Rasizam je pseudonaučna ideologija koja insistira na podjeli ljudske vrste na tzv. “rase”, pritom ih klasificirajući na superiorne i inferiorne zbog onoga što smatra nepremostivim, biološki uvjetovanim razlikama. Po toj ideologiji “miješanje rasa” je krajnje nepoželjno, one trebaju živjeti odvojeno i, u ekstremnim verzijama, moraju biti uništene. Onaj ko podržava rasizam zove se rasista.
Rasizam vuče svoje korijene od davnina i nažalost nije uništen već je i dalje prisutan čak i najrazvijenijim modernim državama Zapada.Isti onaj Zapad,konkretno Evropa i SAD,koji decenijama pokušavaju izgraditi svoj imidž „nositelja civilizacije i branitelja ljudskih vrijednosti“ nisu uspjele da se izbore sa rasizmom pa smo stoga svjedoci raznih rasističkih incidenata poput ubistva Afroamerikanca Georga Floyda u SAD-u,anti-migrantske politike u Evropi,itd.
Iako ne postoje pouzdani podaci koji bi ukazali na početak historije rasizma u hronološkom smislu,sa sigurnošću se može reći da rasizam, kao i ropstvo (rasizam je tokom historije služio kao apologija i ideologija ropstva) zasnovano na etničkim ili vjerskim mjerilima, nisu izum Zapadnog kulturno-političkog kruga i civilizacije, niti ih je isključivo ona sprovodila. Počev od drevnih civilizacija Egipta, Kine, Indije, Maja, Asteka, Grčke, judejskog, mongolskog i osmanskog carstva, ropstvo i rasizam su bili jedan od stubova samih društvenih sistema,i imali su svojevrsnu teorijsko-filozofsku potporu.
Korijeni novovjekovnog rasizma kao ideologije i političke prakse (mada se često vezuju za kreacionizam, Darvinovu teoriju evolucije i socijaldarvinizam), nalaze se, prije svega, u vladajućim historijskim prilikama u Evropi XVII stoljeća i ranim rasnim teorijama XVIII stoljeća. Sve do tog perioda, rasističke ideje nisu bile posebno teorijski prihvatane niti obrađivane. Razlozi su kako u masovnim srednjovjekovnim seobama i miješanju različitih naroda i kultura tako i u pojavi hrišćanstva i drugih svjetskih religija koje su bez izuzetka insistirale na ravnopravnosti rasa i naroda.
Iako se teorijska misao nije posebno zanimala za rasizam, on je u političkoj praksi tokom srednjeg vijeka i posebno kolonijalnih osvajanja bio prisutan po svim svojim kriterijumima. Obrazlažući rasnim razlozima (stvarni razlozi su bili bitno drugačiji) španska kraljica Izabela je proganjala Jevreje i muslimane. Nešto kasnije istim razlozima je obrazlagano preobraćanje afričkih crnaca u robove i trgovina robljem (u britanskim kolonijama ropstvo je ukinuto tek 1834) kao i uništavanje domorodačkog stanovništva koje je u američkim kolonijama, kasnije u SAD, bila uobičajena praksa sve do 1863. godine.O ekstremnosti rasnih pogroma govori i „lov, poput onog na divlje zvijeri, koji su sprovodili evropski useljenici nad domorodačkim stanovništvom Australije i koji je trajao sve dok je trajala rasna svijest Evropljana.
Eugenika
Eugenika je kao nauka nastala u drugoj polovici XIX stoljeća i u tom vremenu bila je priznata znanstvena disciplina, ali je u suvremenom dobu diskreditirana i njezina su načela bila odbačena. Označava upotrebu znanja o ljudskoj genetici radi utjecanja na stanovništvo i zdravstvenu politiku s ciljem povećanja udjela pozitivno ponderiranih gena (pozitivna eugenika) i smanjenja negativno ponderiranih gena (negativna eugenika) s ciljem poboljšanja određenih svojstava ljudske vrste.
Temelje eugenike, kao rane anglo-saksonske varijante socijaldarvinizma i rasizma, postavio je britanski psiholog Frensis Galton koji je smatrao da je cilj pozitivne eugenike popravljanje nasljedne osnove ljudske vrste podsticanjem reprodukcije najsposobnijih predstavnika; a negativne sprečavanje reprodukcije nesposobnih za život. Mada se Galton smatra osnivačem eugenike, njene grube rasističke i nehumane varijante se mogu naći tokom čitave historije i u gotovo svim civilizacijama.
