Da li je Erdoganov nemaran i neblagovremen odgovor na zemljotres ukaljao njegov ugled i da li su potresi uzdrmali njegovu “vladavinu”?
Predsjednik Turske, Recep Tayip Erdogan, se nije mnogo potrudio da uguši gnjev javnosti zbog toga što pomoć ugroženom stanovništvu, koje je pogođeno zemljotresom, nije stigla na vrijeme, bilo je prenmalo ili je uopće nije bilo. A da nije bilo tako, možda bi uspio da se spasi mnogo veći broj života.
Sjajni crni sedan prošao je kroz epicentar smrtonosnog zemljotresa u Turskoj, u gradu Pazardžik. Automobil Recepa Tayipa Erdogana blistao je na sunčevoj svjetlosti, dok je turski predsjednik prolazio pored građana koji su palili vatru da bi se ugrijali na hladnoći, među gomilama ruševina, koje su nekada bile njihovi domovi. Mnogi će reći da je to možda bio licjemeran potez, ali Erdoganu, reklo bi se, to ne izgleda tako.
Erdogan je, svoju komunikaciju sa javnošću u Pazardžiku, sveo na minimum, umjesto toga odvezao se direktno u sjedište lokalne policije kako bi razgovarao o posljedicama višestrukih, razarajućih potresa koji su ostavili svoje tragove u 10 turskih provincija i širom sjeverne Sirije, zarobljavajući ljude pod ruševinama. Zemljotresi su odnijeli vise od 20.000 života.
Predsjednik Turske je nakratko razgovarao i sa izbezumljenim stanovnicima koji su sjedili oko vatre. „Šta se dešava, dešava se, ovo je dio sudbinskog plana”, rekao je Erdogan jednom mještaninu Pazardžika. Ovu, čini se omiljenu floskulu, izgovorio je i samo nekoliko mjeseci ranije, nakon smrtonosne rudarske katastrofe u državnom rudniku uglja, gdje je predsjednik okrivio „plan sudbine“ za eksplozija u kojoj je poginula najmanje 41 osoba. Tokom govora u obližnjem Kahramanmarašu, Erdogan se, takođe, obrušio na „provokatore“ koji su kritizirali napore spasavanja, dodajući: „Naravno da postoje nedostaci. Shavtite da nije moguće biti spreman za ovakvu katastrofu”.
Ljudi koji su se nizali ulicama Pazardžika i jecali, dok su čekali da vide nastradale članove svoje porodice izvučene iz ruševina, bijesno su vikali na turskog ministra infrastrukture i lokalne zvaničnike tokom posjete.
„Da je bilo više pomoći i da su stigli na vrijeme, uspjeli bi ih izvući“, rekla je mještanka Ajše Kep, gledajući prazno preko glavnog puta u Pazardžiku, dok se mali tim spasilačkih ekipa penjao na ploče od polomljenog betona i metala, koje su nekada činile stambenu zgradu, i smrskani kamion s ravnom platformom koji viri iz olupine. Kep i drugi stanovnici očajnički su posmatrali, gotovo bez nade da će članovi njihovih porodica nekako biti pronađeni živi.
„Ovdje smo da sačekamo sahrane“, rekla je, a u njenom glasu su se smjenjivali bijes i tuga. „Nadam se, ali još uvijek ne vjerujem da su živi. Moj rođak je tamo ispod, a ovi spasioci nisu stigli do danas.”
Erdoganovo odbijanje da se suoči sa kritikom javnosti i da prizna da spasilačke službe nisu stigle na vrijeme, samo je pojačao gnjev stanovništva. Odgovor na katastrofu je dospio prekasno, u neka sela čak nije ni stigao, a da nije kasnio, ljudska žrtva ne bi bila tolika. Širom južne Turske , na područijima koja se tradicionalno smatraju bastionima podrške predsjedniku i njegovoj Partiji pravde i razvoja (AKP), raseljeni građani, koji su preživjeli u uvjetima smrzavanja, otvoreno su se žalili na kašnjenja. Stanovnici su, uprkos obećanjima države, zimske noći morali provoditi na ulici, smrzavajući se. Njihovo sve veće nezadovoljstvo, može se posmatrati i kao veliki test za Erdoganovo dvadesetogodišnje vođstvo. A da ne zaboravimo, čitava ova katastrofa, svjetskih razmjera, odvija se samo tri mjeseca pre izbora, koji se očekuju u maju.
