Sve velike firme, sve političke partije u BiH pa skoro i svaka državna institucija imaju svoje mikrofone, glasnogovornike. Osobe koje se pojavljuju u javnosti, koje daju zvanična saopćenja i izjave, brinu se o imidžu šefova, zakazuju ili otkazuju intervjue… To su uglavnom osobe od povjerenja koje se navjviše brinu o odnosu sa javnošću, ali ujedno ta lica brinu i o šefu i većinom imaju uticaja na šefa i ustanovu koju zastupaju, piše Đ. Alibegić za protal Atlantic.
Međutim, malo je slučajeva da neprofitne organizacija ili udruženje imaju ovakve uposlenike. Iz sasvim razumljivih razloga, posebno finansijskih, ali i tu imamo izuzetaka. Memorijalni Centar Potočari je jedna takva ‘firma’, pravno lice, neprofitno udruženje koje je svojom naredbom ustanovio Visoki bh predstavnik 25. juna 2007, dr. Christian Schwarz –Schilling, iz koje odluke je dalje utvrđen i Zakon o Memorijalnom Centru objavljen u “Sl. glasnik BiH”, br. 49, 02 jula 2007. Ni u Odluci ni u Zakonu, nije u organima udruženja predviđeno radno mjesto glasnogovornika ili glasnogovornice.
Međutim, Emir Suljagić, direktor najpoznatijeg bh groblja u Potočarima se ne drži toga. On se drži devize da na krilima Srebrenice i žrtve moža vladati kako hoće i raditi šta hoće. Jer, svako onaj ko i pomisli kritizirati bilo šta vezano uz Potočare, taj je za Suljagića ‘četnik’. čak i gori od ‘četnika’. To je javno iznio i potvrdio braneći od kritika ‘malinara’ Fikreta Hodžića u aferi ‘respiratori’.
Nakon što je ukupio par miliona miliona donacija, o čemu smo već pisali, on ih je jednostavno ulupao u upravnu zgradu za svoje i potrebe usposlenih i od toga napravio događaj. Pozvao je donatore, uglavnom vlast BiH i međunarodne donatore iz EU, pokazao im djelo svoje megalomanije, a onda obznanio : hoću još love. I gosti, uglavnom šefovi političkih partija ili načelnici i ministri, potpisivali su ‘sporazume’ i ‘izjave’ sa kojima su se obavezivali iz budžeta grabiti još i davati Suljagiću. Koji, da spomenemo, ima budžet ustanovljen spomenutim zakonom o osnivanju, ali naravno on ne pokriva ni izbliza Emirove prohtjeve nekadašnjeg i sadašnjeg političara. Osim toga, ogroman broj je uposlenih koje je Emir uhljebio treba plaćati. Iako ih je većina, pedesetak, u radnom odnosu po osnovu ugovora o djelu, i to treba plaćati. Kao i razne ‘vanjske saradnike’ kojih ima nekoliko.
Da ne duljimo, Suljagić je u Potočare uposlio i svoga glasnogovornika, zapravo glasnogovornicu, Almasu Salihović.
Da se razumijemo, niko nema ništa protiv Almase i njenog zaposlenja, poenta je u profesiji i mjestu zaposlenja. Mlada, pametna i sama žrtva genocida u Srebrenici (brat i još muških dijelova familije su joj stradali u genocidu) Almasa je ovim zaposlenjem postala jedna od rijetkih glasnogovornica u ovakvim ili sličnim ‘firmama’ .
Koliko će uspjeti da obavlja svoje zadatke to će se vidjeti, kao i činjenica koliko je uopće ta funkcija potrebna u ovom Centru. Ali Suljagić je bivši i sadašnji političar pa njegova sujeta ne dozvoljava da i on kao i oni drugi nema glasnogovornika.
Ono što Suljagić radi po socijalnim mrežama, onaj peksinluk trovanja mržnjom i izazivanja svađe u javnim obraćanjim teško da može bilo ko, pa tako ni Almasa očistiti. A to bi joj trebalo biti u opisu poslova. I to se od nje kao glasnogovornice i očekuje. Napose, ako Suljagić nastavi sa svojim javnim nastupima i prestupima po instagramu i facebook profilu, a hoće jer je obolio od toga. Stoga se postavlja sasvim logično i opravdano pitanje: koga će mo pratiti, Almasu, ili Emira i ‘brata’ mu Reufa Bajrovića? Ili, da li to zači da je na redu novo auto sa vozačem i par tjelohranitelja?
Plus, ako se ovako nastavi sa megalomanijom, da li to znači da će i ‘majka’ nad svim majkama Munira Subašić uskoro imati glasnogovornicu?
(TBT)
