Gotovo tri mjeseca nakon što je potpisan, čini se da se privremeni mirovni sporazum između etiopske vlade i vođa sjeverne regije Tigray u zemlji drži. Tigrajske snage počele su se razoružavati, osnovne usluge poput bankarstva i telekomunikacija se obnavljaju, a očajnički potrebna humanitarna pomoć stiže do tigrajskih civila. Premda ostaju teška pitanja o prisutnosti eritrejskih snaga u Etiopiji, statusu spornog teritorija i odgovornosti za teška kršenja ljudskih prava koja su karakterizirala dvogodišnji sukob, zamah ide prema smanjenju nasilja. Za Sjedinjene Države, glavni prioritet je podrška provedbi sporazuma i okončanje patnje civila kojima je tijekom većeg dijela sukoba bio uskraćen pristup hrani i medicinskoj skrbi.
Ali čak i u najboljem slučaju, u kojem se strane kreću prema trajnom miru bez osvrtanja unatrag, Bidenova administracija bi se trebala oduprijeti porivu da se vrati uobičajenom poslu u svom odnosu s etiopskom vladom. Dok evropske države rade na brzom otopljenju odnosa s Addis Abebom, a Kina se i dalje predstavlja kao nepokolebljivi prijatelj zemlje, Washington bi se mogao osjećati prisiljenim pridružiti se gomili, bojeći se da će biti izostavljen. Ali oprez je na mjestu. Rat je brutalno srušio nade da će premijer Abiy Ahmed biti zagovornik pravednije i slobodnije Etiopije. I više nije jasno da Etiopija i Sjedinjene Države dijele razumijevanje izazovnih pitanja mira i sigurnosti s kojima se suočava Rog Afrike. Ubuduće će se interesi i ciljevi SAD-a i Etiopije rjeđe usklađivati.
Etiopija je beskrajno složena zemlja i uvijek je bila alergična na vanjske aktere čija politika miriše na maltretiranje ili snishodljivost. I dalje je nedvojbeno važan za buduću putanju regije, a višegodišnja politička pitanja još uvijek zahtijevaju pažljivu pozornost Washingtona. To uključuje kako izbjeći sukob među državama koje se oslanjaju na slatkovodnu rijeku Nil i strahuju da bi etiopski divovski hidroelektrični projekt, Velika etiopska renesansna brana, mogao smanjiti njihovo snabdjevanje vodom. Kao i uvijek, Sjedinjene Države ostat će privržene cjelovitosti i održivosti etiopske države, budući da bi kolaps zemlje sa 110 miliona stanovnika imao destabilizirajuće posljedice daleko izvan Roga Afrike. Iako američki interesi ostaju uglavnom dosljedni, u nekim slučajevima, poželjnost ili mudrost partnerstva s etiopskom vladom da bi se oni postigli smanjili su se, a način na koji Sjedinjene Države angažiraju etiopsku državu zahtijevat će reviziju.
NIŠTA OSOBNO
Dugi niz godina kritičari američke politike u Etiopiji osuđivali su personalizaciju bilateralnih odnosa. Pokojni premijer Meles Zenawi, koji je njegovao snažne odnose s visokim američkim zvaničnicima sve do svoje smrti 2012., bio je uvelike uspješan u izdvajanju osjetljivih tema, poput poštivanja građanskih i političkih prava, jasno dajući do znanja da je rasprava o takvim stvarima izvan okvira – granice. Kako bi zadržali pristup moćnom Melesu, koji bi mogao pomoći u promicanju sigurnosnih i razvojnih ciljeva SAD-a, diplomati su prečesto izbjegavali teške razgovore. Kada je Abiy došao na vlast 2018., Sjedinjene Države nastavile su s tim pristupom. Činilo se da je Abiy, sa svojom mladalačkom energijom, početnim sveobuhvatnim programom reformi i prozapadnom retorikom, utjelovio mnoge nade SAD-a za otvorenije etiopsko društvo i manje opterećujuće bilateralne odnose.
