Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Ako razmislite o tome, sada je pravo vrijeme da se pojavi mladi, ambiciozni arapski lider. Amerika se nije “vratila” kao što je predsjednik Joe Biden izjavio prije samo 18 mjeseci. Iscrpljene i neupućene nakon dvije decenije serijskih neuspjeha vanjske politike, SAD su upravo izdvojile preko 50 milijardi dolara za Ukrajinu i mogle bi uskoro ući u recesiju.
Biden se suočava sa međuizborima na kojima će sigurno izgubiti kontrolu nad barem jednim domom u Kongresu. Mnogo prije nego što se to dogodi, Biden je napustio svoju potpisanu politiku Bliskog istoka – mir s Iranom – i vratio se slabašno po naređenjima izraelskog narednika za obuku.
Ali i on se sprema da ode.
Bez obzira na oblik i obim regionalnog sporazuma o sigurnosti koji se Biden nada da će objaviti u Rijadu tokom svoje predstojeće posjete u julu, Saudijci će – na primjer – potpisati sporazum sa praznom stolicom.
I sadašnji izraelski premijer Naftali Bennett i Benny Gantz uskoro će otići s vlasti. S druge strane, osobe poput Bezalela Smotricha ili Itamara Ben Gvira mogu realno očekivati da će osvojiti dovoljno mjesta u Knesetu da zahtijevaju važna ministarstva u sljedećoj vladi, koja će sigurno gurnuti dalje na radikalnu desnicu.
Koji bi arapski lider želio potpisati papir sa budućom izraelskom vladom koja uključuje fanatike čije pristalice dok redovno uzvikuju “Smrt Arapima” tako i misle?
Odvraćanje irana
Sigurnosni pakt kao što je osporavana Blisko-istočna protivzračna odbrambena alijansa bio bi ekvivalent farbanju velikog T (za metu) crvenom bojom na svu njihovu naftnu i plinsku infrastrukturu, pozivajući na talase čuveno preciznih dronova i krstarećih projektila iz Irana. Ako je Iran uspostavio odvraćanje od velikog napada na svoju nuklearnu proizvodnju, to će biti protiv njegovih neposrednih susjeda, a ne Izraela. Bilo bi zanimljivo vidjeti da li će neki susjed Irana, a kamoli Saudijska Arabija i UAE, doći u iskušenje.
Da jesu, morali bi biti krajnje uvjereni da im kišobran protivzračne odbrane neće biti oduzet. Iran je jedina zaljevska država koja se može braniti bez hardvera supersile.
Kad su posljednji put pogođeni njihovi naftni terminali, Emirati su odbili uprijeti prstom u Iran zbog minskih napada na tankere koji koriste njihovu luku, iako su dokazi iranske agencije bili ogromni.
A prema mojim saznanjima, SAD još uvijek nisu uspjele identificirati iz koje su zemlje došli dronovi koji su privremeno uništili polovinu dnevne proizvodnje Aramca. Jedno je sigurno: bespilotne letjelice su uletjele u saudijski zračni prostor sa sjevera, a ne sa juga. Nisu ih lansirali Huti.
Uloga Rusije na Bliskom istoku je takođe na čekanju. Vladimir Putin je invazijom na Ukrajinu zagrizao više nego što može sažvakati. Morao je povuči jedinice iz Sirije i prerasporediti Wagnerove plaćenike iz Libije. Projekcija Rusije kao regionalne sile na Bliskom istoku je pretrpjela gubitke.
Turska se takođe okreće sama sebi. Sve što predsjednik Recep Tayyip Erdogan sada radi je usmjereno na izbore s kojima će se suočiti sljedeće godine. A ako to znači detant s Egiptom, Izraelom, Saudijskom Arabijom i Emiratima, neka bude tako. Erdogan treba dokazati dvije stvari narodu pogođenom hiperinflacijom – da Turska više nije u ratu s velikim arapskim silama i da može donijeti novac.
Dakle, imate ruskog lidera zaglavljenog u dubokoj močvari na istoku Ukrajine, a američke, turske i izraelske lidere u paničnom režimu izborne kampanje.
Otvorena pozornica
Sve ovo ostavlja pozornicu širom otvorenom za sunitskog arapskog vođu sa “vizijom” i novcem.
Ove nedelje, prestolonasljednik Mohamed bin Salman pokušava igrati ovu ulogu dok je u posjeti Egiptu, Jordanu i Turskoj.
Njegove regionalne posjete bile su generalna proba za veliki dan kada će Biden i on “biti u istoj prostoriji” – da koristim najnoviju parafrazu da opišem predsjednikovo spuštanje zbog zavjeta koji je dao da će tretirati ubicu Jamala Khashoggija kao “pariju “.
