“Nema ni neprijatelja, a ni većine ‘prijatelja’, kojima nisam meta. Najveći moj grijeh je što nikoga i nikada nisam obmanjivao i što sam vjerovao u ljude. Proživljeno iskustvo potvrđuje da je vjera u ljude, kako je govorio Seneka, najopasnija vjera, i da je koplje prijatelja često otrovnije od koplja neprijatelja”, kaže Vuk Drašković.
S novim romanom “Monah Hokaj” Vuk Drašković maestralno zatvara krug od “Noža” do “Snajpera”:
“Ovo je Draškovićevo beskompromisno traganje za opasnim, bogohulnim istinama i kužnim lažima istorije u našem vremenu i prostoru. U auri romana su Dostojevski, Tolstoj, Kazancakis, Saramago…“, zapisala je Ljiljana Šop u kritici poslednje knjige Vuka Draškovića „Monah Hokaj“ (izdanje Lagune), a upitan za to koji su najstrašniji zločini, a kakve su kazne za društveno uređenje zvano Srbija bez granica, književnik i političar:
„ Najstrašniji zločini su oni koji se, istovremeno, i poriču i proslavljaju. Nije počinjen genocid u Srebrenici! Srebrenice, tako si nam mila, dabogda se opet ponovila! Nek se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije – slave se, i svjesno i nesvjesno, ubice Jugoslavije, države u kojoj se srpski barjak vijorio od Soluna do Alpa, od Jadrana do Segedina, od Dragaša do Horgoša… Na ruševinama velike zemlje, pod čijim su krovom živjeli gotovo svi balkanski Srbi, propagira se ujedinjenje srpskog sveta, uz neizbježnu cijenu novih pogibija. Duhovni i moralni sunovrat koji živimo najveća je kazna“, tvrdi književnik.
Oko sokolovo, koji ubija po Sarajevu, personificira stotine hiljada i milione ljudi, dobrih ljudi, koje su obespametili propagandni Luciferi Zla i preobrazili ih u robote, u zombije. Začuđujuća je magija Zla. „Krenuo sam na pijacu, svratio u minhensku pivnicu i postao nacista“, riječi su jednog Hitlerovog zombija. Simon Olujić, mladi profesor istorije, htio je da ode u Ameriku, da predaje na koledžu, ali to Udba nije dozvolila, mobilisan je u snajperiste. Vladike, nove nacionalne vođe, akademici, pjesnici, mediji, zalediće njegove želje, misli, osjećanja. Postat će serijski ubica. Dresiran je, obesčovječen..
„ Lažirana historija može biti učiteljica samo lažirane stvarnosti. Današnja Srbija je žrtva vladajuće „postistine“. Ništa nije bilo kako je bilo devedesetih minulog vijeka, istina je proglašena za laž, a laž za istinu. Zločini se promoviraju u vrline, a zločinci u branioce nacije. – Hokaj je snajperista koji je sa sarajevske Špicaste stijene, odakle je ubijao, upućen u Beograd da, po naređenju Predsjednika, ubije Pisca, ali mu se zaglavio metak u cijevi. On to piše u svojoj ispovijesti. Ali, Hokaja je još mnogo. Onih koje su „okolnosti“ odvukle na stranu mržnje, nesreće i zločina. Jedan od njih je i Milan Babić, predsjednik ratne Srpske krajine. U haškoj sudnici priznao je svoje grijehe, izvinio se svima kojima je njegovo služenje naopakoj politici nanijelo stradanje i bol. Nepokajani krivci proglasili su ga za izdajnika srpske nacije. Pritisnut tim optužbama, objesio se u pritvorskoj ćeliji. Presudio je sebi, kao i monah Hokaj u mom romanu“, istakao je Drašković.
(TBT)