Malo se pouzdano zna o poreklu Abu Nasra al-Farabija, ali mnogi historičari pretpostvljaju da je rođen negdje u centralnoj Aziji oko 878. ne i da je vjerovatno bio perzijskog porijekla.
Poznat kao Alfarabius od strane srednjovjekovnih latinskih učenjaka, Farabi je bio muslimanski polimatičar koji je živio u ranoj fazi onoga što je postalo poznato kao “islamsko zlatno doba”.
Pojam se odnosi na period koji počinje u kasnom devetom stoljećuu i traje do sredine 13. stoljeća u kojem su muslimanski učenjaci koji su prvenstveno radili na arapskom jeziku napravili veliki napredak u nauci, filozofiji i matematici, između ostalih oblasti.
Al Farabi je dao značajan doprinos ovim oblastima proučavanja, ali njegov istaknuti rad bio je na aristotelovskoj filozofiji.
Kao i drugi muslimanski intelektualci tog doba, Farabijev utjecaj nije počivao samo u njegovim originalnim idejama već i zato što je pomogao u očuvanju drevne grčke misli koja je postala dostupna muslimanskom svijetu nakon islamskog osvajanja Levanta u sedmom stoljeću.
Konkretno, Al Farabi i njegovi savremenici učinili su djela grčkih filozofa dostupnijima svojim komentarima i objašnjenjima.
Ko je bio al-Farabi?
Muslimanski učenjak je odrastao u Damasku i živio je za vrijeme vladavine abasidskih halifa, kojima je nudio svoje usluge. Kako nije napisao autobiografiju, o njegovim idejama i djelima se zna više nego o njemu kao autoru.
Ipak, njegovo ime sugerira perzijsko porijeklo i živio je u periodu kada su nearapski oficiri mogli napredovati do viših činova u muslimanskim vojskama.
Mnogi historičari pretpostvaljaju da je njegov otac bio vojni oficir perzijskog porijekla i da je vjerovatno rođen u današnjem Afganistanu. Postoji vjerovatnoća da bi Kazahstan ili Uzbekistan mogli biti njegovo rodno mjesto.
Sekundarni izvori opisuju Al Farabija kao introvertnog lika koji je većinu svog vremena proveo učeći u glavnom gradu Abasida, Bagdadu. Neki izvori sugeriraju da je bio pod utjecajem sufijske tradicije islama i da je provodio vrijeme u gradu Buhari, koji se nalazi na današnjem Uzbekistanu, koji je nekada bio glavni centar islamske misli.
Tokom plodne karijere, Al Farabi je radio kao pravnik i predavač, pišući radove o logici, metafizici, etici, politici, muzici i medicini, kao i drugim poljima.
Grčka inspiracija
Al Farabi je najpoznatiji po svojim komentarima na djela Aristotela i Platona, koje je objavio u svojoj knjizi, Filozofija Platona i Aristotela. Knjiga uključuje sažetke i interpretacije njihovih djela i zalazi u teme kao što su porijeklo moderne filozofije.
Ideje muslimanskog filozofa o logici (mantiq) navode da je pojam proizašao iz pojma govora. Drevni filozofi su koristili unutrašnji govor da artikuliraju koncepte kojima nedostaje fizički oblik.
U svojoj knjizi Postizanje sreće, Farabi je napisao da je krajnja poenta logike postizanje sreće jer je to svrha života i glavni razlog ljudskog postojanja. Prema tome, sve što sprječava osobu da postigne sreću je zlo.
Potraga za srećom sastojala se od četiri vrline, uključujući teorijsku (znanje o tome šta je istinito i dobro), deliberativnu (znanje kako postići ono što je dobro), moralnu (želja za dobrom) i praktična djela (ponašanjem postići ono što je dobro).
Na njegov rad također je utjecala islamska teologija i pravio je razliku između ovosvjetske sreće i zagrobne sreće, kojoj muslimani trebaju težiti.
Kada je opisivao dušu, Farabi je spojio religiju sa naukom. On se složio s Platonovom idejom da ljudska duša ima tri glavna dijela, uključujući žudnju (naše želje), duhovnost (naše emocije) i racionalnost (naš razum), koji bi svi trebali raditi skaldno kako bi nam omogućili da budemo naši najbolje.
Najbolji primjer da ovi dijelovi rade u harmoniji bio je poslanik Muhamed, koga muslimani smatraju ljudskim idealom. Svi ostali, prema Al Farabiju, mogli su se kretati prema ovom idealu, ali nisu bili u skladu. Drugi grčki utjecaj došao je u obliku Platonove idealne zajednice opisane u njegovom djelu Republika.
Angažman s drugim ljudskim bićima činio je dio gore opisane potrage za srećom, a Al Farabi je opisao svoje idealno društvo u djelu pod naslovom: Mišljenja žitelja čestitog grada.
U ovoj viziji idealne države, svijet se sastoji od nacija, koje se sastoje od gradova-država koje podržavaju mješavinu platonskih i islamskih vrlina, kao što su pobožnost, umjerenost, jedinstvo i pravda.
Takva zajednica bila je u suprotnosti s defektnim gradovima, koje je opisao kao građane koji ne traže znanje i umjesto toga su uhvaćeni u potragu za bogatstvom, moći i užitkom.
Al Farabi je osudio takva društva zbog njihovog odbacivanja Boga, morala i ideje zagrobnog života.
Vladari vrlih društava bili su nasljednici proroka i imali su zadatak da osiguraju grupnu sreću, prema Farabiju.
O Muzici
Jedan od Farabijevih najpoznatijih doprinosa učenosti je njegova knjiga Kitab al-Musiqa (Knjiga muzike).
Ova muzička rasprava bila je jedna od najsveobuhvatnijih ogleda nasatlih u islamskom svijetu i govori o elementima kompozicije i ulozi instrumenata, kao io filozofiji, teoriji i praksi muzike.
Al Farabi je bio jedan od prvih muzikologa koji je proučavao muziku turskog naroda i jedan od prvih koji je sistematizirao proučavanje muzike sa sistemom uobičajenih nota i pravila za zapisivanje kompozicija i ritmova.
I sam lingvista i logičar, naučnik je vidio sličnosti između strukture muzike i strukture poezije i logike.
On je tvrdio da je, baš kao što je poezija nastala od konačne grupe slova u obliku abecede, i muzika nastala iz konačne palete zvukova. Koncept ovog kataloga zvukova odredila je priroda.
Prema Al Farabiju, muzika određene kulture omogućila je naučniku da sazna više o različitim narodima, jer su njihova posebna priroda i karakteristike uticale na njihov muzički ukus.
Al Farabi je umro u 80. godini u Damasku, ali je njegovo naslijeđe nadahnjivalo muslimanske i zapadne učenjake stopljćima poslije njega.
Danas se u njegovu čast u dijelovima muslimanskog svijeta izdaju poštanske marke, a po njemu je nazvan i pojas asteroida.
Vlasti Kazahstana također su izgradile statuu polimata u glavnom gradu svoje zemlje, Nursultanu, pošto vjeruju da je tu rođen.
(TBT, MEE)