Kritičari su bili u pravu u Melesovo doba, a njihova analiza vrijedi i danas. Bilateralni odnos ne bi se trebao vrtjeti oko jedne karizmatične osobe. Razumljivo je željeti se vratiti u dane kada je moćni vođa u Addis Abebi mogao unaprijediti američke sigurnosne i diplomatske ciljeve, pod uvjetom da su se preklapali s etiopskim ciljevima. Ali ova vrsta odnosa između Sjedinjenih Država i Etiopije ponekad je zahtijevala namjerno sljepilo za represivne metode koje se koriste za održavanje reda unutar etiopskih granica, a posljednje dvije godine sukoba jasno su pokazale koliko takav pristup može biti skup. Abiy je iznio povijesne pritužbe protiv dugo dominantne i često brutalne Tigrajske narodne oslobodilačke fronte (TPLF) u službi užasne vojne kampanje koja je ciljala na narod Tigraja i oživjela avet izazvane gladi kao ratnog oružja. Također je iskoristio ljutnju zbog podrške Sjedinjenih Država TPLF-ovoj vladi iz prošlosti kako bi potkopao kredibilitet Washingtona i odbacio trenutnu zabrinutost SAD-a. Abiy i njegovi pristaše insinuirali su da je Washington pun pristalica TPLF-a, koristeći mješavinu štabizma i zamišljenih neokolonijalnih zavjera u odgovoru na pozive SAD-a za otvaranjem humanitarnih pristupnih ruta i američki alarm zbog etničkog profiliranja. Mnogi u etiopskoj dijaspori, od kojih su neki napustili zemlju zbog represije TPLF-a, željeli su proširiti tu poruku.
Depersonaliziranje odnosa ne bi predstavljalo samo naučenu lekciju; također bi priznala političku stvarnost. Abiy je nekoć bio smatran dinamičnim reformatorom i vrlo uvažavan zagovornik afričkih interesa. Abiy i južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa vodili su regionalno zagovaranje ekonomske pomoći u ranim danima pandemije COVID-19, postigavši stvarne rezultate na G-20. Ali danas je Abiy smanjena figura. Brutalnost kampanje Tigraya i zamagljivanja koja je njegova vlada nudila tijekom posljednje dvije godine o svemu, od civilnih žrtava preko stranih trupa do masovnih uhićenja, nemoguće je uskladiti s pričom o “dašku svježeg zraka” koja je potaknula njegovu početnu popularnost. Njegova ovisnost o Eritreji i iredentističkim snagama milicije Fano, koje traže više teritorija i utjecaja za amharske nacionaliste, ostavila je promatrače da se pitaju tko je zapravo glavni. Ta mu partnerstva također ograničavaju prostor za političko manevriranje. Njegovi domaće ratne pristaše mogle bi ga napustiti ako mirnodopsko vrijeme ne donese dividende koje traže. Nakon što je odbacio afričke starješine i uglavnom zaobišao napore Afričke unije da zaustavi razorni sukob s Tigrajem sve dok opsada nije nanijela dovoljno štete da se Addis osjeća ugodno, Abiy je sada malo vjerojatan i neugodan frontman za afričke dionice.
