Piše: Rajan Menon, thebosniatimes.ba
Poznati britanski ekonomista John Maynard Keynes napisao je 1919. Ekonomske posljedice mira, knjigu koja će izazvati mnoge kontroverze. U njoj je upozorio da će drakonski uvjeti nametnuti poraženoj Njemačkoj poslije sukoba koji je tada bio poznat kao Veliki rat, a koji danas zovemo Prvi svjetski rat, imati pogubne posljedice ne samo za tu zemlju već i za cijelu Evropu. Poslužio sam se njegovim naslovom da istražim ekonomske posljedice (svakako ne velikog) rata koji je sada u toku – rata u Ukrajini, naravno – ne samo po one koji su ratom direktno pogođeni, već i za ostatak svijeta.
Bilo je očekivano da se od ruske invazije 24. februara mediji bave prije svega vijestima sa ratišta: uništavanjem ukrajinske ekonomije, od zgrada i mostova do fabrika i čitavih gradova, teškim položajem ukrajinskih izbjeglica i interno raseljenih i sve jačim dokazima o ratnim zločinima. Potencijalni dugoročni ekonomski efekti rata u Ukrajini i van nje nisu privukli ni približno toliko pažnje, iz razumljivih razloga. Takve vijesti nisu dovoljno potresne i po definiciji su manje urgentne. Ali ovaj rat će uzeti ogroman ekonomski danak ne samo u Ukrajini, već i u svim nerazvijenim i zemljama u razvoju. Bogatije zemlje će takođe osjetiti posljedice rata, ali će se bolje nositi sa njima.
Uništena Ukrajina
Neki analitičari očekuju da će ovaj rat trajati godinama, čak i decenijama, ali te procjene djeluju previše pesimistično. Ali pouzdano znamo da su za samo dva mjeseca razmjere ekonomskih gubitaka u Ukrajini i inostrana pomoć koja će toj zemlji biti potrebna zaista zapanjujući.
Počnimo od ukrajinskih izbjeglica i interno raseljenih. Ove dvije grupe zajedno čine 29% ukupnog stanovništva zemlje. To je kao kada bi 97 miliona Amerikanaca bilo prinuđeno napustiti svoje kuće za samo dva mjeseca.
Do kraja aprila 5,4 miliona Ukrajinaca je pobjeglo u Poljsku i druge susjedne zemlje. Iako se mnogi vraćaju (procjene variraju između nekoliko stotina hiljada i milion ljudi), nejasno je da li će moći ostati (zato su isključeni iz procena UN-a o ukupnom broju izbjeglica). Ako se rat pogorša i zaista potraje godinama, nastavak egzodusa mogao bi dostići danas nezamislive brojeve.
To će dodatno opteretiti zemlje koje su ih primile, posebno Poljsku, koja je već prihvatila skoro 3 miliona Ukrajinaca. Po nekim procjenama, troškovi njihovih osnovnih potreba iznose 30 milijardi dolara – godišnje. Pritom je u času pravljenja ove projekcije bilo tek 2 miliona izbjeglica. Tome treba dodati i 7,7 miliona interno raseljenih Ukrajinaca. Cijena oporavka svih tih života biće astronomska.
Jednom kada se rat završi, a 12,8 miliona raseljenih Ukrajinaca krene da obnavlja svoj život, mnogi od njih će zateći svoje stambene zgrade i domove srušene ili nepogodne za stanovanje. Takođe su uništene ili teško oštećene mnoge bolnice i klinike od kojih su zavisili, prostori u kojima su radili, škole za njihovu djecu, prodavnice i tržni centri u Kijevu i drugde gdje su kupovali osnovne potrepštine. Očekuje se da će se ukrajinska privreda samo ove godine smanjiti za 45 odsto, što nije iznenađujuće s obzirom na to da polovina njenih preduzeća ne radi i da su, prema podacima Svjetske banke, prekinuti pomorski putevi izvoza sa njene južne obale. Za povratak čak i na predratne nivoe proizvodnje bit će potrebno najmanje nekoliko godina.