Ideje tzv. negativne eugenike u njenim ultradesničarskim, nacističkim i rasističkim varijantama našle su svoj izraz u programima „rasne higijene” početkom XX stoljeća u velikom broju zemalja, kako na političkom tako i na teorijskom i zakonodavnom planu. „Premda su najstrašnije posljedice eugenike ostvarene u Njemačkoj, i mada zasluge za rađanje eugeničke ideologije pripadaju Britancima, prava domovina eugenike su u stvari Sjedinjene Američke Države. Koliko su Amerikanci eugeniku smatrali „svojim” projektom najbolje ilustruje izjava eugeničara J. de Jarnettea iz 1935. godine, koji je realizaciju nacističkog programa sterilizacije komentarisao na sljedeći način: „Nijemci nas tuku na našem vlastitom području.”
Tako je prvi eugenički zakon o prisilnoj sterilizaciji „degeneriranih” donijet u državi Indiana 1907. (Zakon o prisilnoj sterilizaciji i prevenciji „inferiornih” brakova) koju su slijedile: Kalifornija i Connecticut 1909; Nevada, Iowa,New Jersey 1911; New York 1912; Kansas, Michigan, North Dakota, Oregon. Od 1913. do 1914. trideset država je donijelo slične zakone. Sličan stav su prihvatile i države: Britanska Kolumbija, Kanada, Danska, Švedska, Norveška, Finska i jedan Švicarski kanton . Rezultati pravne regulative bili su: u Kaliforniji do 1929. sterilisano je 62255 ljudi; a tokom tridesetih godina bilo je između 15000 i 20000 sterilizacija godišnje.
Rasna politika u Americi imala je svoje teorijske osnove i pokriće. Istaknutiji rasistički teoretičar,Henry Fairfield Osborn pisao je da je „srednja inteligencija prosječnog odraslog crnca slična onoj kod jedanaestogodišnjeg djeteta vrste homo sapiens”, što govori da crnci uopšte nisu bili ljudska bića. Biološki rasizam u Americi je imao teorijsko pokriće i u radovima Medisona Granta, koji je napisao da će miješanje dvije rase otvoriti put za pojavu vrlo primitivnije rase najniže vrste i da se međurasni brakovi stoga zabrane. Ropstvo i rasizam je pratila i normativna regulativa države, posebno na jugu gdje su doneseni ozloglašeni „Džim Krou zakoni” (Jim Crow pogrdno ime za crnce), kojima crnci nisu bili tretirani kao ljudska bića. I nakon zvaničnog ukidanja ropstva 1863. godine praksa rasne podjele je postojala i bila je praćena nasiljem. Linčovanje crnaca je imalo svoj kontinuitet tako da je između 1890. i 1901. godine, linčovano više od 1300 crnaca.
Jedno od najvećih rasnih istrebljivanja u historiji desilo se sa širenjem evropskih doseljenika u Australiju. Aboridžini – australijski urođenici viđeni su kao nerazvijena ljudska vrsta i masakrirani su od strane kolonista.H. K. Rusden čuveni socijaldarvinista, 1876. imao je da kaže o Aboridžinima sljedeće: „Opstanak najsposobnijih znači da je moć u pravu. I mi se tako pozivamo i bez žalosti ispunjavamo neumoljiv zakon prirodnog odabiranja kada istrebljujemo niže australijske i maorske rase. I mirno prisvajamo njihovu očevinu.”
A 1890. potpredsednik Kraljevskog društva Tasmanije,James Barnard veli: „Proces istrebljivanja je aksiom zakona evolucije i opstanka najsposobnijih.” Odatle, zaključio je, „nema razloga da pretpostavimo da je bilo bilo kakve krivične nemarnosti u ubistvima i oduzimanju australijskim Aboridžinima.” Istrebljivanje Aboridžina na rasnoj osnovi se nastavilo u XX stoljeću. Među metodima koji su primjenjivani u ovom istrebljivanju bilo je i nasilno oduzimanje aboridžinske djece od svojih porodica sve do 1970. godine.
Najekstremnija forma rasizma u novijoj historiji svakako je nacifašizam. Nacistička ideologija preinačuje rasističke teorije, isto kao i eugeniku F. Galtona i prilagođava ih svojim političkim ciljevima u kojima dolazi do izražaja najnehumanija strana ljudske prirode i politike. U osnovi nacističke ideologije je shvatanje da se osnovne rasne razlike i suprotnosti više ne iskazuju između aristokrata i prostog naroda, već između „čistih” arijevaca i nearijevaca, pre svega Jevreja i Roma, a potom i Slovena kao nedovoljno čistih arijevaca.
