Propao je media plan kojeg su sprovodili samozvani analitičari i sponzorirani novinari, a kojeg su kreirali međunarodne diplomate u Sarajevu, posebno specijalni američki izaslanici za Balkan, kojim su se u javnost plasirali spinovi o sankcijama, smjenama trojice nacionalnih lidera u Bosni i Hercegovini, te pokretanjem istraga i podizanjem optužnica za visoku korupciju, spregu kriminala i politike, pa čak spregu narko-kartela i političkih elita. Sve se to raspršilo kao mjehur od sapunice. A, Gabriel Escobar, Matthew Palmer, prije svih, a potom ambasador EU u BiH Johann Sattler, predstavnica EU Angelina Eichhorst i na koncu sam Cristian Schmidt izloženi su pravom „cipelarenju“ kako lokalnih lidera tako i režimskih medija.
PONIŽAVANJE I „CIPELARENJE“
Malo je reći da je međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini, ma koliko ovaj pojam bio širok, postala „tigar od papira“. Njeni predstavnici su toliko srozali svoj autoritet da više uopće nemaju kredibiliteta u javnosti, pa se na njih digla i „kuka i motika“. Svakako da su sami najviše doprinijeli tome jer su vodili licemjernu i neprincipijelnu politiku, lažno se skrivajući iz vrijednosti liberalnih zapadnih demokracija koje su navodno željeli „zasaditi“ u Bosni i Hercegovini. Često se radilo o vjetropirima i hohštaplerima poput bivšeg ambasadora EU, švedskog diplomate Larsa Gunnara Wigemarka, poznatog u javnosti kao „mačkar“. Ni njegov zemljak, prvi visoki predstavnika za BiH Carl Bildt, nema ništa bolji imidž od njega iako se radi o svjetskom moćniku i članu najmoćnijih klanova na svijetu, poput Bilderberške grupe itd. Za njim po imidžu ne izostaju ni Miroslav Lajčak za kojeg se sumnja da je primao mito za vsoj angažman u Crnoj Gori, na primjer.
Bez obzira na to što se radi o nedokazanim špekulacijama, to je uticala na pad rejtinga međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini. Zapravo to i jeste bio cilj politike kako Milorada Dodika tako i Dragana Čovića čiji su tabloidi bukvalno čerečili međunarodne diplomate, posebno predstavnike OHR-a koje su optuživali da podržavaju bošnjačku stranu.
Najgore su prošli pokojni Paddy Ashdown i Valentin Inzko, koje su hrvatski i srpski mediji bukvalno urnisali. U tom stilu je govorio i Dodik pred Vijećem sigurnosti u UN-u tako da ga je vas cijeli svijet mogao čuti.
U ovom obračunu će možda najgore proći američke diplomate jer su najviše uložili u Bosnu i Hercegovinu. Sama činjenica da Daytonski mirovni sporazum smatraju svojim političkim kapitalom dovoljno govori. Potom je Joe Biden vrlo ambiciozno najavio povratak američke politike na Balkan. Međutim nekoliko faktora na geopolitičkoj sceni ne ide u prilog ovoj ambiciji američkog predsjednika. Prije svega pad rejting Amerike kao vodeće svjetske sile nakon poraza u Afganistanu, ohrabruje političare poput Dodika da žešće i jače prkosi njihovoj moći.
„KRIŽARSKA POLITIKA“ PREMA MUSLIMANIMA
Ali, dugogodišnja jalova politika Amerike u Bosni i Hercegovini glavna je hipoteka čije fakture tek sad stižu na naplatu. Tako da se svakim danom sve češće pojavljuju anonimni video uradci na društvenim mrežama koje nastaju u radikalnim i ksenofobičnim bošnjačkim krugovima u kojima se zapad optužuje za „križarsku politiku“ prema bosanskim muslimanima. To je u najmanju ruku nezahvalno, bar kad je riječ o američkoj politici u Bosni i Hercegovini. Što je još gore, nije ovdje riječ samo o anonimnim grupama, jer takvi stavovi često dolaze i od strane akademskih i vjerskih krugova. Tako da se američkim diplomatama sada „obija o glavu“ što su „žmirili na jedno oko“ kad je vjerski radikalizam u pitanju kojeg pothranjuje Stranka demokratske akcije (SDA) kao glavni politički partner Ambasade SAD u Sarajevu. Ova stranka jeste bila kooperativna sa međunarodnom zajednicom kad su u pitanju euro-atlantske integracije, ali to je samo politička forma. Dok je ideološki skrenula suviše desno kako bi na taj način parirala srpskom i hrvatskom nacionalizmu, odnosno separatizmu. Doduše, sam Daytonski sporazum je bazično nacionalistički dokument koji favorizira nacionalizam na kojem nastaju nacionalni lideri kakve imamo na sceni već skoro trideset godina. To što su Amerikanci tolerirali izborne prevare i krađe po kojima su se ti nacionalni lideri održavali na vlasti, najteža je pogreška čiju cijenu danas oni plaćaju svojim lošim rejtingom. Zato njihove diplomate danas izgledaju bespomoćno pred drčnim, osionim, moćnim i nadasve enormno bogatima nacionalnim liderima. Pošto su opoziciju ostavili na milost i nemilost tako opskurnim nacionalistima, danas ne mogu ni njih pozvati u pomoć kako bi spasili bar ono malo „obraza“ što im je preostalo.
Bude li Dodik dobio očekivanu podršku Vladimira Putina, kojeg posjećuje ovih dana, do 9. januara, kada je „dan D“ za Republiku Srpsku, moglo bi se desiti da definitivno pređe to što se zove „crvena linija“ kad bi bilo nužno da intervenira međunarodna zajednica. A ako bi, u ovom sastavu, Schmidt, Sattler, Escobar, tada krenuli u Banju Luku, mogli bi biti vezani za bandere kao što je to već Ratko Mladić učinio na Palama s francuskim vojnicima iz sastava UNPROFOR-a. Tad bi se pojavio Aleksandar Vučić, kao razuman političar, da ih oslobodi, kao što je to učinio Slobodan Milošević sa francuskim vojnicima.
Dakle, stranci više ne mogu spasiti Bosnu i Hercegovini, već gledaju kako da spase sebe i svoj izgubljeni kredibilitet u njoj.
(TBT, Tim za analitiku)