Piše: Assal Rad, thebosniatimes.ba
U septembru 2002. godine, tadašnji izraelski premijer Benjamin Netanyahu svjedočio je pred Kongresom kako bi podržao nastojanje Bushove administracije za američku invaziju na Irak.
U to vrijeme, Netanyahu je tvrdio da nema sumnje da Irak razvija nuklearno oružje i pogrešno je izjavio: “Ako uklonite Sadama, garantiram vam da će to imati ogroman pozitivan odjek u regionu.”
Šest mjeseci kasnije, Sjedinjene Države su ilegalno izvršile invaziju na Irak, nisu pronašle oružje za masovno uništenje i pokrenule decenije nasilja i rata u regionu. Sada, Izrael koristi istu retoriku kako bi podstakao jačanje vojske protiv Irana, na čelu sa SAD.
U isto vrijeme, pokliči jastrebova u SAD-u vrše pritisak na predsjednika Bidena da prekrši predizborno obećanje o odgovornosti za Saudijsku Arabiju i slijedi veće sigurnosne paktove koji zavise od “normalizacije” odnosa s Izraelom. Ipak, ova strategija zanemaruje potrebu da se Iran – centralna sila u regionu – uključi u svoju sigurnosnu arhitekturu i zanemaruje važan tekući dijalog između ovih državnih aktera i postignuti napredak.
Umjesto da traže stvarni mir, ovi pozivi na politiku samo pritiska na Iran dodatno rizikuju eskalaciju koja bi mogla učvrstiti SAD u još jednom “vječitom” ratu.
Gotovo 20 godina nakon invazije na Irak, to se obično shvata kao historijska greška američke vanjske politike. Međutim, nije nam potrebna retrospektiva da bismo shvatili da bi rat s Iranom bio daleko gora greška, ne samo zbog posljedica već i zbog toga što postoji jasna mirna alternativa.
Raspirivanje strahova
Slično kao u slučaju Iraka, jastrebovi u SAD-u i Izraelu pokušali su podstaći strah od iranskog nuklearnog oružja kako bi opravdali mogući rat.
U stvari, javnosti je rečeno da je Iran decenijama na ivici izgradnje nuklearnog oružja. Ipak, navodna prijetnja Irana da razvije nuklearno oružje konačno je riješena diplomatskim putem.
Unatoč snažnom protivljenju Izraela i zagovornicima rata u SAD-u, pod Obaminom administracijom SAD i Iran, zajedno s međunarodnom zajednicom, postigli su 2015. značajan sporazum poznat kao Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) ili Iranski nuklearni sporazum .
JCPOA je omogućio međunarodni nadzor i pristup iranskom nuklearnom programu bez presedana i nametnuo stroga ograničenja kako bi se garantovalo da Iran neće moći naoružavati svoj program, u zamjenu za ekonomsko oslobađanje od sankcija Iranu.
Ne samo da je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) u više navrata izvještavala da se Iran pridržava sporazuma – čak i nakon što je Trumpova administracija odustala od sporazuma u maju 2018. i prekršila ga ponovnim uvođenjem sankcija – već je predsjednik Biden također potvrdio zasluge dogovora kao kandidata 2020. godine i naglasio da je Trump taj koji je odustao od sporazuma, a ne Iran.
Dok je kao predsjednički kandidat Biden obećao da će popraviti JCPOA, njegova administracija je propustila ranu priliku da obnovi sporazum prije izbora u Iranu u junu 2021. To je dovelo do nove tvrdolinijaške administracije u Iranu, a SAD ostaju izvan sporazuma.
Budući da Biden nije uspio obnoviti povijesni dogovor, Iran je nastavio razvijati svoj nuklearni program obogaćivanjem uranijuma i proizvodnjom zaliha daleko iznad granica koje su održavali u okviru JCPOA.
Ironično je da su upravo te grupe i pojedinci koji su radili na potkopavanju sporazuma posljednjih sedmica to koristili kao mjeru iranske ekspanzije. Iako su protivnici sporazuma često tvrdili da žele “bolji dogovor”, čini se da je pritisak na još jedan katastrofalan rat na Bliskom istoku prava namjera pokliča jastrebova.