Ovakvoj „dogradnji” nacističke ideologije i politike doprinio je u mnogome H. S. Čemberlen, ističući Nijemce kao najčistiji dio germanske arijevske rase. U svom djelu Temelji dvadesetog vijeka on je isticao: „Tevtonci (staro njemačko pleme) duša su naše civilizacije. Značaj svake nacije, mjeren živom moći današnjice, srazmjeran je učešću istinske tevtonske krvi u njenoj populaciji.”
Pored Čemberlena glavni ideolog doktrine rasizma u Njemačkoj bio je i Alfred Rosenberg .Zanimljivo je to što ni Rosenberg ni Čemberlen nisu porijeklom iz Njemačke već iz Estonije, tadašnjeg Ruskog Carstva, odnosno Engleske. Bez obzira na njihovo negermansko porijeklo, ipak su bili naturalizirani Nijemci koji su u mnogome bili radikalniji nego rođeni Nijemci.
Rezultati ovakvih pogleda na svijet i čovječanstvo su grozni-milioni ubijenih,hiljade zatvaranih po logorima i drugim mučilištima,ropstvo,ponižavanja pa čak i uništavanja nekih kultura kao što su Indijanci u Americi ,Aboridžini u Australiji ili pak kulture afričkih plemena.
Još jedan primjer kolike razmjere može poprimiti rasizam jeste aparthejd u Južnoj Africi.Južnoafrička Republika je bila najdugovječnija i zakonima legalizovana rasistička država koja je trajala 46 godina.Poslije svih tih decenija rasnog ugnjetavanja,uz velike borbe ,aparthejd je srušen.Međutim,sama ideologija rasizma nije.Nažalost ostala je i danas.
Ali,društvo se mijenja,živo je i kreće se.Pa su tako i procesi globalizacije donijeli narastanje humanističke i proetičke orijentacije i svijesti o zajedništvu, ljudskim pravima, zabrani rasne, vjerske i nacionalne mržnje, diskriminacije i netolerancije. Te vrijednosno-kritičke i indikativne ideje našle su svoju institucionalnu i normativnu materijalizaciju u okvirima međunarodnih, nacionalnih i nevladinih organizacija. Globalizacija je donijela novine u pogledu ideologije i politike rasizma kao osnove latentnih i manifestnih rasnih sukoba. Ta novina prepoznatljiva je u pomaku od „klasičnog”, biološkog prema „novom” rasizmu zasnovanom na kulturnim razlikama.
Kada je riječ o korijenima i evoluciji savremenih formi rasizma i rasnih sukoba, još sredinom osamdesetih godina XX vijeka istraživači su prepoznali narastanje tzv. novog rasizma u zapadnom kulturnom i političkom krugu. Proizašlo je saznanje da nakon Holokausta i diskreditovanja „naučnog” rasizma XIX veka, rasizam utemeljen na biološkim teorijama superiornih i inferiornih rasa kao javni diskurs više nije intelektualno ni politički održiv. Umjesto njega pojavio se rasizam zasnovan na kulturnim razlikama. Taj rasizam se zasniva na „prirodnoj” sklonosti ljudi prema „svojoj vlastitoj kulturnoj grupi i njenom identitetu kao i nekompatibilnosti između različitih kultura.” Njegove najave bile su naznačene, najprije, u govorima Enoch Powella kasnih šezdesetih, a potom jasno artikulisane u intelektualnim krugovima britanske a potom i njemačke Nove desnice sedamdesetih, postavši uobičajen diskurs ranih osamdesetih publicitetom koji su imale polemike pisaca povezanih s radikalnim desničarskim časopisom Salisbury Review.
Rasizam XXI vijeka, koji ne isključuje u potpunosti biološku komponentu, nije karakteristika samo engleske ili njemačke Nove desnice, već ima svoju historijsku i međunarodnu osnovu, odnosno on čini dio šireg intelektualnog i političkog pokreta. Riječ je o nastavku „rasizma u eri dekolonizacije. Taj vid postmodernog rasizma „razvio se kao izraz problema asimilacije ili integracije kulturno ’primitivnih’ i ’zaostalih’ naroda u moderne civilizacije; imigrantskog talasa koji se širi u Francusku, kao ’zemlju ljudskih prava’”. Takva interpretacija rasizma, posebno je korisna u objašnjavanju francuske kolonijalne opresije muslimana i savremene islamofobije. O koncepciji „novog rasizma” zasnovanog na nebiološkoj osnovi govori i D. Goldberg ističući da „od Drugog svjetskog rata, a posebno u posljednjih dvadeset godina, kulturalna koncepcija rase polako nadjačava sve ostale. Postala je paradigmatska.” Da koncepcija novog rasizma nije zasnovana na fizičkim karakteristikama dovoljno govori narastanje antisemitizma i posebno islamofobije nakon terorističkih zločina u SAD početkom ovog vijeka.
