Protestantske i katoličke crkve širom svijeta ove sedmice obilježavaju najmračnije, najtužnije dane u kršćanskom kalendaru, iza kojih dolaze slavljenje Vaskrsa i nade za bolju budućnost. Slijedeće sedmice će se i pravoslavne crkve pridružiti istom putu patnje ka najvećoj radosti…
Međutim, u Ukrajini patnja nastavlja da se produbljuje. Dan za danom gledamo i čitamo o humanitarnoj katastrofi nezamislivih razmjera. Ovo nije prirodna nepogoda. Radi se o istinskoj katastrofi nastaloj iz užasno loše političke procjene, ogoljene agresije i nehumanosti čovjeka prema čovjeku.
Ne možemo precizno izmjeriti stepen patnje, ali pouzdano znamo da je oko deset miliona ljudi u Ukrajini raseljeno iz svojih domova. Više od četiri miliona je od nasilja i razaranja izbjeglo van granica svoje domovine.
Procjenjuje se da je oko 12 miliona ljudi spriječeno da napusti teritorije koje su ugrožene ratnim dejstvima. Prema posljednjim podacima UNICEF-a, raseljeno je i skoro pet miliona dece, što je dvije trećine od ukupnog broja mališana u Ukrajini.
Još neko vrijeme neće biti moguće utvrditi potpune razmjere civilnih žrtava. Gradonačelnik Mariupolja procjenjuje da je 5.000 ljudi nastradalo samo u ovom gradu (a procjenjeni brojevi civilnih žrtava i dalje ubrzano rastu).
Civilne žrtve rata obuhvataju ne samo one koji su ubijeni mecima, granatama ili u ruševinama, već i ljude koji su lišeni hrane, vode, zdravstvene njege i higijene. Vojne žrtve se takođe mjere u hiljadama. Portparol Kremlja je konačno priznao „značajne gubitke“ ruskih trupa, a eksterne procjene se kreću u rasponu od 7.000 do 18.000.
Brutalno uništavanje varoši i gradova je dovelo do toga da nekada gusto naseljene oblasti sada izgledaju sablasno, kao površina Mjeseca. Bolnice, škole, bogomolje, prostori za rad i zabavu, prodavnice i domovi pretvoreni su u ruševine.
Izvještaji o nasilnim deportacijama stanovništva u Rusiju iz okupiranih gradova, kao i sprječavanje ljudi da dođu do osnovnih životnih namirnica, zastrašujući su eho staljinističke ere, koja je uništila toliko života širom SSSR-a (i u samoj Rusiji).
Narod Ukrajine ima gorka sjećanja na „Holodomor“, isprovociranu nestašicu hrane koju je osmislilo rukovodstvo Komunističke partije 30-ih godina XX svijeta, i zbog koje su milioni ljudi umrli od gladi. Svaka smrt, svaki narušeni život, svaki uništeni dom, pričaju priču o stradanju i gubitku.
Obim tog stradanja i uništenja nas podsjeća na horore prethodnih ratnih sukoba u Evropi, uključujući i oba svjetska rata i konflikte na Zapadnom Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća. Svaki put, svijet je poslije rata rekao „nikada više“.
Nove generacije nisu mogle da razumiju kako su takve tragedije uopće mogle dogoditi. Čak i sada imamo teškoće da prihvatimo sve ovo što se pred našim očima dešava u Ukrajini, u 2022. godini. Međunarodno humanitarno pravo se razvilo nakon Drugog svjetskog rata.
Arhitekte masovnih zločina su izvedene pred Nirnberški sud, a oni koji su u njima učestvovali završili su u sudnicama širom Evrope i svijeta. Svaka osoba koja služi u oružanim snagama bilo koje pravne države na svijetu, upućena je u ove zakone i običaje ratovanja. Oni koji ih krše svjesno ili iz nehata, na taj način čine ratne zločine.
