Chamchamal je suh, prašnjav grad sa reputacijom grubih i osronih žitelja. Na pola puta između Kirkuka i Sulejmanije u iračkoj poluautonomnoj regiji Kurdistan, grad – poznat ponekad i po nadimku “Teksas” – nalazi se u blizini značajnih rezervi prirodnog gasa. Ali lokalno stanovništvo jedva da ima koristi od unosnog resursa zakopanog ispod njihovih domova. Većina živi sa nekoliko stotina dolara mjesečno, a nezaposlenost je široko rasprostranjena, posebno među mladima.
Dvadeset godina nakon invazije na Irak predvođene SAD-om, irački Kurdistan se često smatra ostrvom demokratskih obećanja i ekonomskog razvoja na inače neliberalnom Bliskom istoku. Irački Kurdi snažno su podržavali svrgavanje Sjedinjenih Država iračkog lidera Sadama Huseina i to i dalje smatraju pozitivnim razvojem događaja.
Irački Kurdi dugo su se borili protiv režima u Bagdadu za samoopredjeljenje, a napori su uglavnom okrtuno ugušeni. Tokom genocidne kampanje Anfal 1980-ih, Sadamova vojska je koristila hemijsko oružje protiv kurdskih civila. Od 1990-ih, irački Kurdi su bliski partneri Sjedinjenih Država i drugih zapadnih zemalja, radeći zajedno na svrgavanju Sadama, a potom i ISIL-a. Dok se većina posmatrača slaže da rat u Iraku nije učinio Irak prosperitetnijim ili demokratskim, irački Kurdistan je izgledao kao svijetla tačka u neredu izazvanom promjenom režima.
Ali danas stvari izgledaju mračno. Političke institucije u regionu razdiru partizanske podjele i lideri koji građanima redovno uskraćuju slobodu izražavanja. Ukorijenjena socijalna nejednakost i nedostatak mogućnosti za život, pokreću talase migranata koji traže bolji život u inostranstvu. Svakodnevno iskustvo većine iračkih Kurda, posebno u manjim gradovima kao što je Chamchamal, daleko je od iskustva politički povezane elite koja živi u luksuznim stambenim zgradama u Erbilu i Sulaymaniji. Ovu razliku često zanemaruju zapadne diplomate i posjetioci koji se redovno sastaju sa stranačkim zvaničnicima, poslovnim menadžerima i mladim ljudima školovanim na privatnim univerzitetima.
Ako su nas rat u Iraku i njegove posljedice nečemu naučili, onda je to da odnosi Zapada sa regionom trebaju odražavati interese njegovog naroda, a ne interese njegovih političkih lidera. Demokratija, jedinstvo i samoopredjeljenje duboko su ukorijenjene ambicije kurdskog naroda, a tri decenije intenzivne strane podrške do sada im nisu pomogle da u potpunosti ostvare ove ciljeve. Kako se Irački Kurdistan suočava s krizom demokratskog legitimiteta, Zapad mora iskoristiti svoju znatnu polugu i sposobnosti kako bi lidere iračkih Kurda smatrao odgovornim za korupciju i kršenje ljudskih prava, umjesto da ih ojačava nepopustljivom vojnom i političkom podrškom.
Dok su zapadne vlade uglavnom ignorirale Sadamovu kampanju Anfal 1980-ih, više su podržavale iračke Kurde nakon Zaljevskog rata, uspostavljajući zonu zabranjenog leta kako bi ih zaštitili od zračnih napada. Kurdske samoupravne institucije uspostavljene su početkom 1990-ih.
Invazija na Irak pod vodstvom SAD-a omogućila je pojavu Iračkog Kurdistana na svjetskoj sceni, oslobođenog jarma i sjene Sadamove diktature. Osnovan 2005. godine prema novom iračkom Ustavu—koji je sainjen uz veliku podršku SAD-a i inostranstva—Irački Kurdistan ima svoj parlament i pravosuđe. Regionalna vlada Kurdistana (KRG) također ima čitav niz ministarstava sa značajnim prenesenim ovlastima, a region ima svoje spoljne odnose, snage sigurnosti i vojsku, poznate kao Pešmerge. Gotovo sva pitanja upravljanja se bave institucije KRG-a, a ne one u Bagdadu.
Ali u stvarnosti, moć imaju dvije vladajuće stranke u regionu: Kurdistansku demokratsku partiju (KDP) i Patriotsku uniju Kurdistana (PUK). KDP kontrolira provincije Duhok i Erbil – od kojih je posljednji glavni grad Iračkog Kurdistana – a PUK dominira Sulejmanijom. U svakoj zoni, partijski zvaničnici su odgovorni za utvrđivanje politike. Stranačke veze smatraju se ključnim za dobijanje posla, pokretanje biznisa i dobijanje pravnih sporova. Pešmerge i snage sigurnosti u svakoj zoni također imaju gerilske veze.