Neki od prvih istraživača rasne diskriminacije u Engleskoj tokom šezdesetih godina prošlog vijeka, jasno su ukazali o postojanju veze između boje kože i kulturne komponente u rasnoj diskriminaciji. U studiji posvećenoj međurasnim odnosima piše: „Iskustva bijelih imigranata, kao što su Mađari i Kiprani, u poređenju s crnim ili smeđim imigrantima, kao što su zapadni Indijci i Azijati, ne ostavlja sumnju da je glavna komponenta u diskriminaciji boja kože.” To je dalje potvrđeno otkrićem da su zapadni Indijci bili više diskriminisani od Azijata pa zaključuje da se prema onima koji se najviše fizički razlikuju od bjelačkog stanovništva sprovodi najviši stepen diskriminacije; zbog toga su, tvrdi se, „predrasude protiv crnaca najdublje ukorijenjene i najraširenije”. Nasuprot tome, smatrano je da Azijati svijetlije boje kože pate od diskriminacije zbog kulturalnih razloga. Kasnija istraživanja rasizma i rasne diskriminacije na prostorima zemalja Zapada ostvarena pred kraj XX vijeka i dalje potvrđuju zaključke ove studije.
U studiji o rasizmu piše da je i danas na djelu rasizam koji se temelji na kulturnim, a ne na biološkim razlikama. Smatra se da je taj novi rasizam tijesno povezan sa „diskursima rodoljublja ,nacionalizma, ksenofobije, militarizma i polne razlike”. Novi rasizam znači da se može pouzdano utvrditi ko se može smatrati autentičnim i legitimnim predstavnikom „ostrvske rase”, a ko je autsajder. Takozvani „useljenici”, od kojih su većina rođeni u Britaniji, obično se smatraju „autsajderima”, koji zbog pripadnosti različitim kulturama ugrožavaju britanski način života. Njihova različitost slabi homogenu britansku kulturu, koja je, smatra se, Britaniji dala snagu. Ta predstava snage se naglašava u veličanju vojnih pobjeda u prošlosti, a koje je dodatno podstakla vojna intervencija na Folklandska ostrva osamdesetih godina XX vijeka.
Danas, rasizam zasnovan na kulturnoj različitosti, posebno u društvima sa visokim procentom migranata, potenciran je prema onim manjinskim zajednicama koje žele zadržati neke od elemenata svoje kulture ili religije. Ako umjesto skrivanja svoje različitosti (osim boje kože) neka etnička grupa želi iskazati i braniti svoju razliku u javnosti ili zahtijevati da budu poštovani baš takvi kakvi jesu, vjerovatno će izazvati agresiju dominantne kulture. Zbog toga je za pretpostavku da će vremenom socijalna distanca, napetosti pa i agresivnost prema nebjelačkim manjinama, kada je riječ o zapadnoevropskom kulturnom krugu, biti posebno intezivna i manifestna ako je ta manjina dovoljno brojna da se reprodukuje kao zajednica i da ima izrazit i cjelovit vrijednosni sistem.
Kao što svi znamo,Evropu je posljednjih godina zahvatio val migracija iz Azije i Afrike.Desetine hiljada izbjeglica,sa nešto novca,raznim načinima pokušava doći do razvijenih zemalja Evrope,prvenstveno Njemačka. Međutim,evropske zemlje nisu ih dočekale raširenih ruku već bodljikavim žicama, kordonima policije, palicama i zatvorima.Nedavna kriza na poljsko-bjeloruskoj granici govori sve o modernom rasizmu.
Rasizam, ksenofobija prema drugom i drugačijem u smislu rasne i kulturne pripadnosti, rasni stereotipi i rasno motivirani sukobi pa i trgovina robljem, nije nestala ni danas. Žrtve su najslabiji iz najsiromašnijih zemalja: Afrikanci i Azijati, Arapi, milioni djece poslate na prinudni rad, iznajmljene ili prodate djevojčice sa juga, primorane da rade kao kućne pomoćnice i žene sa evropskog istoka i jugoistoka koje čine bijelo „roblje” namijenjeno prostituciji.
(TBT, PISjournal)