Otkako su Huti u novembru započeli napad na globalnu plovidbu, Sjedinjene Države i njihovi partneri su se borili za načine da povrate mir i trgovinu u Crveno more. Prvo, 18. decembra, Washington je okupio pomorsku koaliciju osmišljenu da pojača američko prisustvo u toj oblasti i promovira regionalnu sigurnost. Zatim, u januaru, Sjedinjene Države su počele da presreću iranske vojne pošiljke namenjene Hutima i izdale su višestruka upozorenja grupi. Konačno, nakon skoro dva mjeseca kontinuiranih napada u Crvenom moru, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo pokrenule su salvu napada na objekte Hutija. Ali ovi napadi nisu zaustavili niti naizgled usporili napad. Grupa je nastavila odašiljati rakete i bespilotne letelice, što je dovelo do nastavka napada Washingtona i njegovih saveznika.
To što su Sjedinjene Države i njihovi partneri sada suočeni sa stvarnošću koju su se nadali da će izbjeći – sukobom s Hutima – je nesretna ironija. Ali to takođe donosi lekciju za budućnost. Čekajući tako dugo da uzvrate, izdavajući upozorenje za upozorenjem i telegrafišući svoju namjeru da pokrenu napade daleko unaprijed, Sjedinjene Države i njihovi partneri ohrabrili su miliciju koja dominira velikim dijelom Jemena. Naučili su grupu da može prkositi Washingtonu bez suočavanja sa brzim odmazdom i dali su joj vremena da se pripremi za kontranapade.
Umjesto toga, Sjedinjene Države su trebale preći na potjeru i odmah uzvratiti udarac. Da bi porazio Hute, Washingtonu je uvijek bila potrebna sila: grupa se neće upuštati u smislenu diplomatiju s američkim zvaničnicima. Ali Huti se suočavaju s ograničenjima kao i sve vojne sile, a Sjedinjene Države mogu pogoditi grupu do te mjere da više neće moći pokrenuti napade na ciljeve u Crvenom moru. Da su Sjedinjene Države djelovale prije i odlučnije, ili bi Huti bili odvratni od daljnje eskalacije ili bi Washington sada bio na dobrom putu da degradira sposobnosti grupe. Sjedinjene Države bi skratile trajanje ovog sukoba, smanjile danak globalnoj pomorskoj trgovini i umirile američke partnere u regionu i šire. Sada će svijet morati čekati mnogo duže da se normalnost vrati u Crveno more.
AGENT HAOSA
Čuti kako Huti to govore, njihova kampanja protiv brodova koji prolaze kroz Crveno more je čin solidarnosti s Palestincima u Pojasu Gaze, oni žele prisiliti Izrael da tamo prekine svoje vojne operacije. Sredinom januara, glasnogovornik Hutija izjavio je da će se napadi grupe na izraelska plovila i brodove “koji idu prema lukama u okupiranoj Palestini nastaviti dok se ne postigne prekid vatre i ne ukine opsada”. Snage Hutija, nastavio je, podržat će “našu nepokolebljivu braću u Gazi”.
Takve izjave nisu sasvim neiskrene. Prva meta Hutija, Galaxy Leader pod zastavom Bahama, u vlasništvu je kompanije sa sjedištem u Izraelu – iako ju je iznajmila i upravljala japanska kompanija. (Plovilo i njegova multinacionalna posada još uvijek se drže u Jemenu.) Ali napadi Huta više nisu samo ili čak uglavnom usmjereni na brodove s direktnim ili indirektnim izraelskim vezama. Maersk Gibraltar, koji plovi pod zastavom Hong Konga i koji su sredinom decembra napali borci Hutija, upravlja danska kompanija (Maersk) i, prema glavnom trgovačkom izdanju brodarske industrije, u vlasništvu je kanadskog Seaspana. Isplovio je iz omanske luke Salalah za saudijsku luku Džeda na Crvenom moru, pokazuju podaci o otpremi. CMA CGM Tage pod zastavom Malte, za koji su Huti tvrdili da su gađali, također nema jasne veze s Izraelom — pa čak ni sa Ujedinjenim Kraljevstvom i Sjedinjenim Državama. Podaci o otpremi pokazuju da je planirano da stigne u egipatske i libanonske luke. Najmanje 30 plovila koja su potvrđena i identificirana kao mete Huti vezana su za države diljem svijeta.
