Piše: Robert Skidesky, thebosniatimes.ba
Među mnogim zaslugama kraljice Elizabethe Druge koje se pominju ovih dana, zanemaruje se važan aspekt njene 70-godišnje vladavine: uloga monarha u 15 kraljevskih domena, uključujući Australiju, Novi Zeland i Kanadu. Bila je i lider Komonvelta, grupe od 56 zemalja, većinom republika.
Ova zajednica nezavisnih država, koje su gotovo sve bivše britanske kolonije, bila je ključna za očuvanje britanskog uticaja u svetu u postimperijalnom dobu. Da li je taj uticaj zasnovan na historijskoj uspomeni, da li ima realnu snagu u svjetskim poslovima i da li i koliko dugo može opstati nakon kraljičine smrti – važna su pitanja, naročito poslije brexita.
U doba poznato pod nazivom Pax Britannica u 19. vijeku, Britanija je bila samostalna globalna sila. Bila je toliko velika da se govorilo da u njoj sunce nikada ne zalazi. Britanska mornarica je vladala morima, britanske finansije su dominirale svjetskim tržištima, a Britanija je održavala evropsku ravnotežu snaga. Ova era „savršene izolacije“ (mada nikada nije bila savršena, ni izolirana kao što tvrde neki udžbenici historije) završena je Prvim svjetskim ratom, koji je ozbiljno narušio status Britanije kao svjetske sile i ojačao druge kandidate za tu ulogu.
Nakon što je Drugi svjetski rat potvrdio rezultate Prvog, britanska vanjska politika se usredsredila na tzv. doktrinu tri kruga. Uticaj Britanije u svijetu oslanjao se na posebne odnose sa Sjedinjenim Državama, poziciju lidera Komonvelta (nasljednika imperije) i svoj položaj u Evropi. Svojim statusom u ova tri kruga, koji se međusobno preklapaju i podržavaju, Britanija je maksimizirala svoju tvrdu i meku moć i poništavala posljedice vojnog i ekonomskog opadanja.
Različite britanske vlade pridavale su različitu važnost ovim ulogama Britanije. Najtrajniji značaj imao je odnos sa SAD, koji datira iz Drugog svjetskog rata, kada su joj SAD osigurale vojni i ekonomski opstanak. Ovaj dug nikada nije zaboravljen. Britanija će biti vjerni partner SAD u svim njihovim globalnim poduhvatima; zauzvrat, mogla se osloniti na američki višak dobre volje koji ne uživa nijedna druga zemlja. Bez obzira na sav praktičan smisao ovog odnosa, ta trajna veza ne bi bila moguća bez zajedničkog jezika i zajedničke imperijalne historije.
Imperijalna historija bila je važna i za drugi krug britanske moći. Imperija iz 1914. postala je Britanski komonvelt 1931. i konačno samo Komonvelt sa kraljicom na svom čelu. Uticaj Komonvelta je zasnovan na njegovom globalnom dometu. Tamo gdje se nekad pružala imperija, ukazala se jedina svjetska organizacija (pored Ujedinjenih nacija) koja je obuhvatala sve kontinente.
Komonvelt je sačuvao britanski utjecaj u svijetu na dva načina. Prvo, funkcionirao je kao ekonomski blok kroz imperijalni sistem preferencija iz 1932. i kao zona sterlinga koja je formalizirana 1939; i blok i zona su preživjeli do 1970-ih. Drugo, što je trajnija tekovina, izričito multirasni karakter Komonvelta, koji je kraljica tako usrdno podržavala, smanjivao je globalne tenzije proizašle iz etničkog nacionalizma, kao i etnički šovinizam kod kuće. Multikulturalna Britanija je logičan izraz stare multikulturalne imperije.
Evropska karika bila je najslabija i prva je pukla. To je zato što je historijska uloga Britanije u Evropi bila negativna: da spriječi procese u Evropi koji bi mogli ugroziti njenu vojnu sigurnost i ekonomiju. Ona se suprotstavljala svim pokušajima stvaranja jedinstvene kontinentalne sile. Evropa je udaljena samo 30 kilometara, pa je britanska politika uvijek bila na oprezu.
Ovaj stalni osjećaj britanske odvojenosti od kontinenta opisao je John Maynard Keynes. „Engleska je još uvijek izvan Evrope“, pisao je Kejns 1919. „Do nje ne dopiru podrhtavanja evropskog tla: Evropa je nešto drugo i Engleska nije njen dio“. Hugh Gaitskell, kasniji lider laburista, prizvat će taj osjećaj odvojenosti kada je zaigrao na kartu Komonvelta 1962, pozivajući svoju stranku da se ne odriče hiljadugodišnje historije zarad pridruživanja Evropskoj ekonomskoj zajednici.
Britanska politika prema Evropi uvijek je imala za cilj da spriječi pojavu Treće sile nezavisne od Natoa predvođenog SAD-om. Charles de Gaulle je to imao na umu kada je stavio veto na prvu prijavu Britanije za pridruživanje EEZ 1963. kako bi spriječio ubacivanje američkog trojanskog konja u Evropu.
Mada je premijer Ton Blair želio da Britanija bude u srcu Evrope, Britanija je unutar EU nastavila svoju staru politiku od 1974. do 2021. Jedini zaista evropski nastrojen premijer u tom periodu bio je Edward Heath. Ostale britanske vlade su nastojale da maksimizuju korist za Britaniju od trgovine i turizma, minimizujući opasnost od političke kontaminacije. Danas ne iznenađuje to što se Britanija pridružuje SAD-u u demonstraciji moći Natoa u istočnoj Evropi, mimo Evropske unije.
Britanija je, dakle, ostala sa samo dva kruga uticaja. Nakon brexita, kraljičino nasljeđe je jasno. Svojom pozicijom i ličnim kvalitetama sačuvala je Komonvelt kao moguće sredstvo za ono što je ostalo od britanske čvrste moći, poput vojnih saveza u južnom Pacifiku. Šta god neko mislio o tvrdoj moći Britanije, njena mehka moć – koja odražava njene trgovinske odnose, njen kulturalni prestiž u Aziji i Africi, kao i njen multikulturalni ideal – u doba rastućih etničkih, vjerskih i geopolitičkih sukoba predstavlja globalno javno dobro.
Sumnjam da dva preostala kruga mogu da nadoknade izostanak Britanije iz trećeg, evropskog. Sada je ključno pitanje koliko je i trajnost Komonvelta zavisila od puke dugovječnosti kraljice i šta će od toga njen nasljednik umjeti sačuvati.
(TBT, Project Syndicate)