IZRASTANJE
Zaista, koliko god putanja Etiopije bila važna za budućnost strateški vitalnog Roga Afrike, ideja da njezino vodstvo sada može imati onu vrstu regionalnog, pa čak i kontinentalnog utjecaja kakav je nekoć uživalo, samo je pusta želja. Etiopija nije tako jaka kao što je nekad bila. Vojska zemlje više se ne čini tako sposobnom kao što je bila u prošlosti. Do 2020. godine Etiopija je bila najveći svjetski doprinositelj vojnika međunarodnim mirovnim misijama. Ali smanjio je svoje obveze prema sigurnosnim operacijama u inozemstvu kako bi usredotočio svoje snage na krizu u Tigrayu. Čak i nakon što je zadržala više svojih trupa unutar zemlje, Etiopiji je bila potrebna značajna intervencija susjedne Eritreje i dodatne snage regionalnih milicija kako bi ostvarila svoje vojne ciljeve na vlastitom teritoriju. Izvješća pokazuju da se u sukobu s Tigrayem Etiopija također obratila Iranu, između ostalog, za vojnu potporu, što bi trebalo zaustaviti svakog kreatora politike koji zamišlja da će Addis biti zainteresiran za podupiranje međunarodnog poretka temeljenog na pravilima u skorije vrijeme.
Privreda Etiopije također se bori. Nekada je bio jedan od najbrže rastućih u Africi i primamljiva prilika za ulagače zaintrigirane planovima za otvaranje sektora koji su prethodno bili pod državnom kontrolom kao što su telekomunikacije i bankarstvo. Ali danas Etiopija mora restrukturirati 30 milijardi dolara duga i obuzdati inflaciju. Vanjski šokovi, kao što su COVID-19 i ruski rat u Ukrajini, dodatno su se pogoršali ratom u Tigrayu. Ulagači uzbuđeni zbog važnog afričkog tržišta manje su sigurni nakon godina užasujućih naslova i pokazane spremnosti države da prekine bankarstvo, komunalne usluge i komunikacije u velikim dijelovima zemlje.
U budućnosti će biti važno za Sjedinjene Države podržati odgovornost za one koji su odgovorni za teška kršenja ljudskih prava koje su počinile sve strane u sukobu u Tigrayu – što će sigurno biti teško s obzirom na neprijateljstvo etiopske vlade prema Međunarodnom povjerenstvu stručnjaka za ljudska prava na Etiopiju. Čvrsta podrška odgovornosti ključni je element svakog trajnog mira, iako će nedvojbeno zakomplicirati američko-etiopski odnos. Ali sveukupni smjer američke politike prema Etiopiji ne bi trebao biti kažnjavanje države za zlostavljanja počinjena u njezino ime, ili jednostavno signaliziranje američkog neslaganja s užasnom taktikom korištenom tijekom sukoba. Takav bi pristup bio jednako pogrešan kao i povratak na status quo ante. Sjedinjene Države ne mogu promijeniti prošlost, a kazneni stav bi doprinio lažnim i kontraproduktivnim narativima koji sugeriraju da Sjedinjene Države ne žele da Etiopija uspije, dok bi kreatore politike odvratili od fokusiranja na budućnost Etiopije.
Umjesto toga, Sjedinjene Države će morati procijeniti stepen do kojeg je Etiopija postala instrument Eritrejske agende u regiji, što je u osnovi u suprotnosti s američkim interesima za jačim, slobodnijim i stabilnijim Rogom Afrike. Strategija Eritreje temelji se na ideji snage koja zahtijeva slabost drugih, posebice susjeda kao što su Etiopija, Džibuti i Somalija, te apsolutističkom pogledu na suverenu vlast otpornu na bilo kakav institucionalni ili normativni pritisak. Čak i ako se eritrejske trupe u potpunosti povuku iz gradova i mjesta u Tigrayu, to ne bi značilo kraj eritrejskog utjecaja. Izgledi za buduću eritrejsku vojnu intervenciju, stalni odnos Eritreje s vođama i milicijom iz etiopske regije Amhara koji su se borili uz Asmarine snage u sukobu i eritrejska infiltracija u etiopski nacionalni sigurnosni establišment nastavit će davati Eritreji alarmantnu količinu utjecaja na Etiopiju. Ako Eritreja postane pokretačka snaga koja pokreće etiopsku politiku mira i sigurnosti, promičući napore da se regija održi krhkom i prošaranom potencijalnim kvariteljima koji samo čekaju da budu oslobođeni, tada će se Sjedinjene Države naći u situaciji da se suprotstavljaju etiopskoj politici umjesto da surađuju s njom.