Posljedice napada Huta sigurno nije osjetio samo Izrael. Otprilike 12 posto međunarodne trgovine prolazi kroz Crveno more i Suecki kanal, prema Baltičkom i Međunarodnom pomorskom vijeću. Ova trgovina predstavlja više od 1 bilion dolara vrijedne robe svake godine i predstavlja približno 30 posto ukupnog globalnog kontejnerskog prometa. Ali otkako su počeli napadi Huti, teretni brodovi su počeli izbjegavati plovidbu ovim koridorom. Kao rezultat toga, cijene prekomorskog prevoza su porasle. Prema jednoj analizi industrije, troškovi isporuke iz istočne Azije u Evropu porasli su za više od 200 posto tokom prva 52 dana napada Huti.
Da biste razumjeli zašto su cijene porasle, razmotrite šta su brodarske kompanije morale učiniti kao odgovor na efektivno zatvaranje Crvenog mora. Za tranzit između Atlantskog okeana i Indijskog okeana ili dijelova Tihog oceana, velike brodarske kompanije — uključujući Maersk i Mediterranean Shipping Company — preusmjerile su svoja plovila oko afričke obale, što je mnogo duži put koji povećava troškove putovanja i odgađa isporuke. Kontejnerski brod Brussels Express pod njemačkom zastavom, na primjer, napustio je Džedu 21. decembra i stigao u Singapur 22. januara, a trebalo mu je mjesec dana da prođe kroz Sredozemno more i oko Afrike. To putovanje bi obično trajalo pola tog vremena plovidbe preko Crvenog mora. Čak su i neki brodovi koji su se kretali između arapskih luka morali ići apsurdno dugim putem. Cap San Juan, koji plovi pod zastavom Maršalovih ostrva i kojim upravlja Maersk, krenuo je iz egipatskog Port Saida 18. decembra za Salalah na Arapskom moru. Ali umjesto da prođe kroz Suecki kanal i Crveno more kako bi stigao na odredište u roku od nekoliko dana, brod je skrenuo oko Rta dobre nade. Na odredište je stigao 15. januara, skoro mjesec dana kasnije.
CIJENA STRPLJENJA
Kada je izbila kriza na Crvenom moru, Washington je imao dvije opcije. Prvi je bio da se odgovori na napade Huta ne samo odbijanjem prepada i baraža grupe, već i brzim udarom na vojnu infrastrukturu Huta. Da bi to učinila, administracija američkog predsjednika Joea Bidena mogla je ovlastiti američke vojne brodove koji su već u Crvenom moru da gađaju skladišta municije, zalihe oružja, objekte za obuku, mjesta za lansiranje projektila, a potencijalno čak i njihove centre zapovijedanja i kontrole. Mnogi analitičari su tražili takav odgovor. 18. decembra, na primjer, Baltičko i Međunarodno pomorsko vijeće je izjavilo da vjeruje da zemlje moraju, “ako je potrebno, neutralizirati prijetnju vojnim sredstvima u granicama međunarodnog prava”.
Ali umjesto toga, američki zvaničnici izabrali su pasivnu opciju – jačanje svog prisustva, okupljanje međunarodne koalicije i pozivanje Hutija da prestanu. Ovu odluku potaknule su dvije želje: da se održi prekid vatre iz 2022. koji je zaustavio građanski rat u Jemenu i da se spriječi širenje sukoba u Gazi po cijeloj regiji. Izbor administracije je također bio vođen pretpostavkom da bi jačanjem pomorskih snaga u blizini Jemena, Washington mogao spriječiti ili barem ublažiti štetu koju Huti nanose trgovini. Sjedinjene Države, na kraju krajeva, imaju moćnu pomorsku infrastrukturu u regiji na kojoj mogu graditi. Washington je na čelu Kombiniranih pomorskih snaga, grupe za pomorsku sigurnost koja uključuje preko 40 zemalja i podijeljena je u više kombiniranih operativnih snaga, od kojih jedna patrolira Crvenim morem i Adenskim zaljevom.
Ipak, Washingtonova mješavina suzdržanosti i poruka nije uspjela. Čak i dok su Sjedinjene Države gomilale snage u Crvenom moru i izdavale ponovljena upozorenja, Huti su pojačali svoje napade. Konačno, 11. januara, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države odlučile su da nemaju drugog izbora nego da napadnu vojne ciljeve Huti.
Napadi Huta više nisu samo ili čak uglavnom usmjereni na brodove s izraelskim vezama.
