Piše: Izzy Finkel, thebosniatimes.ba
U novembru 2021. turska lira je prvi put pala ispod nivoa od deset za dolar. Od tada je pad valute bio strmoglav, praćen igrom mračnih aluzija u komentarima na mrežama. U petak 17. decembra 2021. stigla je na nivo od 16,83 za dolar, što je godina bitke za Beč, trenutak kada je sreća okrenula leđa Osmanlijama u Evropi. Nekoliko sati ranije je bila na 15,89, što je godina velike pobune zbog devalvacije novca u vrijeme Murata Trećeg. Ljudi su se prošle nedjelje zavitlavali na temu šta će značiti ako lira stigne do 17,89. Do sad je već prošla nivo od 18,00 za dolar.
Predsjednik Erdogan se obračunava sa omraženim kamatnim stopama, prkoseći ekonomskom konsenzusu da je za zauzdavanje inflacije uobičajena strategija njihovo podizanje, a ne rezanje. Pošto je najurio tri guvernera centralne banke, sad je u prilici da državnim parama sprovodi svoje ideje.
Simbolika datuma ima poseban značaj za vladu koja svoje politike voli usklađivati sa značajnim godišnjicama. Uoči samita COP26, Turska je objavila da je svoj neto nula cilj postavila za 2053. godinu, što će biti 600. godišnjica osmanskog osvajanja Istanbula – koje gubitnička strana poznaje kao pad Konstantinopolja. Erdoganova vlada se svojevremeno hvalila ambicijom da izraste u jednu od 10 vodećih svjetskih ekonomija do 2023, na stotu godišnjicu osnivanja turske republike.
Taj cilj više niko ne spominje. Sad je u igri nešto više od geopolitičkog hibrisa: stradaju učesnici u turskoj ekonomiji. Da li je predsjednik već toliko dugo na vlasti da se više niko ne usuđuje da mu savjetuje promjenu odluke? Erdoganov stav o kamatnim stopama nije nov, nova je spremnost izvršnih vlasti da ga poslušaju. Posljednji ministar finansija se pre nekoliko nedjelja sam sklonio sa položaja. Kakve god kvalitete imao njegov zamjenik, taktičnost nije jedna od njih: na nedavnoj konferenciji za novinare izjavio je da radnici mogu izgubiti samo plate, dok on rizikuje čitavo bogatstvo. „Šta će biti ako ovaj plan ne uspije?“, pitao je jedan novinar. „Bit ću tužan“, odgovorio je ministar. Centralna banka uporno ponavlja ista rješenja u očekivanju drugačijih rezultata. Prošlog četvrtka je proglasila četvrti rez stopa u nizu, što je za one sa depozitima u lirama značilo da su 50% siromašniji otkad je započet ciklus ovakvih mjera.
Slabija lira može biti od koristi onima koji novac prave od izvoza – što uključuje turizam, da nije pandemije – ali šteti svima koji se oslanjaju na uvoz. U nadi da će povratiti povjerenje u liru, vlada rasprodaje ogromne rezerve dolara. Ali tržišta su se odavno opametila; svim tim skupim intervencijama samo će se proćerdati zalihe strane valute za kratkotrajnu dnevnu dobit, koju će kasniji gubici poništiti.
Predsjednik je pozvao građane da mu se pridruže tako što će svoje dolarske ušteđevine podići u lirama. Zahtjev koji će vjerovatno osiromašiti vjerne sljedbenike, neobičan je kiks za lidera poznatog po predizbornim vještinama. Njegova partija se prije 20 godina domogla vlasti na talasu ekonomske krize koja je počistila staru gardu – krize koja je turske građane naučila da viškove novca konvertuju u stranu valutu.
Sve ovo je ohrabrilo opoziciju, mada je neizvjesno da li će se ona uspjeti probiti do zarobljenih medija iz kojih je teško napabirčiti informacije o ekonomskoj krizi. Građane koji su uključili jedan od glavnih ekonomskih TV programa kada je lira oborila još jedan rekord u sunovratu, dočekala je reportaža o skijaškim spustovima; bila je to slučajna metafora. Ali svima je jasno šta se dešava po cijeni hljeba, već previsokoj za mnoge.
Na novoj izložbi u predsjedničkoj palati prikazano je više od 800 makaza koje je Erdogan koristio na raznim svečanim otvaranjima tokom godina; sve su brižljivo označene komadom originalne vrpce. Nezvanično, postavka je nazvana smrt u hiljadu rezova.
(TBT, London Review of Books)