Otprilike jedna trećina ukrajinske infrastrukture (mostovi, putevi, železničke linije, vodovod i slično) već je oštećena ili uništena. Za popravku ili ponovnu izgradnju bit će potrebno između 60 i 119 milijardi dolara. Ukrajinski ministar finansija smatra da ako se tome dodaju gubici u proizvodnji, izvozu i prihodima, ukupna ratna šteta već premašuje 500 milijardi dolara. To je skoro 4 puta više od vrijednosti ukrajinskog bruto domaćeg proizvoda 2020.
A sve te brojke su u najboljem slučaju približne. Pravi troškovi će nesumnjivo biti veći i narednih godina biće potrebna ogromna pomoć međunarodnih finansijskih organizacija i zapadnih zemalja. Na sastanku koji su sazvali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, ukrajinski premijer je procjenio da će za obnovu njegove zemlje biti potrebno 600 milijardi dolara, a da mu je potrebno 5 milijardi dolara mjesečno u narednih 5 mjeseci samo da bi održao budžet. Obje organizacije su već krenule u akciju. Početkom marta, MMF je Ukrajini odobrio hitan zajam u iznosu od 1,4 milijarde dolara, a Svjetska banka dodatnih 723 miliona dolara. To će sigurno biti samo početak dugoročnog priliva sredstava u Ukrajinu od ta dva zajmodavca, dok će pojedine zapadne vlade i Evropska unija nesumnjivo osigurati sopstvene zajmove i grantove.
Zapad: viša inflacija, niži rast
Ekonomski šokovi izazvani ovim ratom već nanose štetu zapadnim ekonomijama i posljedice će biti sve teže. Rast je 2021. u najbogatijim evropskim zemljama bio 5,9%. MMF predviđa da će on pasti na 3,2% ove i na 2,2% naredne godine. U međuvremenu je, između februara i marta ove godine, inflacija u Evropi skočila sa 5,9% na 7,9%. I to izgleda malo u poređenju sa rastom evropskih cijena energenata: do marta su već porasle za nevjerovatnih 45% u odnosu na prije godinu dana.
Dobra vijest, kako prenosi Financial Times, glasi da je nezaposlenost pala na rekordno niskih 6,8%. Loša je da je inflacija pretekla plate, pa su radnici zapravo zarađivali 3% manje.
Kad je riječ o Sjedinjenim Državama ekonomski rast, projektiran na 3,7% za 2022. godinu, vjerovatno će biti bolji nego u vodećim evropskim ekonomijama. Međutim, istraživački centar koji okuplja 2.000 preduzeća, Conference Board, očekuje da će u 2023. rast pasti na 2,2%. U međuvremenu, stopa inflacije u SAD dostigla je 8,54% krajem marta. To je dvostruko više nego prije 12 mjeseci i najviše od 1981. Džerom Pauel, predsjednik Federalnih rezervi, upozorio je da će rat izazvati dodatnu inflaciju. Ekonomista i kolumnista The New York Times Paul Krugman vjeruje da će ipak pasti, ali ako bude tako, pitanje je kada i koliko brzo? Osim toga, Krugman očekuje da će cijene rasti pre nego što počnu padati. Fed može obuzdati inflaciju podizanjem kamatnih stopa, ali bi to moglo dovesti do daljeg smanjenja ekonomskog rasta. Dautsche banka je 26. aprila objavila procjenu da će borba američkih federalnih rezervi protiv inflacije dovesti do velike recesije u SAD krajem slijedeće godine.