Upornost Huta jasno pokazuje da je Washington trebao jače razmotriti prvu rutu. Da su Sjedinjene Države odgovorile na napade Huta u novembru tako što su odmah krenule na zalihe oružja, raketne lansere i radarske stanice, to bi pokazalo američku odlučnost, dok bi ozbiljno degradiralo sposobnost Huta da nastave svoj napad. Doduše, Washington bi grupi pružio borbu kakvu je želio: Huti dobijaju legitimitet iz suprotstavljanja Sjedinjenim Državama i, prema tome, Izraelu. No, brži, odlučniji napad na vojnu infrastrukturu Huta imao bi praktičan učinak otežavajući grupi vođenje produžene kampanje, bez obzira na njene ambicije.
Da su Sjedinjene Države udarile ranije, trenutni sukob između SAD-a i Huta mogao bi više izgledati kao epizoda između dvije države od sedam godina ranije. 1. oktobra 2016. Huti su ispalili projektil na brod Ujedinjenih Arapskih Emirata u Crvenom moru. Dva dana kasnije, američka vojska je poslala tri razarača klase Arleigh Burke u to područje. Huti su odgovorili ispaljivanjem krstarećih projektila na dva američka broda, što je navelo Washington da brzo lansira rakete Tomahawk s drugog broda na tri radarska postrojenja Huti. Nekoliko dana kasnije, nakon intenzivnih borbi između Huta i jemenske vlade koju podržava saudijska koalicija oko glavnog grada Jemena i njegove granice sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjeni narodi su objavili 72-satni prekid vatre. Napadi Hutija na Sjedinjene Države tada su uglavnom utihnuli, iako šire primirje nije održano.
Trenutna situacija je, naravno, drugačija. Primirje koje su jemenske strane sklopile u aprilu 2022. još uvijek je na snazi, a eskalacija Huta je protiv međunarodnih brodara, a ne drugih domaćih grupa. Ali američka moć i sada je jednako rasprostranjena kao i tada. Brz američki odgovor na ključnu vojnu infrastrukturu Huti 2023., kao i 2016., dao bi grupi razlog za pauzu.
PREMALO I PREKASNO
Do sada, napadi Washingtona nisu spriječili Hute da napadaju mete u Crvenom moru. Od početka američke kampanje, Huti su gađali najmanje deset brodova između 12. januara i 31. januara, uglavnom ciljajući na brodove koji imaju veze sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom. Obećali su da će nastaviti, bez obzira na troškove. “Svaka nova agresija neće proći nekažnjeno”, tvitao je glasnogovornik Hutija ubrzo nakon prvog niza zapadnih napada.
Kako bi izvršile veći pritisak na Hute, Sjedinjene Države su upotpunile svoje vojne napade drugim instrumentima prisile, uključujući sankcioniranje nekoliko subjekata koji olakšavaju iransku podršku toj grupi, zabranu iranskih pošiljki miliciji i ponovno označavanje grupe kao posebno određena Globalni teroristički entitet. Sjedinjene Države bi mogle razmotriti dodatne korake, kao što je preimenovanje grupe u stranu terorističku organizaciju – oznaka koja bi je podvrgla strožim ekonomskim i političkim ograničenjima nego što je to slučaj sa SDGT oznakom. Sjedinjene Države bi također mogle poslati novu vojnu pomoć neprijateljima Huta u Jemenu, kako su neke suparničke grupe tražile.
Ovi koraci mogu odvratiti Hute od budućeg napada na Crveno more. Ipak, malo je vjerovatno da će zaustaviti trenutni baraž Huta. Da bi to zaustavila, Bidenova administracija će morati da nastavi sa udarima na vojnu infrastrukturu grupe sve dok ona ne izgubi sposobnost ili volju da nastavi svoju kampanju – zadatak koji neće biti lak. Huti su posvećeni ovoj borbi, što Bajden dobro zna. Kao što je predsednik primetio 18. januara, govoreći o štrajkovima: „Da li oni zaustavljaju Hute? Ne. Hoće li nastaviti? Da.”
Biden je trebao cijeniti posvećenost Huta u novembru. Da je Washington tada odgovorio, barem bi bio dalje u porazu, a brodovi bi bili bliže ponovnom prolasku kroz centralni globalni trgovinski put. Sljedeći put kada Huti prijete Crvenom moru, Sjedinjenim Državama i njihovim partnerima bilo bi dobro da se prisjete današnje lekcije.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
