Pišu: David Ho, Laurent Bopp, thebosniatimes.ba
Za samo tri sedmice, novi film Adama McKaya, Ne gledaj gore, postao je drugi najpopularniji Netflixov film svih vremena. Priča je jednostavna. Studentica astronomije na doktorskom studiju Kate Dibiasky, koju glumi Jennifer Lawrence, i njen mentor dr. Randall Mindy, kojeg glumi Leonardo DiCaprio, otkriju da će kometa pogoditi Zemlju i uništiti gotovo sav život na njoj, u roku od šest mjeseci i 14 dana. Oni pokušavaju upozoriti svijet. Na svakom koraku, međutim, suočavaju se s preprekama od političkog, medijskog i tehnološkog establišmenta. Oni koji su na pozicijama moći uporno ne poduzimaju efikasne mjere da odvrate kometu i spase planetu.
Ne gledaj gore je urnebesna satira, ali je istovremeno i ozbiljna optužnica za neuspjeh političkih i medijskih klasa zapadnog svijeta, da iskoriste svoje pozicije i pokušaju riješiti globalne probleme.
McKay kaže da je film zapravo o klimatskim promjenama i manjku političke volje da se one adresiraju. Ovaj apokaliptični film je popularan među klimatskim naučnicima i aktivistima.
Naprimjer, profesor atmosferskih nauka sa Univerziteta Penn State, Michael Mann, pohvalio je ovaj film jer koristi humor za prenošenje informacija i podsticanje klimatskih akcija u doba dezinformacija i poricanja nauke, dok su NASA-in klimatolog Peter Kalmus i ekološki aktivista George Monbiot kazali da ih je ovaj film podsjetio na vlastita frustrirajuća iskustva „pokušaja da objasne užas klimatske krize onima koji imaju moć, a ne rade ništa“.
Globalno iskustvo
Ovaj film, međutim, nije savršena analogija za klimatsku vanrednu situaciju i odgovor čovječanstva na nju, iz nekoliko razloga.
Prije svega, film ne odražava globalno iskustvo. Fokusiran je većinom na SAD i na to kako ekstremna politička polarizacija u toj državi ometa napore da se svijet spasi od katastrofe. U filmu, Dibiasky i Mindy brzo otkrivaju da činjenice i naučna objašnjenja koja prezentuju o neposrednoj prijetnji po planetu ne uspijavaju premostiti američku ideološku podjelu i da u SAD-u, vijest o smrtonosnoj kometi koja se kreće prema Zemlji, baš kao i klimatsko vanredno stanje, može brzo biti ispolitizirana.
Ovo, naprimjer, ne odražava naša iskustva kao klimatologa u Francuskoj. Jer u Francuskoj, klimatske promjene nisu ispolitizirana tema koja izaziva podjele, kao što to jesu u SAD-u. Prema studiji Istraživačkog centra Pew, postoji razlika od 59 poena između ideološke ljevice i desnice u SAD-u u njihovoj zabrinutosti zbog lične štete od klimatskih promjena. U Francuskoj je ta razlika svega 12 poena.
Nadalje, u ovom filmu se implicira da, ako reagira na vrijeme, SAD može sam spasiti svijet. Zaista, u Ne gledaj gore, druge svjetske velike sile kao Kina, Indija i Rusija su samo sporedni igrači, a Evropska unija se gotovo i ne spominje. Dok to nekako funkcionira u ovom filmu, takav amerikocentričan pogled nema mnogo smisla kada je u pitanju borba protiv klimatskih promjena. Uistinu, CO2 koji oslobađaju ljudi u atmosferu ostaje tamo dugo vremena, dovodeći do povećanog broja suša i šumskih požara, porasta nivoa mora i intenzifikaciji ekstremnih vremenskih prilika. Nije važno da li je molekula CO2 emitovana u Washingtonu, Parizu ili nasred Pacifika, kada je u pitanju njen efekat na klimu naše planete. Jedna država sa snažnim svemirskim programom, možda čak i jedna korporacija, može sama spasiti svijet od komete. Ali klimatske promjene ne mogu riješiti jedan postupak ili jedan sudionik; postoji potreba za istinskim globalnim naporima da se one adresiraju.
Dugogodišnji proces
Zatim, kako su istakli drugi naučnici, poput astrofizičarke iz Američkog muzeja prirodne historije Rebecce Oppenheimer, posljedice klimatskih promjena ne osjete se odmah, kao posljedice kometa, već se manifestuju tokom dugog vremenskog perioda.
