Ako se ‘po jutru dan poznaje’, dakle ako je suditi prema događajima i političkim trendovima sa kojim su Bošnjaci ušli u ovu (izbornu) godinu, nema sumnje da će ona pokazati zbilja ‘čega smo zbir’.
Naše Sarajevo umuklo je
Iako se bošnjački stranački lideri drže stereotipa svojih političkih matrica i šablona, te ponavljaju svoje izandžale političke mantre, koje plasiraju u medijsku žabokrečinu koja se nataložila usljed tri desteljeća nemušte, dezorijetirane i nadasve servilne kulturne politike, predizbornu kampanju to neće odrediti.
Ovo će biti godina razotkrivanja promašene bošnjačke politike kakva je kreirana unazad tri destljeća i to je uvjetovano prije svega tenktonskom promjenom geoplitičkog trenda kojeg je izazvala politika američkog predsjednika DonaldaTrumpa, kao i činjenica da je Stranka demokratske akcije (SDA) prvi put od svog osnutka jedan cijeli mandate nije participirala u vlasti.
Šok i konsternacija koju pokazuju bošnjački stranački lideri, pa i sarajevski mediji nakon promjene američke politike u Bosni I Hercegovini, koja se iskazuje kroz amnestiranje secesionističkih politika, kako politike koju personoficira sprski vožd, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik, tako i politike koju personificira hrvatski stožernik, predsjendik HDZ-a Dragan Čović, zorno pokazuje da bošnjačka nacionalna politika faktički ni ne postoji.
Ako se bivši američki predsjednik Joe Biden može smatrati posljednjim svjetskim liderom koji je štitio već stari svojestki poredak, onda se bivši američki ambasador u BiH, Michale Murphy, može smatrati ‘posljednim Mohikancem’ te politike, a vjerovatno i posljednjim američkim ambasadorom u Sarajevu. Odnos bošnjačkog mainstreama prema njemu osobno i njegovim političkim potezima najbolje pokazuje kako je bošnjačka politika, koju je do tada primarno personificirao bošnjački nacionalni vođa, predsjednik SDA Bakir Izetbegović, bila dezorijentirana i stupidna.
Kako će, dakle, ova izbrona godina razobličiti bošnjačku nacionalnu politiku na geopoltičkom planu, tako će ona biti razgoličena i na unutarnjem planu,baš po svim segmentima, i to horizontalno i vertiklano.
“Mahalski fašizam”
To pokazuju dvoji afere koje su isplivale ovih dana u medijima.
Poslovne trzavice između BH Telecoma i NTV Hayata pretvorene su u predizborni sukob dva bošnjačka bloka koje predvodi opoziciona SDA i vladajuća Trojka.
Pošto je BH Telcom posljednja državna firma koju još bošnjački tajkuni nisu uspjeli očerupati, poput Fabrike duhana i Bosnalijeka, iako su iz nje uspjeli izvuči par milijardi novca, ova firma je još uvijek “zlatna koka” za medije, pa tako i za stranačke kampanje. Televizija Hayat je pak postala glavni punkt SDA-ovog agitpropa koja artikulira narativ i trendove kulturne politike i vjerskog provjetiteljstva. O kakvom se primitivno narativu radi najbolje ilustrira činjenica da su SDA i Islamska zajednica, kao dvije noseče nacionalna “dva ankera”, izetbegovićevskim riječnikom rečeno, stale u odbranu Hayata, kvalifificrajući to gušenjem slobode medija od strane Trojke, motiviranom animozitetom prema ramazanskom programu kojeg ova televizija emitira u vrijeme iftara (tope-moče). Iako je u ovakvom narativu Hayata Slobodna Bosna prije desetak godina vidjela elemente “mahalskog fašizma”, taj portal je danas ospkurniji u svom narativu i od ove televizije. Slobodna Bosna je eklatantan primjer kulturne tranzicije sarajevske medijske scene koja se od senzacionalnog neokomunističkog tabloida trenformirala u radiklano desni tabloid čiji se narativ prepoznaje kao “mahalski nacionalizam”.
Polemika između Kenana Magode, ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo, koji je posvetio duži status na društvenim mrežama bh. glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću, druga je afera koja je zalagumdžijala bošnjačku kulturnu politiku.
Ova polemika je privukla medijsku pažnju više zbog toga što je njen akter jedan od najpoznatijih bošnjakih glumaca, nego što je to samo još jedan od preizbornih okršaja Trojke i SDA. Ali je polemika zanimljiva zbog pokušajaTrojke da nešto promjeni u kulturonoj polici,makar to bilo sa velikim zakašnjenjem.
