Prije par dana je u Ambasadi SAD-a u Sarajevu na poziv otpravnika poslova Johna Ginkela, održan sastanak o gasovodu Južne interkonekcije. Na sastanak su se odazvali pozvani predsjednici stranaka koje čine vlast na federalnom nivou, odnosno predsjednik SDP-a i premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić, predsjednik NiP-a Elmedin Konaković, te predsjednik HDZ-a Dragan Čović.
Investicioni kolonizatori
Ginkel je predvodio razgovore o mogućnosti da američka kompanija preuzme razvoj, izgradnju i upravljanje gasovodom, čime bi se, prema ocjeni Ambasade, omogućilo brzo i efikasno provođenje projekta.
Svi učesnici su izrazili jedinstven stav da je izgradnju Južne interkonekcije potrebno započeti što prije, naglašavajući da projekat predstavlja ključni korak ka diverzifikaciji izvora gasa i smanjenju ovisnosti o postojećim pravcima. Zanimljiva je činjenica da je sastanak u Ambasadi SAD-a održan bez ijednog predstavnika opozicije.
U očima javnosti sastanak je izgledao kao skup neposlušnih đaka, koji su se pojavili bez trunke samopoštovanja, bez političkog integriteta, bez svijesti da sjede pred diplomatom, a ne pred gubernatorom. Prema predloženom modelu, Američka kompanija treba ne samo da izgradi Južnu interkonekciju, nego i da je posjeduje i upravlja njom, čime bi vrlo bitan energetski projekat u BiH bio pretvoren u strano vlasništvo. I dok se oni na sastanku utrkuju ko će glasnije klimnuti, niko od njih javnosti nije pojasnio zašto se projekat od nacionalnog interesa realizira mimo državnog kapaciteta.
Bitno je pitanje i legitimiteta Trojke, naročito poslije nedavno objavljenih korupcionaških afera, u koje su uključeni sami predsjednici stranaka. Narod im je već poslao jasnu poruku na lokalnim izborima, gdje 70.000 glasova manje nije samo puka statistika, nego dobar šamar. Ovim projektom BiH ne dobija energetsku sigurnost, već suprotno, ona je gubi. O ruskom plinu niko ne smije govoriti, jer bi eventualno poređenje sadašnje cijena plina sa cijenom iz Južne interkonekcije momentalno srušilo maglu “spasa preko Jadrana”. Ali to više nije ni bitno, lakše je glumiti državnika za sluđenu sirotinju koja se svakako ništa i pita. Što se više kopa po Južnoj interkonekciji, to se jasnije vidi da ovo nije energetski projekat diverzifikacije, nego političko kolonijalno preuzimanje teritorije, u režiji preplašenih i ucijenjenih lokalnih političkih poslušnika i stranih investicionih kolonizatora.
Sa zaključcima sa sastanka su usklađene i izjave Mirze Ustamujića, direktora Energoinvesta, koji ponavljajući mantru stranih energetskih lobija kod kojih je redovno na brifingu, tvrdi da BiH mora “smanjiti zavisnost o uglju” i paralelno razvijati obnovljive izvore i prirodni gas kao tranzicioni energent. Na prvi pogled, to zvuči kao neutralna tehnička preporuka, ali čim se zagrebe ispod površine, postaje jasno da se ovdje ne radi o nikakvoj domaćoj viziji, nego o slijepom ponavljanju tuđih naloga. Gašenje ili značajno reduciranje postojećeg toka gasa znači i kraj za Energoinvest, kompaniju u većinskom vlasništvu Federacije BiH.
Ustamujić u razgovoru za Dnevni avaz iznosi podatak da učešće prirodnog gasa u energetskom miksu BiH iznosi tek oko pet posto, dok u Evropskoj uniji prelazi 25 posto. “Ova razlika jasno pokazuje koliko smo energetski ograničeni”, poručuje on, te naglašava da se BiH i dalje oslanja na jedinu interkonekciju iz 1979. godine. Ali umjesto da govori o racionalnim rješenjima, modernizaciji i jačanju postojećeg pravca snabdijevanja, koji se do sada pokazao stabilnim, Ustamujić podliježe narativu koji sugerira da je ipak za našu privredu povoljnije biti ovisan o energentima kontrolisanim iz Washingtona.
Takve tvrdnje odaju duboko nerazumijevanje ili ignorisanje elementarne energetske logike. Bosna i Hercegovina nema vlastita nalazišta plina, ali to ne znači da svoju energetsku sigurnost treba predati u ruke onih koji nam nude (naj)skuplju opciju na tržištu. Jedina postojeća interkonekcija, kada bi se kapacitetno ojačala i dogradila, mogla bi biti sasvim dovoljna i cjenovno najpovoljnija. No očigledno, to nije ono što žele centri moći koji godinama pokušavaju zemljama EU, a sada i Balkanu, nametnuti napuštanje jeftinih ruskih energenata u korist daleko skupljeg američkog LNG-a. Tako umjesto da štiti interese domaće privrede i građana, Ustamujić nastupa kao glasnogovornik energetskih politika koje su već uništile konkurentnost evropske industrije, a sada prijete da isto urade i Bosni i Hercegovini.
Upada u oči i uloga Nermina Nikšića, istog onog koji se nedavno pred kamerama ponižavajuće izvinjavao Draganu Čoviću što je Zakon o Južnoj interkonekciji usvojen baš onako kako su ga Amerikanci zamislili. I baš u ovom trenutku, gotovo kao po komandi, izranja afera “Spengavanje” u kojoj je upravo Nikšić glavni akter. Da li je zaista slučajnost da se takvi kompromitirajući materijali puštaju u javnost baš sada ili strane strukture na ovaj način jasno pokazuju ko je stvarni gospodar političkih procesa u BiH?
Uloga Kabirija
U pogledu realizacije tog elektroenergetskog projekta, legitimno je postaviti pitanje i uloge Amira Kabiria, da li se i kakva može očekivati njegova uloga u razvoju i izgradnji Južne interkonecije? Umjesto da BH Gas, kao kompetentna državna kompanija preuzme primat u tom procesima, mi dolazimo u situaciju da svaka marka profita odlazi stranim kolonizatorima. Do kraja ovog mandata, da li se po diktatu poznatih političkih ceribaša može očekivati davanje u koncesiju i sarajevskog aerodroma?
Ukoliko se i realizira projekat Južne interkonekcije, pitanje je koliko ćemo američki plin plaćati više nego ruski? Američka ambasada to sigurno neće napisati u saopćenju, ali su tržišne zakonitosti ipak neumoljive. Ako stane ruski gas, ova interkonekcija može biti opcija, ali ako ruski gas bude tekao kako je i do sada, ovo je finansijski harakiri, naročito građana Sarajeva, kao najvećih neindustrijskih potrošača plina.
Ta pitanja je suvišno i postavljati, s obzirom da u Trojki slabo ko razumije elementarnu ekonomiju. Niko se od njih ne pita šta će se desiti sutra kada američki koncesionar odluči da se ruski plin ne smije kupovati, šta kada se Federaciji nametne taj pravac nabavke, šta kada cijena ode u nebo i Federacija ostane bez suverenog odlučivanja tog bitnog energenta? To su egzistencijalna pitanja na koja domaći “lideri” nemaju kada da daju odgovore. Oni su očigledno zauzeti zahvaljivanju na prilici da budu kvislinzi.
Na kraju, istina je jednostavna, ko proda kontrolu nad energijom, prodao je budućnost. Bilo kakva zavisnost nije strategija, već unaprijed režiran poraz. Valjda neće biti kasno kada to narod shvati.
(TBT, Istraživački tim)
