Decenijama nakon što je kasarna Rami prestala služiti svojoj vojnoj namjeni 1960-ih, činilo se da se sudbina okrutno poslužila historijskoj znamenitosti Istanbula. Tokom 1980-ih, kompleks zgrada u okrugu Eyup je na različite načine služio kao parking, gogomtno igralište, pa čak i skladište hrane. To je bilo uprkos tome što je registrirano kao „kulturno dobro“ koje je pod zaštitom države od 1972.
Danas je, međutim, nakon osmogodišnjeg projekta restauracije, nekada trođna zgrada stavljena u nesumnjivo primjerenu namjenu. Početkom januaru građevina iz 18. stoljeća formalno je preuzela ulogu najveće istanbulske biblioteke.
Sada se zove Rami biblioteka. Kompleks sadrži sedam miliona knjiga i drugih dokumenata, uključujući rijetke rukopise i posebne zbirke. Kompleks obuhvata prostor za sjedenje za 4.200 ljudi, a unutar njegovih zidova ograđeno je 36.000 kvadratnih metara polica za knjige, prostorije za restauraciju starih rukopisa, sale za intervjue, kafić, knjižara i mali muzej. Njegovi dugi hodnici ukrašeni su umjetničkim djelima inspiriranim prošlošću Turske, kao i modernim umjetnicima.
Institucija se nada da će privući i istraživače i obične ljude i čak ima baštu od 51.000 kvadratnih metara za javnu upotrebu.
Historijske reforme
Dok sama biblioteka stiče oreol kao jedna od najnovijih znamenitosti Istanbula, sama lokacija i zgrada imaju historijski značaj. Sa početnim građevinama koje datiraju iz 18. stoljeća, kasarna je izgrađena po naredbi osmanskog sultana Mahmuda II. Do 1826. godine turski vladar je nadgledao ukidanje sve neposlušnijih janjičara i odlučio umjesto njih formirati modernu vojsku. Kasarne su bile dio ovog procesa modernizacije, za koji se osmanski zvaničnici nadaju da će pretvoriti Carstvo u djelotvornu silu protiv evropskih sila.
Nedugo zatim, 1828. godine, ova nova vojna uprava suočila se sa svojim prvim testom izbijanjem Tursko-ruskog rata. Sukob je bio značajan po tome što se sam sultan proglasio komandantom osmanskih snaga.
Uz raskošnu ceremoniju, zvaničnici su podigli osmanski sancak (bajrak) u kasarni i sultan se tu nastanio odakle je komandovao svojom vojskom . To je u suštini bio osmanski ekvivalent komandnog centra iz 19. stoljeća. Ali Mahmud nije mislio samo da je tukao Ruse dok je bio tamo (Otomani su zapravo izgubili rat). Turski sultan je takođe krenuo u hrabru kampanju modernizacije zemlje u nadi da će se takmičiti sa Evropom. Mnoge od ovih promjena bile su kulturne naravi, uključujući kraljevski dekret kojim se naređuje uvođenje pantalona i fesa umjesto tradicionalnih haljina i turbana. Uprkos prigovorima elite zbog ovog poteza, Mahmud je bio uporan, izuzevši samo ulemu od nošenja ovog novog zapadnjačkog stila odjeće.
Usprkos tom izuzeću, osmanska vjerska elita dosta toga mu je zamjerala. Mahmudova odluka da svoj portret objesi uz zidove kasarne bila je razlog za konsternaciju među muslimanskim učenjacima, jer je prekršila dugogodišnji tabu prikazivanja ljudskih slika. Postojala je i nelagodnost zbog drugih novih zapadnjačkih navika, poput sviranja evropske muzike i držanja balskih plesova. Pitomci koji su raspoređeni u vojnu školu u okviru kasarne takođe su dobili zapadnjačko obrazovanje
Yuksel Čelik, profesor na Univerzitetu Marmara i autor knjige o Mahmudovim reformama, građevinu naziva „štabom despotske modernizacije“. “Mahmud II je 617 dana koristio kasarnu Rami kao svoj administrativni i vojni štab i zahvaljujući ratnim uvjetima uspio je primijeniti svoje reforme bez snažnog otpora”, piše Čelik.
Akademik dalje objašnjava da se sultan nadao da će reforma vojske prirodno iznuditi reforme u drugim oblastima, kao što su pravosuđe i državna birokratija.
Francuska okupacija
Kasarna je nastavila biti sjedište moderne osmanske vojske nakon sultanove smrti s kratkim, ali značajnim prekidom nakon Prvog svjetskog rata. Godine 1918. tokom savezničke okupacije Istanbula, francuske trupe su zauzele kasarnu, a njihovi komandanti su postavili ogroman krst na munaru džamije u okviru kompleksa. I Turci i alžirski vojnici koji su bili dio francuske vojske smatrali su taj potez zapaljivim i njih dvojica bi se naizgled udružili kako bi se osvetili. Tokom molitve u petak u džamiji Eyup, gdje je sahranjen Abu Ayyub al-Ansari, jedan od najbližih drugova Poslanika Muhameda, alžirskim trupama je prišao lokalni imam Kemal Efendi, koji ih je zamolio da ne budu saučesnici s Francuzima.
Turci su se nadali da će im pozivanje na vjersku osjetljivost Alžiraca pomoći u njihovim naporima da se oslobode okupacionih snaga. Iako je tačan slijed događaja do danas ostao nepoznat, serija eksplozija na mjestu je omogućila pripadnicima turskog otpora da prokrijumčare municiju iz zgrada.
Oružje je odneseno na brodove koji su čekali da ih prevezu u Anadoliju, gdje je Mustafa Kemal Ataturk vodio svoju na kraju uspješnu kampanju oslobađanja turskog kopna od stranih okupatora.
Kada je turska vojska ponovo preuzela kontrolu nad Istanbulom 1923. godine, jedna od prvih stvari koje su njene trupe učinile bila je da su srušile krst na džamiji, priča Nur Bilge Criss u svojoj knjizi Istanbul pod savezničkom okupacijom, 1918-1923. Dok su priče vezane za kasarnu Rami nadaleko poznate u Turskoj, sama zgrada se tek sada vraća u javnu svijest, iako na nov način odvojena od svoje vojne prošlosti.
Istanbulci će sada moći uživati u ponuđenim sadržajima 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji, a mnogi će ostati potpuno nesvesni intriga koje su se nekada odvijale unutar njegovih zidova.
(TBT, MEE)