Zoran Milanović odlučio je, izgleda, zaratiti s NATO-om. „Hrvatska će ići u misiju u BiH, NATO-u je bolje da nam se u tome ne suprotstavlja“, najavio je kao vrhovni zapovjednik na jednoj vojnoj svečanosti, na prošlonedjeljnom obilježavanja 31. godišnjice osnivanja Hrvatske ratne mornarice u Splitu. Nije prvi put da predsjednik Hrvatske otvara temu prisutnosti Hrvatske vojske u susjednoj državi. Jako ga muči što „nam se priječi da budemo prisutni, makar na komandnoj razini, u misiji u BiH”, pa je on to eto, odlučio promijeniti. Ako treba i sukobom s NATO-om.
Valjda slično kao što je Franjo Tuđman potkraj 1998. poslao vojsku da oklopnim vozilima napadne snage SFOR-a u Martin Brodu, bijesan jer su ovi razoružali četiri hrvatska policajca koji se nisu htjeli povući s teritorija Bosne i Hercegovine. Sukob je u posljednji trenutak spriječen, avioni NATO-a navodno su već rulali po pisti, spremni da zaustave nerazumnu prekograničnu vojnu intervenciju Hrvatske. Izgleda da ni aktualni hrvatski predsjednik ne zna gdje je granica. Prvi je smatrao da Martin Brod pripada Hrvatskoj. Milanović inzistira da se Hrvatska vojska uključi u međunarodne snage smještene u BiH, bez obzira na to što u toj državi misle o tome. Postoje, naime, ozbiljni razlozi, ispisani između ostalog i haškim presudama, zbog kojih je vojna prisutnost Hrvatske u BiH nepoželjna. Ali ni Haški sud ni njegove presude šef hrvatske države faktički ne priznaje. Često ne priznaje ni notorne činjenice. Involviranost Hrvatske u strašni hrvatsko-bošnjački rat za njega kao da ne postoji. Milanović štoviše implicira da je Hrvatska vojska oslobodila Bosnu i Hercegovinu. “Oni kojima smo spasili glavu i omogućili državu danas ne pokazuju ni minimum kurtoazne zahvalnosti“, veli u Splitu, ciljajući na službeno Sarajevo, odnosno na bošnjačku naciju i političare. Hrvatska je, dakle, Bošnjacima „omogućila državu“. Oni se nisu borili, nisu ginuli. Skandalozna tvrdnja, apsolutno posvađana s povijesnom istinom.
Tuđmanovim putem
Zoran Milanović istinski je fasciniran Franjom Tuđmanom. Toliko da će ponavljati i njegove najveće greške. A najveći je defekt politike prvog hrvatskog predsjednika odnos prema Bosni i Hercegovini. Opsjednutost idejom da će „neprirodni perec“ Hrvatske podebljati zapasavanjem dijelova susjedne države. Svoje ambicije Tuđman uopće nije krio. Milanović ne zagovara podjelu BiH. Dapače, inzistira na njenom što hitnijem priključenju Europskoj uniji. Ali se ponaša kao da ima pravo arbitrirati o njenim unutarnjim pitanjima. Po susjednoj državi šeta kao da je njegova. Sam sebe običava nazivati predsjednikom tamošnjih Hrvata. Nacionalistički zapaljivim govorima – primjerice u Jajcu – sada se uključuje i u izbornu kampanju u BiH. Baš kao što to ovih dana radi i Beograd, odakle državno-vjerska reprezentacija najvišeg ranga za posjeta Bijeljini zvecka izjavama o promjenjivosti granica, koje zvuče poput onih zloglasnih predratnih poruka Slobodana Miloševića da ni oružane bitke nisu isključene.
Zoran Milanović slijedi Tuđmana i u ideji da bi Hrvatska svoje saveznike u Bosni i Hercegovini trebala tražiti u Srbima, a ne u Bošnjacima. Srbe uvažava, Bošnjake ponižava. Prvi je predsjednik Hrvatske rješenje za BiH pokušao aranžirati u dealu s Miloševićem s kojim se družio nasamo po državnim rezidencijama Karađorđeva i Tikveša. Sadašnji partnera nalazi u Miloradu Dodiku. Notornom razbijaču Bosne i Hercegovine. Kojega smatra umjesnim primati na Pantovčaku, pa mu odlaziti u goste, na višesatno druženje, na obiteljskom imanju kod Banje Luke. Valjda se i tamo našlo neke hrane, pa da se ne baci. Već ranije će ustvrditi da je Dodik „trenutno hrvatski saveznik u BiH“, da su „Hrvati i Srbi u BiH upućeni jedni na druge“. Prigrlio je čovjeka kojega međunarodna zajednica osuđuje i izolira i koji ovih dana ponovno izjavljuje kako kršćani i muslimani ne mogu živjeti zajedno te da nastavlja borbu za ujedinjenje Republike Srpske i Srbije.
Nema genocida
Predsjednika Milanovića s Miloradom Dodikom povezuje i antibošnjački stav. Zbog preglasavanja Hrvata on će Bošnjake onako uđuture optužiti za izborni lopovluk. Cijelom će jednom narodu svisoka docirati. Zasipati ga bagatelizirajućim i uvredljivim porukama. Realan problem loše skrojenog izbornog zakona rješavao bi raspirivanjem konflikta. Bošnjačka je strana posebno iziritirana odnosom prema najstrašnijoj njihovoj traumi, zločinu u Srebrenici. Šef je hrvatske države, procurilo je nedavno, u Brdu kod Kranja na marginama regionalne inicijative, samita zemalja zapadnog Balkana, lanuo da u Srebrenici nije bilo genocida. Pantovčak je informaciju prvo demantirao, tvrdeći da je riječ o laži, ali je potom Milanović izašao pred novinare i praktično sve potvrdio. Nije mu uostalom prvi put da relativizira genocidni karakter zločina u Srebrenici. Prije nekoliko je mjeseci javno razglabao kako „postoje genocidi i genocidi“, sada će reći da kvalifikaciju genocida određuje politička metrika. Izmotavanje vrlo slično Dodikovim stavovima. Hrvatski ih predsjednik objašnjava svojim nepristajanjem da se, kako je rekao, „svakih 50 godina nekom narodu nabija kompleks da je genocidan. To se radilo Hrvatima, sad to Bošnjaci rade Srbima.“ Za Milanovića, dakle, nisu problem oni koji negiraju genocid u Srebrenici. Umjesto s narodom žrtvom zločina, on se solidarizira s agresorskom stranom. Naravno da nema genocidnih naroda. Ali ima genocidnih politika. Na tom je tragu i Milorad Dodik, koji likvidaciju hiljada Bošnjaka samo na istoku BiH ne pristaje osuditi, nego je besramno i zastrašujuće ne prestaje sprdati. Hrvatski je predsjednik ponizio hrvatsku državu kad je takvom liku otišao u pohod, javno ga proglašavajući svojim partnerom,“napisala je Jelena Lovrić u svojoj kolumni objavljenoj u Nacionalu.
(TBT)