Isto tako, bilo kakvi napori da se umanje posljedice neće se osjetiti odmah. U filmu, ukoliko bi američka predsjednica uspjela preusmjeriti kometu, bila bi proglašena globalnom heroinom gotovo preko noći. Klimatsko djelovanje nema takve instant nagrade za političare fokusirane na naredni izborni ciklus, ili za korporacije fokusirane na kratkoročnu vrijednost dioničara. Sve i ako uspijemo reducirati emisije CO2 brzo, dobrobiti ćemo vidjeti tek 20 do 30 godina kasnije.
To je tako zbog prirodne varijabilnosti klimatskog sistema. Staklenički plinovi koje su ljudi emitovali tokom godina bez sumnje su rezultirali trendom globalnog zagrijavanja. Ali razmjena energije između različitih komponenata klimatskog sistema, posebno atmosfere i okeana, zamagljuje jasnu vezu između globalnog zagrijavanja i emisija CO2. Nakon tople godine ili tople decenije ponekad uslijedi hladnija godina ili decenija zbog ove prirodne varijabilnosti. U kratkim vremenskim periodima, ova prirodna varijabilnost može spriječiti ljude da vide širu sliku. Stoga, za razliku od odvraćanja komete, klimatsko djelovanje možda neće pružiti dobrobiti koje se odmah vide, pa se to ne bi trebalo raditi da se spasi svijet „danas“, već da se pomognu buduće generacije.
Sve ovo, naravno, ne znači da Ne gledaj gore ne čini jasnim neke teške istine o našoj aktuelnoj borbi protiv klimatskih promjena i posebno o nespremnosti i o očitoj nesposobnosti američkih političkih klasa da efikasno odgovore na globalnu prijetnju.
Mi vjerujemo da zato što su bogate države poput SAD-a i članica Evropske unije, doprinijele gotovo polovini kumulativnih emisija CO2, one nose i primarnu odgovornost da ublaže klimatske promjene i da doniraju sredstva kako bi se i siromašnije države mogle prilagoditi. Iako SAD i EU vode neka od najboljih klimatskih istraživanja na svijetu, do sada nisu uspjele na političkom frontu, na isti način na koji svijet nije poduzeo ništa protiv komete u filmu Ne gledaj gore. Najnoviji primjer ovog neuspjeha je nesposobnost američkog Senata da usvoji zakon Build Back Better, karakteristični klimatski zakon predsjednika Joea Bidena, uprkos očitoj potrebi za takvim zakonom kako bi SAD ispunio svoje međunarodne klimatske obaveze.
Uspjeh čovječanstva
Uz to, mi također vjerujemo da je važno ne zanemariti neke od uspjeha čovječanstva u borbi protiv klimatskih promjena. Zaista, ima više nade nego što je to prikazano na filmu. Kao što je navedeno u predgovoru specijalnog izvještaja IPCC-a o globalnom zagrijavanju od 1,5°C, „svako zagrijavanje je važno, svaka godina je važna i svaki izbor je važan.“ Sve i ako do sada ostvareni napredak nije dovoljan, bez sumnje se krećemo u pravom smjeru. Prije svega nekoliko godina, mnogi klimatolozi su mislili da je svijet na putu za zagrijavanje od 4°C do 5°C do 2100. Međutim, zbog onoga što je poduzeto i zbog datih obećanja, to više nije slučaj. Ishodi Klimatske konferencije UN-a (COP26) iz novembra prošle godine u Glasgowu sugerišu da će trenutne politike voditi ka najboljoj procjeni da će do 2100 zagrijavanje iznositi od 2,6°C to 2,7°C; a ako pojedinačne države ispune svoja dugoročna obećanja o nultoj emisiji, globalno zagrijavanje bi čak moglo biti ograničeno na blizu 1,8°C.
Na kraju filma Ne gledaj gore, glavni likovi dijele posljednju večeru dok čekaju da kometa pogodi i dr. Mindy kaže „Zaista smo dali sve od sebe, zar ne.“ Ova nam je rečenica ostala urezana nakon što se film završio. Zemlja zaista ima sve potrebno za život. Naša je dužnost da nastavimo borbu da tako i ostane za stvorenja koja nikada nećemo vidjeti i ljude koje nikada nećemo upoznati.
(TBT, AL JAZEERA)