Prema zakonu KRG, “političke stranke ne bi trebale imati falange”, rekao je Niyaz Abdulla, novinar iz Erbila. Ali ova zabrana se flagrantno ignorira u praksi. “Kada dođe do bilo kakvog sukoba između političkih stranaka, postoji neposredna opasnost od oružanog sukoba”, dodao je.
Partnerstvo između KDP-a i PUK-a je uvijek bilo komplikovano. PUK je nastao kao rascjepkana frakcija KDP-a 1970-ih – podjela koji je rezultat mješavine ličnih i političkih faktora – i vodio je građanski rat i upravljao odvojenim državama tokom 1990-ih. Za to vrijeme, stanovništvo iračkih Kurda patilo je od takozvanog “dvostrukog embarga”, pri čemu je međunarodna zajednica ograničila trgovinu sa Sadamovim režimom, koji je tada blokirao pomoć i ulaganja iračkom Kurdistanu.
KDP i PUK su se navodno dogovorili da ostave po strani svoje višedecenijsko rivalstvo nakon kraja Sadamove diktature kako bi se ujedinili pod novim KRG. Sjedinjene Države bile su ključne u posredovanju u okončanju ovog građanskog rata i ohrabrivanju kurdskog jedinstva u postbaasističkom Iraku. Ali ovaj brak iz nužde uvijek je davao različite rezultate. Radni odnos dviju stranaka postao je sve više disfunkcionalan od posljednjih regionalnih izbora 2018. godine, na kojima se pojavila nova generacija lidera manje zainteresiranih za pragmatizam, a više za lični interes.
Farhad Mamshai, koji je odrastao u Chamchamalu, a sada je kandidat za planiranje, upravljanje i globalizaciju na Virginia Tech, rekao je za Foreign Policy da, dok su KDP i PUK nekada ravnomjerno dijelili vlast i pozicije na regionalnom nivou, KDP od 2018. je nastojao da postane neosporna sila u Iračkom Kurdistanu.
Dvije strane su nedavno imale nekoliko velikih nesuglasica, prema Mamshaiju, uključujući oko toga kako podijeliti interne prihode od graničnih prijelaza i poreza, kako upravljati industrijom nafte i plina i odnosima s Bagdadom. Ovi rascjepi su također zaustavili proces reforme Pešmerga kako bi se pretvorila u ujedinjenu, apolitičnu i modernu borbenu snagu.
U nemogućnosti da se dogovore oko novog izbornog zakona, KDP i PUK su odgodili regionalne izbore zakazane za oktobar 2022. i kontroverzno produžili mandat Parlamenta Kurdistana. Od ovog pisanja, Kurdistanski parlament nije usvojio novi nacrt izbornog zakona.
“Neodržavanje izbora znači nedostatak legitimiteta organa vlasti i parlamenta. Oni više ne mogu biti pravi i legitimni predstavnici naroda”, rekao je Mamshai.
Ove prepirke na nivou elite imaju stvarne posljedice, posebno jer irački Kurdistan doživljava produženu finansijsku krizu. Od 2014. godine region je nosio teret ekstremnih fluktuacija cijena nafte, budžetskih sporova s iračkom federalnom vladom, rata protiv ISIL-a i pandemije COVID-19. Prošle godine, vlasti u Sulaymaniji imale su poteškoća s isplatom plata u javnom sektoru, zbog čega su ljuti državni službenici stajali u redovima ispred distributivnih centara za gotovinu. Nekoliko penzionera je umrlo čekajući u redu za naplatu naknada.
KRG i druge vladine institucije su daleko najvažniji poslodavac u regionu, a napori za diversifikaciju privrede sporo se kreću. U izvještaju Međunarodne organizacije za migracije iz 2018. procjenjuje se da 47 posto domaćinstava u Iračkom Kurdistanu uključuje najmanje jednu osobu koja radi u javnom sektoru. Tri četvrtine zaposlenih žena su državni službenici.
Prema podacima Međunarodne organizacije rada, prosječna nezaposlenost u Iračkom Kurdistanu iznosi skoro 16 posto. Ali ovaj broj je mnogo veći među mladima: oko trećine ljudi od 15 do 24 godine se ne obrzuje i ne radi. Žene su značajno češće nezaposlene od muškaraca u svim starosnim grupama.
Irački Kurdi su ograničeni u tome kako mogu odgovoriti na nefunkcionalni duopol KDP-PUK. Opozicione stranke Iračkog Kurdistana podijeljene su i izuzetno slabe. Pokret za promjene, poznat pod svojim kurdskim imenom Gorran, zalaže se za moćniji parlament i razgradnju vladajućeg duopola i prijetio je raseljavanje PUK-a u Sulaymaniji prije deset godina. Ali Gorran je sada ljuštura nakon unuatrnjih sukoba i odluke da uđe u vladu sa KDP-om i PUK-om. Noviji početnici, kao što je Pokret nove generacije, nude malo detalja o čvrstoj politici pored populističkih trikova. Strahovi od izborne prevare su sveprisutni među biračima, a opozicione stranke ih iskorištavaju kada im to loše ide.