Pošto baš Hdžihafizbegović može predstavljati egzemplar koji personificira bošnjačku kulturnu politiku,a koju je kreirala SDA, seciranjem njega kao osobe, njegovih glumačkih ostvarenja, kao i njegovog političkog angažmana, mogao bi se secirati i razotkriti ovaj segement nacionalne politike.
Kao što je poznato, sve kulturne institucije, biblioteke, muzeji i pozorišta, u gradovima sa većinskim bošnjačkim življem su “na aparatima”. Kulturne manifestacije, pa čak i promocije knjiga, sve su rijeđe, a kulturnih i umjetničkih osvatrenja skoro da nema.
Izuzetak je Sarajevo filmfestival (SFF) i nekoliko filmskih ostvarenja,među kojima je svakako film Danisa Tanovića “Ničija zemlja” svakako najveće.
Smrću nekoliko pisaca i pjesnika poput Nedžada Ibrišimovića, Abdulaha Sidrana, Marka Vešovića, Stevana Tontića, Gorana Simića, Irfana Horozića itd., književna scena je potpuno zamrla.
Od zlatnog do sramnog doba bošnjačke kulture
Zanimljivo je da je nabrojana plejda pisaca generacija koje je stasala u vrijeme komunizma. Ako bismo vratili sjećanja na taj, dakle komunsitički period, sigurno bi nas uhvatila bolna nostalgija za vremenom kada su nastala kapitalna djela bosanske književnosti. Fenomen je da su ta djela nastala u vrijeme komunističke cenzure, dakle kad nije bilo slobode mišljenja. Od “Kamenog spavača” Mehmedalije Maka Dizdara, do “Okamenjenih svatova” Ahmeda Hromadžića, sa “Dervišom” i “Tvrđavom” Meše Selimovića, te “Ponornicom” Skendera Kulenovića, nastala je antologija bosanske književnosti. To što su se Srbi i Hrvati otimali za bošnjačke pisce, tvrdeći da su njihovi, danas bi cinici rekli da bi nas opet svojatali, ali da nemaju šta posvojiti. Neki knjževni kritičari skloni su tvrdnji da je ovo “zlatno doba” bosanske književnosti jer su sprski i hrvatski naionalisti, pored osporavanja prav na nacionalni identite, htjeli oduzeti Bosanskim Muslimanima i pravo na pismenost.
Osim Džemaludina Latića, vjerovatno najkomleksnije ličnosti moderne nacionalne povijesti Bosanskih Muslimana, koji je kao pjesnik i pisac uspio objaviti umjetnička djela ravna gore spomenutim bošnjačkim klasicima, drugih značajnijih djela nema. Latić se iskazao kao neprikosven pjesnik duhovne poezije kroz svoje ilahije i kaside koje je postkomunistička bošnjačka elita ocijenila kao vijesnik nove kulturne i duhovne renesanse. Potom je , pored ostalog, objavio poemu “Srebrenički inferno”, dramu o Gazi Husref-begu “Gazija”, a ovih dana je objavio prvi tom svoje najavljene tetrologije o proskribiranoj povijesti Bosanskih Muslimana, roman “Ždralovi sa istoka”.
Pošto se Latić ideološki razišao sa Alijom Izetbegovićem, sa kojim je bio osuđen od strane komunističkog režima kao mladi islamski pjesnik, on je doživio svojevrsnu anatemu od strane bošnjačkog mainstreama. Tako da se on kao pisac ignorira od strane kulturnih instanci, a njegova djela marginaliziraju, pa čak se i zabranjuje njihovo promoviranje unutar vjerskih struktura, posebno nakon njegovog javnog istupa u kojem je osudio Aliju Izetbegovića zbog potpisivanja Daytonskog sporazuma. Latić je kao takav antipod glumcu Hadžihafizbegoviću koji je sušta personifikacija postratne bošnjačke kulturne politike.
Stoga nije za očekivati njegovu oficijelnu rehabilitaciju dok se ovakva nacionalna politika ne promjeni/porazi. Zato je on, osim po vrijednosti svojih djela, personifikacija drame, kotnroverzi i paradoksa kakvim su obilovali životi svih velikih naprijed spomenutih bošnjačkih klasika. Njega su komunsti hapsili, ali su ga i priznavali i nagrađivali književnim nagradama . Dok aktuelni bošnjački mainstream ekploatira njegova djela, posebno ilahije i “Srebrenički inferno”, a njega kao personu izbjegavaju u javnim promocijama.
Tako da će on svojom biografijom ostati poveznica zlatnog i sramnog doba bošnjačke kulturne scene, od vremena komunističke cenzure i progona, do vremena bošnjačke anateme i medijske lomače.
(TBT, Tim za analitiku)