„Erdogan ima imidž koji je gradio i gajio u posljednjih 20 godina, i sladak je i kiselkast: on je autokratski, ali efikasan, patrijarhalna figura koja skoro zamjenjuje ono što se nekada zvalo devlet baba, odnosno očinska država. Zbog toga ga njegovi pobornici vole, a protivnici ga se boje – njegov gnjev je ozbiljan onoliko koliko je njegovo saosjećanje stvarno. To je cijeli njegov brend, koji je sada na testu“, rekao je Soner Kagaptai iz Washiingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku , koji je ujedno i autor nekoliko knjiga o Erdoganovoj diktaturi. „Nevjerovatno je sve, jer je Erdogan zamjenio još jednu sveobuhvatnu, autokratsku, očinsku državu, koja se u suštini urušila nakon još jednog ogromnog zemljotresa 1999.”
Iskoristivši neodgovornu reakciju države na zemljotres koji se dogodio u Izmitu 1999. godine, Erdoganu i stranka AKP uspjeli su doći na vlast 2003. godine. Erdogan – tada mlada i zagonetna figura, obećao je da će brinuti o ljudima i saniranju štete nastale prilikom katastrofe u kojoj je poginulo oko 17.000 ljudi. Zemljotres u Izmitu uništio je dio Istanbula i nadvio se nad Turskom kao najveća prirodna katastrofa u zemlji. Tada su uvedene takse za ekonomsku podršku nakon katastrofe, za koju su stručnjaci procjenili da iznosi ukupno oko 3,8 milijardi funti, a opozicioni političari su tom prilikom postavili pitanje na šta je taj novac ranije trošen.
Dvadeset godina vladavine AKP obilježio je vrtoglavi građevinski bum širom zemlje, a Erdogan se trudio da transformira zemlju koja je bila potištena infrastrukturnim i stambenim pitanjima i obećavao ekonomsku i društvenu transformaciju. Ubrzo poslije njegovog izbora, vladine dozvole za gradnju stanova su se utrostručile. Neboderi, mostovi i glatki asfaltirani putevi gradili su se širom zemlje, a pojedine građevinske kompanije, koje su bile bliske sa vladom postale su moćne, a nova infrastruktura demonstrirala je aktivnosti države čak i u najudaljenijim gradovima.
Mnoge od tih zgrada koje su građene pod pokroviteljstvom AKP sravnjene su sa zemljom tokom zemljotresa. U Kahramanmarašu, neke od ovih kula su pretekle, dok su se druge iz tog bloka u potpunosti porušile. Ovo je sumorni prikaz konstrukcija koje su građene “u skladu sa građevinskim propisima i koje se neće srušiti u slučaju potresa”.
Erdogan je prilikom govora u ovom gradu obećao da će nove kuće, koje će zamjeniti porušene zgrade, biti izgrađene u 10 pogođenih regiona u roku od godinu dana. Ovo obećanje je izgledalo teško ostvarivo u doba kada su se timovi za spasavanje borili da probiju ogromne gomile ruševina.
Umjesto toga, izgleda da je predsjednikova poruka nastala u cilju kontrole nad zemljotresom, kao i usred izvještaja da je Turska blokirala Twitter, koji su građani koristili da lociraju svoje članove porodice u ruševinama. Na državnoj televiziji, reporterka je ignorirala stanovnika Kahramanmaraša koji je naveo da država kasni sa isporukom pomoći i umjesto toga uveravala gledaoce da u gradu „još uvijek postoje mesta do kojih radnici ne mogu da se probiju“. Nakon što je obišao oblasti koje su uništene zemljotresom i naknadnim potresima, Erdogan je proglasio vanredno stanje koje mu je omogućilo da zaobiđe zakon u pogođenim regionima i osujeti pobunjene grupe koje „zloupotrebljavaju ovakvu situaciju u Turskoj“, kako je rekao.
Kagaptai je rekao da je predsjedništvo odlučilo da se fokusira na kontrolu, a ne na saosećajnost sa građanima. “Ljudi kažu da država nije tu kada im je potrebna“, rekao je on „Erdogan će teško biti prihvaćen ako ne pronađe odgovarajuće rješenje”.
U Pazarčiku, Kep je očajnički gledala kako bageri i volonteri pokušavaju pronaći njene rođake među ostacima stambenih zgrada. Okrenula se prema maloj vatri okruženoj ožalošćenim ljudima da bi se ugrijala. „Niko nam ne pomaže“, rekla je, nekoliko trenutaka pre nego što je prošlo predsjedničko vozilo.
(TBT, Mediji)