Hitnost trenutne situacije naglašavaju nedavni izvještaji IAEA u kojima se navodi da Iran po prvi put sada ima dovoljno fusionog materijala srednjeg kvaliteta za jednu bombu. Važno je napomenuti da bi Iran morao donijeti političku odluku o potrazi za oružjem i da bi taj proces sam po sebi trajao jednu do dvije godine.
Međutim, sadašnje okolnosti će vjerovatno pojačati pozive na vojnu akciju, posebno kada se diplomatija odmakne od stola. S obzirom na ovu perspektivu, Bidenova politika prema Iranu i stav njegove administracije prema JCPOA opasno je kratkovid.
Uzmite u obzir trenutni rat u Ukrajini.
Dok su američki zvaničnici dosljedno koristili retoriku međunarodnog prava kako bi ukorili rusku ilegalnu kampanju, eskalacija do vojnog sukoba ili bombardiranje Irana prekršili bi isti poredak zasnovan na pravu i evocirali bi uspomenu na preventivni napad na Irak.
Svjedoci smrti i razaranja u Ukrajini i zabrinutosti zbog nuklearne eskalacije s Rusijom, još je važnije odmjeriti posljedice rata.
Da ne spominjemo ovdje globalni uticaj takvih sukoba, kao što se može vidjeti u rastu troškova hrane i energije, nadolazećoj globalnoj krizi hrane koja će izgladnjivati mnoge koji se već suočavaju s nesigurnošću hrane širom svijeta, i inflaciju u Sjedinjenim Državama koja snažno utiče živote američkih radnika.
Rat s Iranom vjerovatno će pogoršati ove uvjete, posebno značajan protok nafte kroz Hormuški moreuz u Zaljevu. U takvim strašnim okolnostima, posljednja stvar koju trenutno možemo priuštiti je eskalacija ili rat s Iranom.
Historijska greška
U stvari, američko javno mnijenje je protiv nastavka ratova, zbog čega su i Bidenova i Trumpova administracija obećali da će “okončati beskonačni rat” u onome što je postalo popularna fraza u političkom diskursu SAD-a.
Čak iu ratnim naporima koje podržavaju Amerikanci, poput Ukrajine, većina ne želi da SAD rizikuju rat s Rusijom. Osim toga, većina Amerikanaca nastavlja podržavati iranski nuklearni sporazum iz 2015.
Ovo nije iznenađujuće s obzirom na neuspjehe američkog militarizma – prije svega brzo preuzimanje Afganistana od strane talibana nakon 20 godina rata – i ogromnu cijenu ovih sukoba za američke porezne obveznike jer se mnogi bore kod kuće.
Rat s Iranom – zemljom s većom populacijom od Iraka i Afganistana zajedno i jačom pozicijom u regiji nakon američkih ratova – bio bi još jedna historijska greška s daleko gorim ishodima od onoga što smo već vidjeli.
Zasluge i koristi od neširenja JCPOA govore same za sebe. Međutim, cijena neuspjeha ponovnog uspostavljanja sporazuma i potencijal za sukob nadilaze ograničenja postavljena iranskom nuklearnom programu.
U nedavnom govoru bivšeg predsjednika Georgea W Busha o ratu u Ukrajini, ironično je lapsus otkrio istinu o njegovom vlastitom naslijeđu: „…odluka jednog čovjeka da pokrene potpuno neopravdanu i brutalnu invaziju Iraka.”
Iako se odmah ispravio i rekao “Ukrajina”, ispod glasa je dodao “Irak i Irak”, što je izazvalo smijeh publike. Ako Biden uskoro ne ispravi svoj trenutni kurs prema Iranu – što podriva uspjehe administracije u kojoj je služio kao potpredsjednik – njegovo naslijeđe može biti i rat koji je sam izazvao.
(TBT,MEE)