Izrael je država djelomično utemeljena na religijskom vjerovanju, u stalnom ratnom stanju od svojega osnutka. Jedina je bliskoistočna država s nuklearnim oružjem, a ujedno i svjetski prvak po vojnom proračunu po stanovniku. Njezin se premijer trenutačno traži zbog optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ovo je priča o drugačijem Izraelu, koju zapadni mediji rijetko prikazuju.
Povijest nastanka cionizma i države Izrael
Nakon strahota Drugoga svjetskog rata i holokausta, preživjeli Židovi suočili su se s teškim pitanjem gdje početi novi život? Mnogi su se okrenuli Palestini, gdje je već postojala židovska zajednica. No ključni element koji je ujedinio ove doseljenike bila je nova ideologija – cionizam, piše Logicno.
Cionizam je utemeljen na trima glavnim postavkama. Prva tvrdi da Židovi nisu samo vjerska zajednica nego i narod. Druga naglašava da kao narod zaslužuju vlastitu zemlju. Treća postavka određuje gdje bi ta zemlja trebala biti – u Palestini, koju biblijska predaja predstavlja kao zemlju obećanu Abrahamu.
Za mnoge Židove traumatizirane antisemitizmom i holokaustom, cionizam se činio razumnim rješenjem. Britanci, koji su u to vrijeme kontrolirali Palestinu, uglavnom su podržavali ideju o stvaranju židovske države. Međutim, u Palestini su već živjeli muslimani i kršćani, što je stvaralo složenu situaciju.
Godine 1947., na britanski zahtjev, Ujedinjeni narodi donijeli su odluku o podjeli Palestine na dva dijela – židovski i arapski. Dok su Židovi ovu odluku proslavili, muslimani i kršćani bili su ogorčeni jer su smatrali podjelu nepravednom. Palestinci su činili većinu stanovništva (1,3 miliona naspram 600 hiljada Židova), ali im je dodijeljeno samo 45% teritorija.
Unatoč arapskom protivljenju, David Ben-Gurion je 14. maja 1948. proglasio osnivanje države Izrael. Ovaj čin označio je početak serije ratova koji traju do danas.
Izraelska vojna moć i tajne službe
Dan nakon proglašenja neovisnosti, koalicija sedam arapskih zemalja napala je novoosnovanu državu. Iako su izgledali kao slabija strana zbog manjka oružja i brojčane inferiornosti, Izraelci su imali nekoliko ključnih prednosti.
Prvo, svaki Izraelac, bez obzira na spol, služi trogodišnju vojnu obvezu, a nakon toga ostaje u pričuvi. Tako je praktički svaki građanin ujedno i vojnik. Drugo, zahvaljujući tajnom ugovoru s Čehoslovačkom, izraelska vojska pribavila je moderno oružje unatoč embargu UN-a.
Do siječnja 1949. arapske vojske bile su poražene, a Izrael je kontrolirao 78% palestinskoga teritorija. Uslijedilo je masovno protjerivanje oko 700.000 Palestinaca i uništenje više od 400 palestinskih sela, događaj koji Arapi nazivaju “Nakba” (Katastrofa).
U ovom razdoblju rodila se i najmoćnija tajna izraelska organizacija – Mossad. Kroz desetljeća, Mossad je izveo tisuće tajnih operacija, uključujući otmicu nacističkoga dužnosnika Adolfa Eichmanna iz Argentine i brojna ciljana ubojstva. Prema izraelskom autoru Ronenu Bergmanu, Mossad je službeno odgovoran za više od 2.300 atentata u 70 godina postojanja.
Ratovi koji su oblikovali Izrael
Godine 1967., suočen s novom arapskom koalicijom, Izrael je izveo iznenađujući preventivni napad. U operaciji poznatoj kao Šestodnevni rat, elitni izraelski piloti uništili su 95% arapske avijacije na zemlji. U samo šest dana, Izrael je utrostručio svoj teritorij, zauzevši dijelove Egipta i Sirije.
No 1973. godine, tokom židovskoga blagdana Jom Kipur, Egipat i Sirija izveli su iznenadni napad na Izrael. Izraelske snage bile su zatečene usprkos upozorenjima Mossada. No zahvaljujući masivnoj američkoj pomoći (operacija “Nickel Grass“), Izrael je u manje od tri sedmice preokrenuo situaciju.
Jedna od najvećih prednosti Izraela bilo je tajno nuklearno oružje. U saradnji s Francuskom, Izrael je 1958. počeo graditi nuklearni reaktor u pustinji Negev. Američki predsjednik Kennedy snažno se protivio izraelskom nuklearnom programu i prijetio prekidom američke pomoći. Međutim, nakon Kennedyjeva atentata 1963., njegov nasljednik Lyndon Johnson odustao je od pritiska na Izrael. Konačni dokaz o izraelskom nuklearnom programu došao je tek 1986. kad je tehničar Mordechai Vanunu otkrio detalje javnosti, nakon čega ga je Mossad oteo i zatočio na 18 godina.
Palestinski otpor i intifade
Rastuća izraelska kolonizacija Zapadne obale izazvala je otpor Palestinaca. Godine 1987. izbila je prva intifada (ustanak) nakon što je izraelski vojni kamion usmrtio četvoricu Palestinaca. Izraelski odgovor bio je brutalan, s naredbom da se “lome kosti” prosvjednicima.
