Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
Tokom najsvetijih dana kršćanskog kalendara, izraelske vlasti spriječile su katoličkog patrijarha Jerusalema da uđe u Crkvu Svetog groba.
Cvjetnica, koja obilježava ulazak Isusa Krista u Jerusalem, prošla je ne uz otvoreno bogosluženje, već uz barijere, kašnjenja i ograničenja.
Ovo nije bila administrativna neugodnost. Bila je to poruka o moći i kontroli; o tome ko smije ući u sveti prostor, a ko mora čekati ispred njega.
Tokom nedavnog govora, izraelski premijer Benjamin Netanyahu otkrio je dublju logiku koja stoji iza ove stvarnosti, citirajući historičara Willa Duranta: „Isus Krist nema prednost nad Džingis-kanom.“
Ovo nije bio retorički ukras. Bila je to deklaracija – uvid u svjetonazor koji uzdiže osvajanje iznad saosjećanja, moć iznad principa.
U Novom zavjetu, Krist ne osvaja; on otkupljuje. On ne vlada strahom, već poziva istinom. U trenutku svog pogubljenja, on ne priziva osvetu, već izgovara riječi koje odjekuju kroz stoljeća.
Ovo nije slabost. To je moralni autoritet najvišeg reda.
U islamu, Isa ibn Merjem, sin Marijin, poštovan je kao Božji poslanik koji liječi bolesne, oživljava mrtve, poziva ljude na pravednost i utjelovljuje saosjećanje. Njegova poruka, koju je upotpunio poslanik Muhamed, povezuje pravdu s milosrđem i snagu s moralnom odgovornošću.
U obje tradicije, slika se spaja s upečatljivom jasnoćom: ne osvajanje, već savjest. Ne dominacija ili uništenje, već dostojanstvo i svetost života.
Kampanje uništenja
Netanjahu gleda na ovo naslijeđe s odbacivanjem, čak i prezirom, umjesto toga uzdižući Džingis-kana kao uzor vrijedan divljenja.
Ali historija ne šapuće njegovo ime, ona se zgraža nad njim.
Mongolski pohodi nisu bili samo ratovi za ekspanziju. Bile su to kampanje uništenja. Gradovi koji su cvjetali stoljećima – Buhara, Samarkand, Merv i Nišapur – pretvoreni su u pepeo i avet.
Kada je Buhara pala, njeni stanovnici su masovno protjerani, grad spaljen, a velika džamija oskrnavljena. U Mervu, hroničari opisuju masakre toliko velikih razmjera da je brojanje mrtvih postalo čin iscrpljivanja. U Nišapuru, nakon smrti mongolskog princa, grad je uništen u znak odmazde. Muškarci, žene, djeca, čak i životinje su poklani u činu potpunog istrebljenja.
Perzijski historičar Ata-Malik Juvayni opisao je obrazac sa jezivom jasnoćom: „Došli su, iscrpili, spalili, ubili, pljačkali i otišli.“
Ovo nije bila slučajna brutalnost. Bila je to doktrina – ratovanje osmišljeno ne samo da porazi vojske, već i da izbriše društva; da ugasi život, sjećanje, kontinuitet i mogućnost oporavka.
Iako sam Džingis-kan nije stigao do Zapadne Evrope, carstvo koje je stvorio jeste. Pod njegovim nasljednicima, mongolske vojske su prodrle u Mađarsku i Poljsku, uništavajući vojske kod Mohija i Legnice, noseći istu logiku terora preko kontinenata.
Metoda je bila dosljedna, poruka nepogrešiva: pokori se ili nestani.
Historijski odjek
Ako je Džingis-kan izgradio ovu mašineriju terora, njegov unuk Hulegu-kan ju je usavršio u civilizacijsko uništenje. Godine 1258., tokom opsade Bagdada, uništena je jedna od najvećih intelektualnih prijestolnica u ljudskoj historiji. Uništena je Bejt al-Hikma, Kuća mudrosti, riznica vjekovnog znanja.
Rukopisi su bačeni u rijeku Tigris u tolikoj količini da hroničari opisuju njene vode tekle danima mutne od tinte i krvi. Abasidski kalifat se srušio za nekoliko dana. Civilizacija nije samo osvojena; ona je ugašena.
Upravo ovdje historijski odjek postaje nemoguće ignorirati. Logika koja je podupirala te kampanje – vjerovanje da nadmoćna sila može slomiti narod, da razaranje može osigurati pokornost – nije nestala s Mongolima. Ponovo se pojavila, artikulirana u modernom ideološkom obliku, u spisima Zeeva Jabotinskog.
Netanyahuovi politički korijeni direktno sežu do Jabotinskog kroz revizionistički pokret, kasnije utjelovljen u Herutu i konačno u Likud-u. Ovo nije daleki intelektualni odjek. To je direktno nasljeđe.