I KDP i PUK ograničavaju slobodu izražavanja unutar svojih zona kontrole, nasilno sprečavajući održavanje protesta. Irački kurdski novinari se redovno hapse ili na neki drugi način sprečavaju da izvještavaju o vijestima; lokalni nadzornik je prošle godine katalogizirao najmanje 431 prekršaj.
Suočeni s ograničenim političkim slobodama i nedostatkom ekonomskih mogućnosti, mnogi irački Kurdi smatraju da je njihova najbolja opcija da migriraju. Prema Summit Foundation, nevladinoj organizaciji sa sjedištem u Sulaymaniji, desetine hiljada ljudi svake godine napusti Irački Kurdistan, od kojih mnogi idu u Evropu. Tragično, mnogi migranti iz iračkog Kurdistana zaglavili su na granici Belorusije i Poljske ili su se udavili u La Manšu.
U februaru je američki generalni konzul u Erbilu upozorio na “nazadanje u oblastima ljudskih prava, rodno zasnovanog nasilja, vladavine prava, jednakog tretmana žena, [i] jednakih mogućnosti za pripadnike manjinske zajednice Kurdistana”. Rezultat je duboko političko razočaranje među iračkim Kurdima.
Sherko Azad Ali rođen je 2002. godine, neposredno prije invazije koju predvode SAD, i živi u Chamchamalu. Rekao je da ljudi u Iračkom Kurdistanu žele raditi na napretku regije, ali “većina građana mrzi politiku i ne razmišlja o njoj jer vlasti građanima ne daju ni osnovna prava”.
Ali provodi jutra učeći da postane nastavnik fizičkog vaspitanja na lokalnom institutu, a u slobodno vrijeme volontira kao nogometni sudija. Iako je uzbuđen zbog svoje karijere, zna da to neće biti lahak put.
„Većina mojih vršnjaka obavlja poslove obezbeđenja ili se zapošljava uz pomoć autoriteta. Ljudi srednje klase i siromašni, čak i ako mogu da nađu posao, ne mogu zaraditi za život”, rekao je Ali za Foreign Policy. “Mislim da ljudi na vlasti u ovom regionu brinu samo o svojim interesima. Bogati rade za sebe i tlače siromašne.”
Demokratski deficit i ekonomska disfunkcija Iračkog Kurdistana rezultat su njegovog političkog vodstva koji gledaju samo svoje interese. Ove vođe omogućavaju zapadni zvaničnici, koji rutinski pozdravljaju njihov “poseban i jak” odnos s Erbilom, ali rijetko i samo blago javno zamjeraju zloupotrebe svojih partnera i loše upravljanje. Ove vrste izjava spajaju interese političkog vodstva regije i interesa iračkih Kurda, na štetu svih.
Sjedinjene Države i njihovi zapadni partneri imaju ogromnu polugu nad KRG-om, ali izgleda nespremne da je iskoriste. Na primjer, oni su dali veliku težinu reformi Pešmerge—koju vladajuće stranke podržavaju retorički, ali se opiru u praksi jer su gerilske snage sigurnosti ključne za njihove mreže pokrovitelja. Washington obezbjeđuje sredstva za isplatu nekih stipendija Peshmerga i mogao bi ih uvjetovati reformom kako bi se razbio zastoj. Neki istaknuti kurdski lideri i njihovi poslovni saradnici također imaju značajnu imovinu u zapadnim zemljama koja bi mogla biti usmjerena na odvraćanje korupcije.
Pristup sa nižim troškovima bio bi da zapadne diplomate glasno i javno prozivaju zlostavljanja unutar Iračkog Kurdistana čim se dogode i pokažu solidarnost s prvim braniteljima prava kao što su aktivisti za ženska prava i zatvoreni novinari. To bi bilo u interesu zapadnih vlada jer dobro je poznato da su siromaštvo, nedostatak mogućnosti i ograničenja slobode izražavanja i okupljanja inkubatori nestabilnosti i sukoba. To bi također pomoglo evropskim zemljama da se pozabave nekim od osnovnih uzroka migracija. Iako je irački Kurdistan relativno stabilniji od drugih dijelova Iraka od 2003. godine, ta stabilnost nije zagarantirana.
Bez takve promjene u pristupu, Mamshai predviđa daće se desiti „više podjela i fragmentacije“ i „dalji pad političkih sloboda, demokratskih vrijednosti i kršenje principa ljudskih prava“ u Iračkom Kurdistanu. Ovo bi bila teška nepravda za narod iračkih Kurda, koji je u proteklih 20 godina podnio mnogo žrtava u borbi protiv diktature i ekstremizma u Iraku.
(TBT, F.P.)