Sjedinjene Države trebale bi nastaviti pomagati Etiopljanima da se izvuku iz siromaštva i omogućiti zemlji da izbjegne ekonomski kolaps. To znači podržavanje procesa Zajedničkog okvira G-20 za upravljanje neodrživim dugom zemlje, pametna ulaganja u razvojnu pomoć i poticanje trgovine i ulaganja tamo gdje postoji prilika. Odluka Washingtona o tome hoće li Etiopiji vratiti pravo na bescarinski pristup tržištima SAD-a prema Zakonu o rastu i mogućnostima Afrike (AGOA) trebala bi ovisiti o uvjetima na terenu u cijeloj zemlji. U svakom slučaju, s trenutnim utjelovljenjem AGOA-e za koje se očekuje da će se ugasiti 2025., parametri trgovinskih odnosa SAD-a i Etiopije bit će preoblikovani u godinama koje dolaze.
U rješavanju svih ovih pitanja kreatori politika ne bi trebali bježati od korištenja svih postojećih poluga za održavanje mirovnog procesa, uključujući odgovornost za zlostavljanje, na pravom putu. Također bi trebali shvatiti da promicanje dugoročne stabilnosti u Etiopiji nije sinonim za podržavanje svih politika federalne vlade. Na primjer, Washington bi trebao pažljivo pratiti odnos između ekonomske politike u zemlji i napora da se podmire politički dugovi koje je Abiyeva vlada napravila s određenim etničkim biračima. Nakon onoga što se dogodilo u Tigrayu, i u svjetlu tekućeg nasilja u Oromiji, najvećoj regiji Etiopije, i drugdje, nije moguće uzeti zdravo za gotovo tvrdnje vlade da je zainteresirana za stvaranje prilika za sve svoje građane jednako. Selektivnije isključivanje iz krugova političkog i gospodarskog utjecaja dodatno će potkopati stabilnost Etiopije kojoj Sjedinjene Države teže.
Konačno, Sjedinjene Države trebaju razviti izvanrednu strategiju usmjerenu na bolje razumijevanje raznolikosti snaga i interesa koji će utjecati na smjer kretanja Etiopije. Moćnici koji su se okupili oko Abiya 2018. nisu monolitni, a neki su duboko zabrinuti za stabilnost zemlje i stepen do kojeg je Eritreja prodrla u etiopsku državu. Malo tko vjeruje da će dugotrajni proces nacionalnog dijaloga, koji je navodno namijenjen raspravi o tome kako bi se različitost zemlje trebala odražavati u njezinim vladajućim institucijama, razriješiti napetosti koje prijete raskomadati Etiopiju. Savezne vlasti duboko su oslabile moć Tigraja, uz ogromnu cijenu za Etiopljane. Ali to ne znači da je centar jak. Domaće razočaranje vodstvom u Addisu je široko rasprostranjeno, iako razjedinjena, rascjepkana politika može spriječiti ovu frustraciju da se ujedini u suprotstavljanju statusu quo.
O budućnosti Etiopije odlučuju njezini građani. Dok američki diplomati pažljivo rade na sprječavanju raspada države Etiopije i utvrđivanju područja u kojima bi bilateralna suradnja još mogla uroditi plodom, trebali bi istodobno proširiti svoje kontakte izvan Abiya i njegovog kruga te udvostručiti svoje napore kako bi bolje razumjeli najvjerojatnije scenarija za budućnost. Formalizirani nacionalni dijalog neće biti jedini prostor u kojem Etiopljani izražavaju svoje težnje i frustracije. Iako će bilo kakva promjena u cjelokupnom političkom smjeru zemlje vjerojatno zahtijevati dugotrajan proces izgradnje novih koalicija, trenutni transakcijski, kratkoročni pristup upravljanju državom sigurno će imati ograničen rok trajanja.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)