Ovo je veliki trenutak za budućeg kralja. Nakon munjevitog uspona u Washingtonu pod administracijom bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, bin Salman je uništio svoj imidž naredivši ubistvo Khashoggija. Da bi ga obnovio, on treba pokazati ne samo da je lider, već i da ga se kao takvog percipira u regionu.
Šta se desilo? Ukinuo je zabranu ulaska saudijskih turista u Tursku i najavio investicioni ugovor u Egiptu od 7,7 milijardi dolara.
Nije jasno kako će išta od ovog novca koristiti Egipćanima. Jedan potpisan sporazum je bio za skladištenje saudijskih naftnih derivata, drugi je bio za proizvodnju energije iz energije vjetra u vrijeme kada Egipat ima višak energije. Treća je bila egipatska investicija u Saudijskoj Arabiji.
Još jednom sa ovim princom, fatamorgana je trijumfovala nad suštinom.
Isto važi i za zajedničku izjavu bin Salmana i egipatskog predsjednika Abdela Fataha el-Sisija o Libiji. Obje zemlje, sa teškom historijom neuspjele intervencije u Libiji, “naglasile su važnost hitnog početka implementacije izlaska svih stranih snaga i plaćenika iz Libije”. Istog dana Turska je produžila raspoređivanje svojih trupa u Libiji za još 18 mjeseci.
Egipat: Slomljena zemlja
Nedostatak vodstva u arapskom svijetu bitan je u ovakvom trenutku. Pogledajte koliko je nisko pao Egipat. Nekada se smatrao liderom arapskog svijeta. Kairo je nekada bio prva luka za posjetu američkog predsjednika regionu. Odnos SAD-a sa saudijskim kraljevstvom pokrenut je u egipatskim vodama 1945. godine kada se Franklin D. Roosevelt susreo sa saudijskim kraljem Abdul Azizom Ibn Saudom na američkoj krstarici, USS Quincy, u Sueckom kanalu.
Nixon, Carter i Obama su svi koristili svoja putovanja u Kairo kako bi napravili uvod u arapski svijet.
Danas je Egipat zemlja čija je ruka trajno ispružena sa zdjelom za prosjačenje. Kako je saudijski prijestolonasljednik trebao odletiti u Kairo, između dvije zemlje došlo je do daleko gorče razmjene.
Uzbunu je oglasio egipatski novinar Imad al-Din Adeeb, koji ima bliske veze s režimom. Napisao je da je kao rezultat rata u Ukrajini, povećanje troškova energije, žita, usjeva i osnovnih prehrambenih proizvoda koštalo 25 milijardi dolara egipatski budžet.
Kao najveći svjetski uvoznik pšenice, uvozeći 12 miliona tona godišnje, cijena tone pšenice porasla je za 80 posto. Rekao je da ako Egipat ne dobije ovih dodatnih 25 milijardi dolara najkasnije početkom sljedeće godine, Egipat bi se mogao suočiti s građanskim nemirima gorim od Arapskog proljeća 2011. godine.
U tom slučaju, prema riječima ovog pisca, „počet će noćna mora velikog zemaljskog premještanja preko granica s Libijom, Palestinom i Sudanom. Počet će košmarni scenario emigracije miliona preko Mediterana u Evropu i preko Crvenog mora u zalivske države.”
Adeebov brat, poznati TV voditelj, ponovio je istu poruku u eteru, tako da nema sumnje da je prijetnja slanjem miliona Egipćana preko Crvenog mora i Mediterana zvanično sankcionirana.
Egipatski ministar finansija Mohamed Maait bio je još eksplicitniji. On je otkrio da je više od 90 posto stranih ulaganja u domaće dužničke instrumente zapravo izašlo iz Egipta posljednjih mjeseci, nakon izbijanja ukrajinske krize i početka strože monetarne politike u Sjedinjenim Državama.
Maait je dodao da je svaki rast kamatnih stopa na dug od jedan posto koštao Egipat 3 milijarde egipatskih funti (160 miliona dolara). Upozorio je da će, ako se sadašnja kriza nastavi, prerasti u glad kao rezultat nemogućnosti obezbjeđenja hrane i pića, pozivajući zemlje da rade na rješavanju trenutne situacije prije nego što bude prekasno.
Kada je Yehia Hamed, bivši egipatski ministar investicija pod vladom Mohameda Morsija, prije tri godine upozorio u članku Foreign Policy da je egipatska ekonomija u kolapsu, egipatski establišment je bijesno odgovorio.
Sada svi govore isto.
Ove prijetnje su naišle na hladan odgovor Saudijaca. Sekularni pisac Turki al-Hamad je tvitovao: “Ovaj pisac je trebao pitati: Zašto njegova zemlja (Egipat) ne može sama riješiti svoje hronične krize umjesto da postane zavisna od svega ovoga? Činjenica je da on vrijeđa Egipat kada ga tjera da traži zaljevskog, iranskog ili turskog „sponzora“, umjesto da bude sponzor, kao što je to bilo u prošlosti, jer mu ne nedostaje ništa od onoga što imaju Turska, Iran i Zaljev“.