Pored Evrope i SAD, ni azijsko-pacifički region, treća svjetska ekonomska sila, neće izmaći posljedicama. Pozivajući se na rat kao uzrok, MMF je za dodatnih 0,5% smanjio prognozu rasta za ovo područje na 4,9% ove godine, u poređenju sa 6,5% prošle godine. Inflacija u azijsko-pacifičkom regionu je niska, ali se očekuje da će u pojedinim zemljama rastiNe mogu se svi ovi neželjeni trendovi pripisati samo ratu. Pandemija kovida donijela je probleme na mnogim frontovima, inflacija je u SAD već rasla pre invazije, ali će sigurno pogoršati prilike. Treba pogledati cijene energenata 24. februara, na dan kada je počeo rat. Cijena nafte je tada bila 89 dolara po barelu. Poslije skokova i padova, maksimuma od 119 dolara 9. marta, cijena se stabilizirala (bar za sada) na 104,7 dolara 28. aprila – što je skok od 17,6% za dva mjeseca. Apeli vlada SAD i Britanije Saudijskoj Arabiji i UAE da povećaju proizvodnju nafte nisu dali rezultata, pa ne treba očekivati brzo rješenje krize.
Cijene brodskog i zračnog prevoza tereta, koje su već skočile u pandemiji, dodatno su porasle nakon invazije na Ukrajinu, a pogoršali su se i poremećaji u lancu snabdjevanja. Cijene hrane su takođe porasle, ne samo zbog većih troškova goriva, već i zato što u globalnom izvozu pšenice Rusija učestvuje sa skoro 18% (Ukrajina sa 8%), dok je udio Ukrajine u globalnom izvozu kukuruza 16%. Ove dvije zemlje zajedno čine više od četvrtine globalnog izvoza pšenice, ključnog usjeva za veliki broj zemalja.Rusija i Ukrajina takođe proizvode 80% suncokretovog ulja na svjetskom tržištu. Već ima posljedica skoka cijena i nestašice ovog ulja ne samo u Evropskoj uniji, već i u siromašnijim dijelovima svijeta poput Bliskog istoka i Indije, koja gotovo sve potrebne količine uvozi iz Rusije i Ukrajine. Pored toga, 70% ukrajinskog izvoza prevozi se brodovima, a Crno i Azovsko more su sada ratne zone.
Problemi siromašnih zemalja
Usporen rast, poskupljenja i veće kamatne stope kao rezultat nastojanja centralnih banaka da ukrote inflaciju, uz rast nezaposlenosti, pogodit će ljude koji žive na zapadu, posebno najsiromašnije od njih koji troše daleko veći dio svoje zarade na osnovne potrepštine kao što su hrana i gorivo. Ali „zemlje sa niskim dohotkom“ (prema definiciji Svetske banke, to su one koje su 2020. imale prosječni godišnji prihod po glavi stanovnika ispod 1.045 dolara), posebno njihovi najsiromašniji stanovnici, trpit će mnogo teže posljedice. Imajući u vidu ogromne finansijske potrebe Ukrajine i odlučnost zapada da ih zadovolji, zemljama sa niskim prihodima će vjerovatno biti daleko teže da dobiju programe finansiranja otplate dugova koji će nastati za pokrivanje rastućih troškova uvoza potrepština poput goriva i hrane. Tome treba dodati smanjene zarade od izvoza zbog usporenog globalnog ekonomskog rasta.
Pandemija kovida već je primorala zemlje sa niskim dohotkom da većim zaduživanjem prebrode ekonomsku oluju, ali su niske kamatne stope učinile da njihov dug, koji već iznosi rekordnih 860 milijardi dolara, bude donekle lakši za upravljanje. Sada će, zbog opadanja globalnog rasta i rastućih troškova goriva i hrane, biti primorane da se zadužuju po daleko višim kamatnim stopama, što će samo otežati otplatu.
Tokom pandemije, 60% zemalja sa niskim prihodima tražilo je oslobađanje od obaveza otplate duga (u poređenju sa 30% zemalja 2015). Više kamatne stope, uz više cijene hrane i goriva, dodatno će pogoršati njihovu situaciju. Ovog mjeseca, na primjer, Šri Lanka je kasnila sa plaćanjem duga. Istaknuti ekonomisti upozoravaju da bi se to moglo pokazati kao trend, jer se i druge zemlje poput Egipta, Pakistana i Tunisa suočavaju sa sličnim dužničkim problemima zbog rata. Ukupno, 74 zemlje sa niskim prihodima dugovale su 35 milijardi dolara za otplatu duga ove godine, što je povećanje od 45% u odnosu na 2020.