Prva intifada trajala je šest godina i pomogla jačanju palestinskih skupina poput Hamasa. Istodobno, dovela je do političkih promjena u Izraelu kad su izbori 1992. vratili na vlast Laburističku stranku s Yitzhakom Rabinom na čelu. Rabin je, unatoč svojim ranijim stavovima, shvatio potrebu za mirom.
U tajnim pregovorima u Oslu 1993., Rabin i palestinski vođa Yasser Arafat postigli su sporazum koji je trebao dovesti do palestinske države. Međutim, izraelska desnica, predvođena Benjaminom Netanyahuom, žestoko se protivila sporazumu. U novembru 1995., ultra-ortodoksni Židov ubio je Rabina, čime je djelotvorno uništen mirovni proces.
Netanyahu i radikalizacija Izraela
Godine 1996. Benjamin Netanyahu postao je premijer Izraela, označivši veliki zaokret u izraelskoj politici. Za razliku od Rabina, Netanyahu se protivio Oslu i zagovarao masovno naseljavanje Zapadne obale. Njegova politika bila je usmjerena na jačanje židovskoga karaktera države, često na štetu drugih religijskih zajednica.
Netanyahuova tvrdolinijaška politika pridonijela je izbijanju Druge intifade 2000. godine, koja je bila znatno nasilnija od prve. Hamas i druge islamističke skupine organizirale su samoubilačke napade na izraelske civile. Izrael je odgovorio izgradnjom sigurnosnoga zida oko Zapadne obale i Gaze, što je dodatno izoliralo Palestince.
Od 2009. Netanyahu je, s kratkim prekidima, kontinuirano na vlasti. Umjesto iskrenih napora za mir, vodio je dvostruku politiku. Službeno se borio protiv Hamasa, ali mnogi analitičari tvrde da mu je odgovarala njihova vlast u Gazi jer mu je davala izgovor da ne pregovara o palestinskoj državi.
Tajni rat protiv iranskoga nuklearnog programa
Istodobno, Izrael je vodio skriveni rat protiv iranskoga nuklearnog programa. Mossad je izvršio niz atentata na iranske nuklearne znanstvenike. Najspektakularniji uspjeh bio je razvoj računalnoga virusa Stuxnet, zajedničkoga projekta izraelske jedinice 8200 i američke NSA.
Stuxnet je bio revolucionarni zlonamjerni softver koji je mogao fizički oštetiti strojeve. Virus je inficirao iranske centrifuge za obogaćivanje urana, tajno mijenjajući njihovu brzinu dok je na kontrolnim zaslonima prikazivao normalno stanje. Rezultat je bilo uništenje tisuću centrifuga i višegodišnje kašnjenje iranskoga nuklearnog programa.
Utjecaj Izraela u svijetu
Izrael je tokom godina razvio snažne mreže utjecaja u zapadnim zemljama, posebice u SAD-u. Organizacije poput AIPAC-a (Američko-izraelski odbor za javne poslove) imaju značajan utjecaj na američku politiku. Zahvaljujući ovom utjecaju, SAD je uložio veto na 32 rezolucije UN-a koje su kritizirale Izrael od 1982. godine.
Američka financijska pomoć Izraelu iznosi oko 3 milijarde dolara godišnje. Uz vlastiti vojni proračun od oko 50 milijardi dolara (gotovo 10% BDP-a), Izrael se svrstava među deset zemalja s najvećim vojnim izdatcima, uz bok Francuskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu.
Događaji od 7. oktobra 2023. i posljedice
Dana 7. oktobra 2023. Hamas je izveo masovni napad na Izrael, ubivši oko 1.200 ljudi i uzevši stotine talaca. Ovaj napad izazvao je šok u izraelskom društvu koje se smatralo dobro zaštićenim.
Odgovor izraelske vlade bio je nemilosrdan. Ekstremisti poput Itamara Ben-Gvira, vođe stranke “Židovska snaga” i duhovnoga nasljednika radikalnoga kanaanskog pokreta, dobili su ministarske položaje. Izraelska vojska započela je masovno bombardiranje Gaze, pri čemu je većina žrtava bila među civilima, uključujući mnogo žena i djece.
Prema palestinskim podatcima, broj Palestinaca u Gazi smanjio se, a međunarodne institucije govore o genocidu.
Pad globalnoga ugleda Izraela
Danas je međunarodni ugled Izraela na povijesno niskoj razini. Prema istraživanjima, manje od 15% stanovništva zapadne Evrope ima pozitivan stav prema Izraelu. Čak i u SAD-u, njihovu glavnom savezniku, podrška je pala s 68% u 2022. na 47% danas.
Nakon 20 kumulativnih godina na vlasti, Netanyahu se značajno kompromitirao savezima s ekstremistima spremnim na sve kako bi kolonizirali Palestinu. Iako ekstremističke stranke nikad nisu bile jače u Izraelu, dio stanovništva protestira protiv Netanyahuove vlade i želi mir između Izraela i Palestine.
Šta dalje
Skrivena strana Izraela otkriva zemlju izgrađenu od naroda koji je pretrpio ogromnu patnju, ali koji je, kroz stalne ratove, izgubio svoj etički kompas. To je priča o smrtonosnim atentatima, ekstremističkoj politici i brutalnim represijama vođenim katkad više religijskim nego političkim kriterijima.
Ova skrivena strana ne predstavlja sve članove izraelskoga naroda. Međutim, agenda postaje sve vidljivija svakim danom i morat će se promijeniti ako ne želi zapaliti Bliski istok u najgorem ratnom sukobu u povijesti čovječanstva.
(TBT)