U drugom tvitu opisao je Egipat kao “slomljenu” zemlju.
Sisijevo ekonomsko loše upravljanje
Hamad ima pravo. Prema riječima samog Sisija, Egipat je potrošio preko 500 milijardi dolara zaljevskog novca i sada je zemlja “suočena sa masovnom glađu” – opet njegove riječi. Zašto bi Saudijci bukvalno ulivali novac u džepove egipatske vojske ili Sisijeve vlastite isprazne projekte – poput proširenja Sueckog kanala ili nove prijestolnice Egipta.
I zašto bi zaista Saudijska Arabija priskočila u pomoć, kada je isti čovjek koji je upozorio na masovnu glad potrošio 12,4 milijarde dolara na kupovinu oružja iz zemalja EU između 2013. i 2020., prema Campaign Against Arms Trade (CAAT).
Teško stanje Egipćana daleko je opasnije za stabilnost regiona nego što je to bilo 2011. godine kada su ekonomske poteškoće pokrenule regionalnu pobunu
Egipat je u tom periodu postao drugi najveći uvoznik francuskog oružja, potpisavši ugovore za 24 lovca Rafale, pomorsku fregatu i projektile. Prošle godine, Egipat je potpisao ugovor za još 30 aviona, a svi poslovi finansirani su kreditima francuske vlade i francuskih banaka.
Ni skok cijena hrane nije spriječio Egipat da kupuje oružje. Egipat će platiti Italiji avans od 500 miliona dolara za 24 lovca Typhoon vrijedna 3 milijarde dolara.
Zašto je Egipat sada zemlja koja ne može da prehrani svoj narod? Inače, EU je upravo Egiptu dala 100 miliona funti (106 miliona dolara) kao odgovor na krizu sa hranom. To iznosi jedan euro po Egipćaninu.
Iako je ruska invazija na Ukrajinu možda zaista izbacila egipatske finansije preko ivice, uzrok je loše upravljanje i korupcija grotesknih razmjera koja traje više od jedne decenije.
Sisi je srušio Egipat u zemlju.
Za sve to vrijeme, Sisi je smatrao da je imao pravo na novac koji je dobivao iz Zaljeva. “Imaju novac kao pirinač”, jednom je rekao svom šefu kabineta Abbasu Kamelu na procurjelim trakama za koje je kasnije potvrđeno da su originalne.
“Nije kao prije”, rekao je jedan iskusni izvor iz Zaljeva. “Emiraćani nisu sretni, Saudijci nisu zainteresirani. Egipćani imaju taj nerealni osjećaj prava na novac i podršku iz Zaljeva. Oni ovaj novac smatraju svojim pravom.”
Deset godina kasnije, položaj Egipćana je daleko opasniji za stabilnost regiona nego što je to bio slučaj 2011. godine kada su ekonomske poteškoće pokrenule regionalni ustanak.
U potrazi za vođom
Od tada su čitave zemlje uništene u građanskom ratu: Jemen, Sirija i Libija više ne postoje kao ujedinjene nacije. Arapima je potreban vođa koji se može suprotstaviti Izraelu i ujediniti narod pogođen zapadnom hegemonijom
Jordan je ekonomski na koljenima. Biden će se za nekoliko sedmica pojaviti na Bliskom istoku i svjesno – ili ne – obećati novu zoru s novim vladarom Saudijske Arabije koji ima iskustvo u bezobzirnosti, nemilosrdnosti i sujetnim projektima.
Za kratko vrijeme postao je najgori vladar u historiji kraljevstva. Kao regionalni lider, on predstavlja katastrofu za Palestince posebno i Arape općenito.
Arapima je potreban vođa koji se može suprotstaviti Izraelu i ujediniti narod pogođen zapadnom hegemonijom. Moraju prestati tražiti rješenja na zapad i sjever. Evropa u padu im neće dati ništa.
Ali za svoje odnose sa SAD-om, oni moraju stvoriti dovoljno moćan lobi da ključne odluke vanjske politike koje utiču na regiju postave pitanje opstanka za mnoge članove američkog Kongresa, baš kao što je to učinio Izrael.
Arapske nacije imaju novac, ljude i talenat da to urade. Ono što nedostaje je volja i vjera u sebe. Duboko u sebi sadašnja arapska elita prezire i boji se svog naroda. Ona je uvezla i obuzdala duboku struju kolonijalnog rasizma koju je Zapad pokazao na Bliskom istoku tokom prošlog stoljeća.
Vođa dostojan imena bio bi ponosan na svoj narod, a ne uplašen od njega. A ako je jedini način na koji se takav vođa pojavljuje putem revolta, neka bude tako. To je jedino što despoti razumiju.
(TBT, MEE)