U izdanju Shura Publications izašla je ‘Hronika propasti’, zbirka Nikolaidisovih kolumni objavljenih u posljednje dvije godine na portalu Cafe del Montenegro, koju će autor predstaviti na Sa(n)jmu knjiga u Puli
Danas vjerovatno najvažniji crnogorski pisac Andrej Nikolaidis (1974.) jednom je za sebe rekao da u svojim romanima uvijek priča više-manje istu priču, uvijek piše jednu te istu knjigu, kao što, u skladu s filmskom teorijom autora, svi redatelji uvijek snimaju jedan te isti film. U svom beletrističkom opusu – od prvog romana, kultnog “Mimesisa” objavljenog 2003. – Nikolaidis kao da se doista uvijek bavi istim temama: odlascima i dolascima, izbjeglištvom, predstojećom apokalipsom, vječnim kruženjem povijesti bez mogućnosti napretka, nihilizmom, nepripadanjem, izopačenošću politike i bezdušnošću moći. U njegovim se romanima ništa ne mijenja i ne može se promijeniti, njegova je samorefleksija ironična, kontemplacije njegovih junaka prožete su krajnjim cinizmom, a njegov postmodernistički diskurs ne nagovješćuje sretan kraj, ali u njima – ako to nije oksimoron – pronalazimo plemenitost u gubitništvu, ljepotu u tragedijama, čaroliju u neprestanim porazima.
Baš kao i njegova književnost, Nikolaidisov se javni angažman, ponajprije kroz novinarske tekstove i polemike, također bavi uvijek istim temema: on uvijek piše jednu te istu kolumnu u kojoj se bez skrupula obračunava sa svakim konceptom koji je, po njegovu mišljenju, štetan za društvo, što uključuje svaki nacionalizam, šovinizam, klerikalizam i klijentelizam, ali i prevladavajući neoliberalni kapitalizam i bešćutnu globalizaciju: Beograd, Zagreb, Banju Luku, Sarajevo i Podgoricu, ali i New York, London i Bruxelles. U izdanju riječkog izdavača Shura Publications ovih dana je izašla “Hronika propasti”, zbirka Nikolaidisovih kolumni objavljenih u posljednje skoro dvije godine na portalu Cafe del Montenegro, koju će autor uskoro predstaviti na Sa(n)jmu knjiga u Puli. Tom zbirkom, kako je napisao Viktor Ivančić, Nikolaidis “nastupa kao angažirani intelektualac u zamalo zaboravljenom, dakle najčasnijem smislu riječi, od one vrste koja poput svitaca prkosi kolektivnim mrakovima i podsjeća na nepobjedivost ljudske težnje za slobodom”. Bolju posvetu vjerojatno ne bi bilo moguće ni zamisliti, a povodom te knjige, i gostovanja u Puli, Nikolaidis je, dok čekamo najavljenu apokalipsu, ljubazno pristao na razgovor za Express. Trenutno piše novi roman, “mali utopijski, ljubavni roman o sretnoj apokalipsi” (sic!), no ovih dana više nas zanima njegov javni angažman, odnosno njegovi stavovi o aktualnom stanju u Crnoj Gori, susjednoj zemlji koja prolazi kroz golemu političku i društvenu krizu, a o kojoj – zemlji i krizi – većina Hrvata ne zna gotovo ništa.
„Hronološki sam ih poredao, to je sve. Dobro, poneki sam i izbacio: u knjigu, dakako, nisam uvrstio sve tekstove koje sam napisao u posljednje dvije godine. Knjiga počinje s takozvanim litijama, zapravo kontrarevolucijom koju je organizirala Crkva Srbije. Završava potpunim slomom pravnog poretka jedne države, koja u ovom trenutku to i nije, jer Crna Gora je danas tek teritorij. Što je i bio jedan od ciljeva Amfilohijeve desne revolucije“, kaže Nikolaidis u odgovru na pitanje po kojem ključu je birao tekstove koje je uvrstio u knjigu.
Na pitanje novinara hoće li današnje generacije doživjeti da Srbi i Srbija doista iskreno odustanu od projekta Velike Srbije, Nikolaidis je odgovorio: „Ne. A zašto bi odustali? Ivica Dačić je u trenutku iskrenosti lijepo rekao: ratovi devedesetih bili su tek prvo poluvrijeme. Srbija se naoružava, destabilizira susjede, preuzima kontrolu nad susjednim državama (Crna Gora) ili dijelovima njihovih teritorija (BiH)… Pritom Zapad Vučiću tolerira sve to, plus praktičnu diktaturu koju je zaveo. Dakle, velikosrpskom projektu ide sasvim dobro. Zašto bi, rekoh, stali? Za tu je obnovu velikosrpske politike u najvećoj mjeri odgovoran Zapad. Ova nova iteracija velikosrpskog projekta je čedo retardirane zapadne politike prema regiji“.
(TBT, Express)
