U svom feljtonu posvećenom rahmetli Hasanu Čengiću, Senad Avdić spomenuo je ime Nedžada Latića u sljedećem pasusu:
„Tokom Sarajevskog procesa optuženim, a kasnije i osuđenim i njihovim porodicama stizala svaka vrsta podrške i pomoći, pravna, politička, medijska, pa i materijalna pomoć beogradskih intelektualaca okupljenih uOdbor za odbranu slobode i misli i izražavanja, na čijem su čelu bili akademici koji će stajati iza zlokobnog Memoranduma SANU, obnarodovanog 1986. godine,Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Matrija Bećković, Antonije Isaković, Mihailo Marković, Predrag Palavestra…. Ovaj odbor je, pored ostalog, porodicama osuđenih u Sarajevskom procesu stavio na raspolaganje stan kojeg su koristili tokom njihovog boravka u Beogradu. U tom stanu koji je, pokazat će se kasnije, bio pod operativnim nadzorom srbijanskih tajni službi, stanovali su pored ostalihHalid Čengić, Bakir Izetbegović, Nedžad Latić.U Beogradu je u nezavisnoj izdavačkoj kućiSlobodana Mašića(još jednog Fočaka!) tih godina štampana“Islamska deklaracija”Alije Izetbegovića, a nekim od porodica osuđenih muslimanskih intelektualaca beogradski Odbor je financijski pomagao da se stambeno zbrinu“.
Vjerovali ili ne Senad Avdić nikad, ama baš nikad, nikad (!) nije napisao o meni istinitu informaciju. Kad piše o meni uvijek „pobrće harfove“. Laž je da sam ikad spavao u navedenom stanu ili boravio i prostorijama spomenute Odbora ili grupe beogradskih akademika! Kao što je laž da sam ikad prisustvovao na takvim sastancima članova porodica osuđenih na „Procesu 83“ sa srpskim intelektualcima, a posebno ističem da nikad nisam prisustvovao takvom sastanku sa Dobricom Ćosićem!
Naime, samo jedan put sam putovao sa članovima porodica osuđenih muslimanskih intelektualaca i to zbog prijema kod Staneta Dolanca, tadašnjeg saveznog ministra unutrašnjih poslova. Bilo nas je petero: Azijada i Amila Kasumagić, Sabina Berberović, Mehmedalija Spahić i ja. Tada smo svi noćili u nekom hotelu.
Inače sam sam rijetko kad noćivao u Beogradu, koliko zbog besparice da plaćam hotele još više iz straha od „Udbe“. Po pravilu sam koristio noćne vožnje vozom (Bosna Express) u oba pravca, a nekoliko puta sam noćio u stanu novinara Petera Ristića, dopisnika engleskih listova iz Beograda. On je porijeklom Sarajlija. Zapravo, njegovi preci su bili vlasnici hotela „Evropa“ i stoga jedna ulica pored toga hotela nosi ime te porodice.
Pošto vjerujem da je sufler/izvor Senadu Avdiću zloglasni isljednik muslimanskih intelektualaca Munir Alibabić Munja, njih obojica imaju višestruk motiv i potrebu da pišu, lažu i kleveću o osuđenicima iz tog montiranog procesa da bi sakrili svoju sramnu i kriminalnu ulogu u svemu tome.
O tom procesu su sam, manje-više, napisao sve bitno što bi javnost trebala znati, a da sam osobno uvjeren u iznesene informacije i tvrdnje. Međutim, nikad nisam rekao osobnu dramu i bol koju sam preživio skupa sa svojim roditeljima. Njima je svep smrti bio ovaj proces – oboje su umrli u 60-toj godini života od infarkta!
No, ono što sam prešutio u svojim feljtonima o ovom procesu jeste pokušaj ubistva mene, moje kćerkice, supruge i babe. Naime, nakon što je bokser, romskog porijekla, u KPD Zenica, pokušao ubiti brata mi Džemala, on je prebačen u KPD Foču u stacionar na liječenje. Tad sam ga posjetio sa kćerkicom koja je bila napunila tek dvije godine. Koliko je trajala posjeta udbaši su na parkingu „operirali“ po autu s kojim smo se dovezli. Vozio nas je Emin Hečo, stariji čovjek, koji je imao problema sa astmom i prostatom. Tako da smo zbog njega morali stati na parkingu ispred neke prodavnice u Foči, da bi on obavio „malu nuždu“. Na svu sreću, svi smo bili izišli iz auta i kupovali osvježavajuća pića, kada je zakuljao dim ispod haube u „Stojadinu“. Automehaničar mi je rekao da je neko namjerno bio „spojio kleme“, zarezavši nožem gumu sa njih, i da bi već u narednih stotinjak metara, kad bi auto razvilo toliku brzinu da vjetar raspuše plamen dovoljno da se zapali motor i eksplodira. To je bilo djelo Munjinih „operativaca“ koji su nas, članove porodica osuđenih muslimanskih intelektualaca, pratili u stopu.
Onog boksera je stigla Allahova kazna tako da je „sam sebi presudio“ i umro u zatvoru. Još vjerujem da će takve progonitelje i na dunjaluku stići kletve već mrtvih roditelja muslimanskih mladića i djevojaka koje je Udba progonila, napadala i „ucmekala“.
A ni ja nikad neću halaliti dvjema sortama ljudi: onima koji progone, napadaju i ubijaju nevine ljudi „u ime Allaha“, kao i onima koji progone, napadaju i ubijaju nevine ljude iz mržnje prema Allahu! To je lice i naličje iste sorte ljudi koji i dan danas imaju vlast, kontroliraju i vjeru i politiku bosanskih muslimana.
(TBT, N.L.)