U svom eseju iz 1923. godine “Gvozdeni zid”, Jabotinski je s potpunom jasnoćom napisao da će svaki autohtoni narod pružiti otpor stranim doseljenicima, da je dobrovoljni sporazum nedostižan i da kolonizacija mora teći iza gvozdenog zida koji domaće stanovništvo ne može probiti.
Ovdje sila nije posljednje sredstvo. Ona je temelj.
Iz ove doktrine nastale su militantne organizacije poput Irguna, Lehija i Hagane, naoružane grupe čije su kampanje ostavile trag bombardiranja, protjerivanja pod prijetnjom oružjem i masakra koji su urezali teror u krajolik. Sela su preko noći pražnjena, a porodice su protjerane iz svojih domova ili ubijene tamo gdje su stajale. Čitave zajednice su izbrisane, njihovo prisustvo svedeno na sjećanje.
Nakon Nakbe, ove milicije su formirale jezgro onoga što će postati izraelska vojska.
Izbrisane porodice
Ta logika nije završila. Ona se razvijala. Džamija Al-Aqsa je zatvorena za vjernike više od mjesec dana, što je najduže takvo zatvaranje od okupacije Istočnog Jerusalema 1967. godine.
U međuvremenu, jevrejskim masama je bilo dozvoljeno da otvoreno i u velikom broju slave Purim na ulicama Jerusalema, uz scene koje su uključivale ismijavanje i provociranje arapskih stanovnika.
U Gazi, ova logika pronalazi svoj najrazorniji izraz. Traka zemlje veličine jedva 365 kvadratnih kilometara, jedno od najgušće naseljenih mjesta na Zemlji, Gaza je izložena uništenju u razmjerima koji naprežu razumijevanje.
Izrael je oslobodio ogromnu eksplozivnu silu na zarobljeno civilno stanovništvo, bacajući bombe za uništavanje bunkera na improvizirane šatore. Smrt je isporučena u svakom obliku: bombe, vatra, snajperski meci, bolesti, glad, žeđ.
Porodice su izbrisane iz matične knjige, od baka i djedova do unučadi. Djeca su osakaćena, njihovi udovi odsječeni u broju koji šokira čak i okorjele posmatrače rata. Živi grad je pretvoren u groblje od betona i pepela.
Ovo je nasilje ne samo kao sredstvo, već kao cilj sam po sebi. Pogledajte pažljivo i vidjet ćete nepogrešive otiske stopala Džingis-kana i njegovih hordi.
Ipak, najveća ironija ostaje: Netanyahu se predstavlja kao branitelj zapadne civilizacije od barbarstva, dok otvoreno potvrđuje filozofiju koja ga čvrsto stavlja na stranu ovog drugog. U njegovom iskazu, civilizacija nije definirana zakonom ili moralnim principom, već uništenjem i brutalnom silom; samom logikom kojoj se tvrdi da se protivi.
Iluzije veličanstvenosti
Prije više od 20 godina, Netanyahu je bio među najglasnijim zagovornicima koji su pozivali Sjedinjene Države da napadnu i unište Irak, ponavljajući tvrdnje o oružju za masovno uništenje i neophodnosti rušenja režima u Bagdadu. Taj rat je došao, a s njim i uništenje glavnog grada koji je Hulegu-kan već jednom pretvorio u ruševine.
Danas se obrazac ponavlja.
Netanyahu je još jednom gurnuo Washington ka ratu, ovaj put protiv Irana, podstičući kampanju koja cilja velike gradove drevne civilizacije: Teheran, Isfahan i Mašhad, gradove čija historija seže milenijumima unazad. Riječima američkog predsjednika Donalda Trumpa, cilj je svesti Iran na “kameno doba”.
Jezik je poznat. To je jezik uništenja.
Istina je da čak i poređenje sa Džingis-kanom daje Netanyahuu previše. Džingis-kan je posjedovao moć koja je bila njegova. On ju je stvorio, komandovao njome i nametao je širom kontinenata.
Netanyahu to ne čini. Njegovu moć – vojno, finansijski i diplomatski – odražavaju SAD. Snaga koju raspoređuje nije nezavisna. Ona je omogućena.
On nije Džingis-kan. On je derivat moći, a ne njen izvor; čovjek koji se predstavlja kao kralj dok djeluje kao klijent.
Netanyahu govori jezikom dominacije i priziva sliku osvajanja, ogrćući se retorikom civilizacije. Ali stvarnost je daleko od toga.
On nije Džingis-kan. On je nasilnik s iluzijama veličine.
Mač kojim maše nije njegov. Oduzmite ga i neće ostati ništa.
(TBT, MEE)