A one se čak i ne smatraju zemljama sa niskim prihodima. Za njih je MMF tradicionalno služio kao zajmodavac za crne dane, ali da li će moći računati na njegovu pomoć kada su i Ukrajini hitno potrebni ogromni krediti? MMF i Svjetska banka mogu da traže dodatne priloge od bogatih država članica, ali da li će ih dobiti kada i su i one izložene sve većim ekonomskim problemima i nezadovoljstvu svojih građana?
Naravno, što je veći teret dugova u zemljama s niskim prihodima, to će manje biti u stanju da pomognu najsiromašnijim građanima da podnesu veće cene osnovnih potrepština, posebno hrane. Indeks cijena hrane Organizacije za hranu i poljoprivredu porastao je za 12,6% samo od februara do marta, a već je bio 33,6% veći nego prije godinu dana.
U jednom trenutku, cijena po bušelu pšenice gotovo se udvostručila pre nego što se zadržala na nivou od 38% višem nego prošle godine; rast cijena već je izazvao nestašice brašna i hleba u Egiptu, Libanu i Tunisu, čije su se nabavke samo iz Ukrajine donedavno kretale između 25% i 80% ukupnog uvoza pšenice. Isti problem mogle bi dočekati i druge zemlje, poput Pakistana i Bangladeša – prvi kupuje skoro 40% svoje pšenice od Ukrajine, a drugi 50% od Rusije i Ukrajine.
Jemen je možda najteže pogođen naglim skokom cijena hrane; to je zemlja u kojoj već godinama traje građanski rat i koja je imala hroničnu nestašicu hrane i glad mnogo prije nego što je Rusija napala Ukrajinu. U Jemenu 30% uvezene pšenice potiče iz Ukrajine, dok je zbog pada ponude u okolnostima rata cena po kilogramu već porasla skoro 5 puta na jugu ove zemlje. Svjetski program za hranu troši dodatnih 10 miliona dolara mjesečno za svoje aktivnosti u Jemenu, jer se procjenjuje da bi se blizu 200.000 ljudi moglo suočiti sa „uvjetima sličnim gladi“, a čitavih 7,1 miliona ljudi će doživjeti „nestašice koje zahtjevaju urgentnu pomoć“. Međutim, problem nije ograničen na zemlje poput Jemena. Prema podacima Svjetskog fonda za hranu, 276 miliona ljudi širom svijeta pogađa „akutna glad“ od prije invazije na Ukrajinu, a ako rat potraje do ljeta 2022. još 27 do 33 miliona ljudi bi se moglo naći u takvom položaju.
Mir za Ukrajinu i sve ostale
Obim sredstava potrebnih za obnovu Ukrajine, značaj koji SAD, Britanija, Evropska unija i Japan pridaju tom cilju i sve veći trošak uvoza osnovnih potrepština, dovest će najsiromašnije zemlje svijeta u još težu ekonomsku situaciju. Naravno i u bogatim zemljama su siromašni ugroženi, ali oni u najsiromašnijim će mnogo teže stradati.
Mnogi već jedva preživljavaju, za njih nema socijalnih usluga koje su u bogatim zemljama na raspolaganju siromašnima. U poređenju sa evropskim, američka mreža socijalne zaštite je puna rupa, ali bar postoji. U najsiromašnijim zemljama je nema. Tamo osiromašeni preživljavaju uz malu pomoć svojih vlada, ako je uopće ima. Samo 20% njih je obuhvaćeno takvim programima.
Najsiromašniji na svijetu ne snose nikakvu odgovornost za rat u Ukrajini i nemaju nikakve mogućnosti da ga privedu kraju ali će, pored Ukrajinaca, oni najviše trpiti sve veće posljedice što rat bude duže trajao. Najsiromašnije ne granatira Rusija, niti su žrtve okupacije i ratnih zločina, kao stanovnici ukrajinskog grada Buče. Pa ipak, i za njih je kraj rata pitanje života ili smrti. To im je zajedničko s građanima Ukrajine.
(TBT, TomDispatch)