Činilo se kao da je palestinsko pitanje bilo riješeno potpisivanjem sporazuma o normalizaciji između Izraela i nekoliko arapskih država. Napad Hamasa vratio ga je u prvi plan, podsećajući nas na to koliko se stvarnost nametnuta na terenu suprotstavlja dugotrajnom miru i sigurnosti.
Prije nego što je Hamas 7. oktobra napao Izrael, nije bilo ni pregovora ni „mirovnog procesa” između Izraelaca i Palestinaca. Iako su sporazumi iz Osla, potpisani prije trideset godina, tvrdili da omogućavaju konvergenciju interesa obje strane, oni su prije svega ojačali kolonizaciju i okupaciju. Mjesec dana prije početka nove vojne operacije, anketa palestinskog Centra za istraživanje politike i javnog mnjenja (PSR) pokazala je da gotovo dvije trećine Palestinaca svoju trenutnu situaciju smatra gorom nego prije 1993. godine. Za izraelske vlasti, međutim, propast „mirovnog procesa” možda i ne predstavlja nužno neuspjeh.
Naprotiv, kako objašnjava novinarka Amira Has iz lista Haaretz, stvaranje palestinskih enklava predstavlja „krajnji ishod kompromisa napravljenog unutar izraelskog establišmenta“: redefiniranje okvira okupacije koje bi omogućilo politički nestanak Palestinaca, njihovo brisanje iz izraelskog pejzaža bez potrebe da ih se protjera, pa čak i bez formalnog pripajanja Zapadne obale, tako je pomirilo zagovornike pregovora i njihove protivnike. Mogućnost sasvim suverene palestinske države nikada nije bila na dnevnom redu. Za Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) i njenog lidera, Jasera Arafata, odricanje od zahtjeva za potpunim oslobođenjem Palestine u korist države koja se sastoji od svega 22% teritorije predviđene UN planom podjele iz 1947. godine predstavljalo je istorijski ustupak. Za Izrael, s druge strane, sve je i dalje bilo podložno „pregovorima”, pod patronatom pristrasnog američkog arbitra.
U drugom istraživanju javnog mnjenja, PSR je početkom godine utvrdio da podrška rješenju s dvije države nikada nije bila tako mala u obje zajednice. Među Palestincima, 33% ispitanika podržavalo je taj projekat, u poređenju s 43% 2020. godine. U Izraelu je podršku pružilo 39% (34% jevrejskog stanovništva). Ove podatke potrebno je staviti u kontekst: Palestinci ne dižu ruke od ovog rješenja zato što ga više ne priželjkuju, već zato što ga smatraju neostvarivim. Štaviše, alternativna rješenja ne uživaju značajnu podršku: državu s demokratskim pravima za Izraelce i Palestince podržava svega 20% Izraelaca, odnosno 23% Palestinaca.
U posljednjih trideset godina, najmanje četiri fenomena objašnjavaju zbog čega je palestinsko stanovništvo prestalo vjerovati u rješenje s dvije države i napustilo svaku nadu u suverenitet. Prvo, naseljavanje okupiranih teritorija nikada nije pokazalo znake usporavanja, a međusobna zavisnost ove dvije zajednice vremenom je rasla. Dok Palestinci zavise od izraelske privrede, okupirana područja predstavljaju teren za eksperimentiranje izraelskog vojno-industrijskog kompleksa. Ona predstavljaju i značajan finansijski izvor za zemljoposednički kapitalizam, koji po sopstvenom nahođenju spekulira resursima otetim od lokalnog stanovništva.
Drugo, Palestinska samouprava, koja bi trebalo da igra ulogu proto-države, sklonija je da preuzima ulogu pomagača okupacije zbog sigurnosne koordinacije s izraelskim snagama u kontekstu autoritarnih ispada predsjedništva Mahmuda Abasa. Abas je ujedno potpuno nemoćan pred ambicijama aneksionizma radikalno desne vlade koju predvodi Benjamin Netanyahu. Diplomatski uspjesi Samouprave – priznavanje države Palestine od strane Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) 2011. godine, ulazak u Ujedinjene nacije (UN) u statusu posmatrača 2012. godine, pa čak i službeno priznavanje kao države članice Međunarodnog krivičnog suda 2015. godine – nisu ništa promjenili.
DIO STANOVNIŠTVA ISKLJUČEN IZ POLITIČKIH PROCESA
Treći faktor predstavlja fragmentacija Palestinaca u izolovane enklave na Zapadnoj obali, uz njeno razdvajanje od Gaze, što dodatno doprinosi podjelama unutar njihovog rukovodstva. Autokratsko upravljanje Fataha Zapadnom obalom pogoršava tlačenje Palestinaca, baš kao i autoritarni režim Hamasa u pojasu Gaze. Blokada Izraela i Egipta onemogućava bilo kakav suverenitet nad Gazom: Palestinci nemaju kontrolu nad zračnim i morskim prostorom, niti nad ulaskom i izlaskom ljudi ili robe. Ministar odbrane Izraela, Joav Galant, svega dan nakon napada Hamasa mogao je narediti prekid snabdevanja električnom energijom, vodom i hranom. To dodatno pogoršava nevolju stanovništva čija stopa nezaposlenosti među mlađima od 29 godina iznosi 75%, dok 80% od 2,2 miliona stanovnika Gaze zavisi od humanitarne pomoći.
