„Predizborne “priče” koje ovih dana ispreda Bakir Izetbegović lobotomiziranoj SDA-ovoj stranačkoj mladunčadi neodoljivo podsjećaju na zgode baruna Münchhausena. Sedamdesetih, u vrijeme dok sam pohađao osnovnu školu, prilikom posebnih prigoda, dana škole ili općine, za osnovnoškolce su organizirani “sati povijesti” na koje su dolazili bivši partizani i prepričavali djeci svoje dogodovštine iz Drugog svjetskog rata. U popularnoj predratnoj “Audiciji” jedan od glumaca (Admir Glamočak) je sjajno ismijao tu tradiciju: “I tako ja, četerest treće, kaže, pa nabode onaj ćevap.”
Jedna od “epizoda” iz ove bizarne povijesti bošnjačkog baruna Münchhausena zaslužuje posebnu pozornost i u mnogome podsjeća na priče koje je moja generacija slušala u osnovnoj školi. Nazvat ćemo je “Bakir brani Sarajevo”: “Ja sam sebe iznenadio time koliko sam bio spreman riskirati za oca i koliko sam bio spreman poginuti za Sarajevo. Kada je Sarajevo bilo razarano bila je ideja da se moj otac, generalštab i sve ostalo izmjesti u Zenicu i skoro su ga nagovorili na tu stvar. Ja sam tad bio odlučio da ostanem”, izjavio je nedavno Izetbegović pobravši frenetični aplauz na otvorenoj sceni.
Jeste li znali da je Bakir Izetbegović osamdesetih bio politički disident? Niste? Poslušajte ovo: “Hvala Bogu da sam imao posao, jer da ga nisam imao, vjerojatno ga ne bih ni dobio. Bile su male plaće. Onda sam se ja potrudio da u toj firmi u kojoj sam radio budem nezamjenjiv. Potpuno sam svladao posao i već s 27 godina sam bio glavni inženjer na izgradnji hotela Zenit u Neumu. Potrudio sam se pohvatati sve konce i da me moraju imati, da ne mogu bez mene završiti zgradu. Za oca sam se uporno borio. Povezivao sam te konce emigracije, PEN-a, Amnesty Internationala. Na kraju je Munja Alibabić otišao mom ocu i kazao: ‘Čuješ, ti ćeš izaći iz ovog zatvora, ali će ti sin ući. Reci mu da to više ne radi’. Ja sam nastavio to raditi”, kaže Bakir pa nabode onaj ćevap. (Krajnje je vrijeme da naši “objektivni” povjesničari, kakvih na ovim prostorima nikada nije manjkalo, stave Bakira Izetbegovića uz bok najvećih političkih disidenata druge polovice dvadesetog stoljeća, rame uz rame s Vaclavom Havelom, Adamom Michnikom, Aleksandrom Solženjicinom ili Milovanom Đilasom.)
Kokoš ili jaje
S pravom se može postaviti pitanje je li Izetbegović izgubio svaku mjeru ili se radi o ozbiljnoj patologiji. “Ljudi su davali moje ime svojim sinovima da bi imali Bakira kao što ga je Alija imao”, izjavio je nedavno. Psiholozi bi ovo bez imalo sumnje okarakterizirali kao zabrinjavajući primjer narcisoidnog poremećaja koji je među političarima vrlo česta pojava, da bismo bez imalo krzmanja mogli postaviti onu dilemu o kokoši i jajetu, što je starije: Odlaze li pojedini ljudi u politiku zbog narcisoidnog poremećaja ili je taj poremećaj posljedica bavljenja politikom? Ili postoji, možda, neki treći razlog, stariji i od kokoši i jajeta?“, primjetio je Josip Mlakić u svojoj jednoj kolumni.
(TBT)