Odgovorni za njihovo rasprostranjeno i sistematsko kršenje čine zločine protiv čovječnosti. Po slovu međunarodnog prava, ratni zločini podrazumjevaju: namjerno napadanje civila, seksualno nasilje, targetiranje i uništavanje imovine civila (uključujući i vjerske, obrazovne i kulturne objekte), nezakonitu deportaciju i oduzimanje imovine.
Pored odvratnih nasilnih zločina u Ukrajini postoje i dokazi sistematske pljačke. Osim slika ubijenih civila i razorenih gradova, vidjeli smo i fotografije spaljenih veš-mašina na uništenom ruskom transportnom vozilu u povlačenju. To bi mogla postati jedna od slika koje definiraju ovaj rat.
Da li je to „oslobođenje“? Da li tako izgleda „denacifikacija“ ili navodna „demilitarizacija“? Ne. Baš tako izgledaju ratni zločini.
Zato nas ne čudi da portparolka Ministarstva inostranih poslova Rusije pokazuje znake nervoze i brblja o tome ko je izmislio boršč.
Postoje bolji načini da se o tome vodi rasprava, od slanja generacije mladih Rusa u smrt, u jednom ilegalnom ratu. Ne možemo razumjeti to što ruske diplomate nastavljaju da pravdaju zločine i ponavljaju lažne narative. Svaki diplomata želi služiti svojoj zemlji i svom narodu profesionalno i lojalno. Ali, nasuprot toj slijepoj lojalnosti, naš zadatak je da služimo i principima integriteta i savjesti.
Ruska Federacija je vojnim sredstvima izvršila ilegalnu aneksiju Krima 2014. godine. Ruska Federacija je iste godine zakuhala konflikt u regionu Donbasa i od tada ga podstiče. Ruska Federacija je pokrenula totalnu invaziju i napade na gradove širom Ukrajine 2022. Ruski režim je lagao svoj narod o ovom ničim provociranom vojnom napadu.
Istovremeno je na nadrealan način kriminalizirao korištenje riječi „rat“, „napad“ i „invazija“, kojim bi se on opisao. Kada je shvatio da narod Ukrajine ne želi biti nasilno „oslobođen“ od svoje demokratski izabrane Vlade, i da ne želi bitipotčinjen Putinovoj izmaštanoj viziji „Ruskog svijeta“ u kojoj njihova država ne postoji, ruski režim je razobručio brutalnu kampanju terora.
Moskva pokušava da sije sumnju i konfuziju, kako bi zataškala svoje neodbranjive postupke poput civila ubijenih od strane ruskih trupa u povlačenju, ili raketiranja železničke stanice u Kramatorsku.
Kako bi umanjili težinu situacije, oni optužuju druge države, koje osuđuju njihove postupke, da „nisu baš konstruktivne“ ili da se ponašaju „nedžentlmenski“. (Ne dozvolite da vas zavaraju tvrdnje Moskve da „nikada nisu čuli ni riječ“ od naših zemalja, tokom osam godina konflikta u Donbasu. Javno smo osuđivali ovaj konflikt koji je Kremlj podstakao, iz nedjelje u nedjelju, od 2014. i ilegalne aneksije Krima.)
Ukrajini je potrebna ogromna humanitarna pomoć. Ukrajini je potreban medicinski materijal i krv za transfuziju. Ukrajini je potrebna hrana, privremeni smještaj za milione izbjeglica. Ukrajini je potrebna pomoć kako bi raseljena djeca mogla nastaviti da idu u školu. Ukrajini su potrebna sredstva kako bi štitila svoj narod, suverenitet i svoju nezavisnost. U mjesecima i godinama koje predstoje, Ukrajini će biti potrebna ogromna pomoć za obnovu naselja, gradova i infrastrukture.
Ali sada, ono što Ukrajini treba više od svega, to je da ruska vojska ode kući, kako bi ljudi u obje države mogli proslaviti Uskrs u miru.
/Pišu: Giles Norman, ambasador Kanade, Rafal Perl, ambasador Poljske, Sian Macleod, ambasadorka Ujedinjenog Kraljevstva u Beogradu/