Naposljetku, „mirovni proces“, koji bi trebalo dovesti do uspostavljanja palestinske države, suštinski je izraelskim liderima kupio vrijeme za jačanje kontrole nad okupiranim teritorijama. Štaviše, zemlje koje su obećale finansijsku i diplomatsku podršku sporazumima iz Osla uporno su odbijale da u tome vide išta izuzev sukoba između dve konstituirane nacije, kako bi izbjegle primjenu sankcija prema strani koja krši međunarodno pravo.
Vidjeti Izrael za ono što on jeste, kolonijalna sila koja od svog osnivanja nijednom nije ispoštovala niti jednu rezoluciju UN, implicira primjenu dovoljnog pritiska kako bi se njegovi lideri prisilili da prava Palestinaca razumiju kao ključno pitanje za trajnost vlastite države. U izraelskom parlamentu (Knesetu), najmanje sto od sto dvadeset poslanika zagovara nastavak kolonizacije, pa čak i, većinski, aneksiju dijela ili čitave Zapadne obale.
U ukupnim brojkama koje pokrivaju Izrael i palestinske teritorije, arapsko i jevrejsko stanovništvo broje 7,1 odnosno 7 miliona ljudi. Na istom prostoru postoji samo jedna stvarna granica (kojom upravljaju izraelske vlasti), dok u trgovini dominira šekel. Uprkos postojanju materijalnih i institucionalnih elemenata koji imaju za cilj da razdvoje ova dva stanovništva, stvarnost je slijedeća: defakto, jedna država već postoji.
Zid koji je Izrael sagradio prati liniju razgraničenja koja je bila na snazi 1967. godine („zelena linija”) na samo 20% svoje putanje i stoga ne može igrati ulogu hipotetičke granice. Tako se 10% Zapadne obale sada nalazi na izraelskoj strani. Pored toga, skoro 700.000 izraelskih jevrejskih građana živi u naseljima na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu, dijeleći određena mjesta svakodnevnog života s palestinskim stanovništvom, uključujući prodavnice i puteve. Svaki dan oko 150.000 Palestinaca iz Zapadne obale i 17.000 Gazanaca ulaze u Izrael da bi radili.
U praksi, institucije i parlament Izraela organiziraju veći dio svakodnevice za sve svoje građane, kao i za one u okupiranim teritorijama. Jedina razlika je ta što stanovnici potonjih, dakle više od pet miliona ljudi, nemaju mogućnost da utiču na odluke donijete u Tel Avivu. Oni na istom prostoru podliježu različitim zakonima i sudovima, zavisno o mjestu prebivališta i nacionalnoj pripadnosti, dok samo jevrejsko stanovništvo uživa puna prava, koja su time postala privilegije. Zbog toga mnoge izraelske, palestinske i međunarodne nevladine organizacije režim u Tel Avivu nazivaju aparthejdom.
U okviru ove jedinstvene države, Palestinci nemaju nikakvu zaštitu od odluka okupacione vojske i zloupotreba doseljenika, što povećava iskušenje za oružani ustanak među dijelom palestinske omladine: to potvrđuje i nedavno pojavljivanje „Lavova” iz Jenina i Nablusa. Izraelsko društvo naviklo se na ovu situaciju koju je smatralo za status quo, budući da su mjere sprovedene nakon druge Intifade (2000-2005) omogućile da Palestinci postanu nevidljivi. Erupcija od 7. oktobra vratila je u fokus stanovništvo ugušeno represijom, ostavljeno bez ikakve političke perspektive. Udaljavanje od mogućnosti istinski nezavisne palestinske države otvorilo je prostor za inicijative unutar oba društva u pravcu razmišljanja o novom pristupu. Tako, na primjer, organizacija „Zemlja za sve” (A Land for All) zagovara konfederalno, dvodržavno rješenje koje garantira demokratiju, slobodu kretanja i naseljavanja, zajednički suverenitet oba naroda, posebno nad Jerusalimom i prirodnim resursima, te jednak pristup pravosuđu i sigurnosti. Takođe, treba pomenuti i kampanju „Jedna demokratska država” (One Democratic State Campaign), pokrenutu 2018. godine iz arapsko-jevrejskog grada Haife, oko programa od deset tačaka koji bi trebalo da predstavljaju osnovu zajedničkog političkog projekta ova dva društva.
Ovi aktivistički entiteti nesumnjivo će nastaviti postojati, ali je šok izazvan napadom 7. oktobra ozbiljno ugrozio njihovu sposobnost da izvrše uticaj u izraelskom društvu. Podsjetimo, javni otpor Netanyahuovoj reformi sudstva trajao je četrdeset nedjelja, ali blok koji se protivi kolonizaciji nije uspio da ubjedi demonstrante da sudbinu Palestinaca tretiraju kao prioritet i da je suživot demokratije s aparthejdom i okupacijom nemoguć.
Već 7. oktobra, čitavo izraelsko političko polje, izuzev antikolonijalne ljevice i nekolicine intelektualaca, zahtjevalo je veliku operaciju kako bi „dobilo rat” protiv Hamasa. Ukoliko narod očekuje da je moguće eliminirati organizaciju koja se smatra punopravnim članom palestinskog nacionalnog pokreta, postavlja se pitanje šta je Netanyahuu činiti ukoliko se održi na vlasti. Pa i u slučaju da ode, hoće li vlada njegovog nasljednika biti u stanju da odredi drugačiji pristup palestinskom pitanju i svim građanima koji žive između Sredozemnog mora i rijeke Jordan osigura jednaka lična i kolektivna prava, bez obzira na porijeklo i veroispovjest?
(TBT, LE MONDE DIPLOMATIQUE)
