Posljednji televizijski istup Džemaludina Latića, kao jednog od najvećih bosanskih pjesnika, bukvalno je konsternirao naciju. Sudeći prema pregledima i komentarima njegovog intervjua na društvenim mrežama, njegov glas je imao efekt jedne manje „hidrogenske medijske bombe“. Detonacija od te „medijske bombe“ je bukvalno zaglušila akademsku elitu koja je još uvijek ostala nijema i u nevjerici. To što se pojavilo par osvrta na portalima na Latićev intervju uopće ne zavrjeđuje pažnju i nema većeg dometa od botovskog odlajavanja režimskih pudlica. I to što su se oglasila dvojica vjerskih poglavara po naraciji i vokaciji može se svrstati u botovsko odlajavanje. Prvo je reis Husein Kavazović odgledao intervju i „uzeo abdest“ da bi proučio Jasin, suru iz Kur'ana, Aliji Izetbegoviću. Kad je reis Kavazović „izgubio abdest“ obznanio je reis-emeritus Mustafa Cerić u svom postu na Facebook stranici da bi uščavio društvene mreže.
ZAŠTO JE BAŠ SAD LATIĆ PROGOVORIO?
Ono što se može iščitati iz komentara je da javnost traži odgovor na dva ključna pitanja; zašto je baš sad progovorio Latić, odnosno zašto je šutio do sada, i je li govorio istinu, odnosno je li (s)lagao kad je iznio vrlo tešku optužbu da je „Alija Izetbegović demantirao sam sebe“ na način da je po uvjerenju bio demokrata, ali da se ponašao totalitaristički u rukovođenju strankom.
„Alija Izetbegović jeste osnovao Stranku demokratske akcije (SDA), ali ju je on u uništio“, ustvrdio je Latić.
Prije svega, Latić je pjesnik. Poput Ilhami-babe Bosnevija koji je tačno prije 200 godina digao glas protiv „krivde“ i „zuluma“ turske vlasti u Bosni, zbog čega je pogubljen. Malo je poznato da je najslavnije poetsko djelo islamske civilizacije „Divan“ Hafiza Shirazija nastalo zbog iste političke drame islamske vlasti koju problematizira Latić. Naime, kada je halifa Muawiya bin Sufiyan odlučio svome sinu Yazidu ostavitii prijestolje i tako ustanoviti dinastiju Omejevića, kao i Izetbegović, kako tvrdi Latić, tu dramu šutnje Šure (Vijeća staraca) opjevao je Shirazi. Na upit halife Muawiye da li se slažu sa tom njegovom nakanom, jedan od upitanih je rekao: „Ako kažem istinu, ode mi glava, a ako budem šutio ode iman.“ Yazid, naime, po šeriatskim principima nije zadovoljavao uvjete da postane halifa jer je pri sebi imao negativne karakteristike kao što je alkoholizam, itd. Zbog ove pogreške u islamskom svijetu će se desiti tragedija, pokolj na Kerbeli, koju ni dan danas muslimani nisu preboljeli. Zapravo, ta odluka je izazvala najveći antagonizam i sektaški sukob koji i dan danas bukti između šiija i sunija, primarno selefija.
Ako bismo Latića kao pjesnika uspoređivali sa evropskim piscima, njegov trenutni položaj je najsličniji Lavu Nikolajeviću Tolstoju koji je čak napisao i djelo pod naslovom „Ne mogu šutjeti“. Zbog njegove istinoljubivosti Pravoslavna crkva ga je izopćila i bio je izložen općem preziru i bojkotu. Za razliku od Tolstoja, Fjodor Mihajlović Dostojevski je rekao da mu je draži Isus od istine. Latić je očito bliži Tolstoju jer je pokazao da mu je istina draža, eto, i od Alije.
To što je šutio do sada svakako je opravdano jer je on stvaralac i roditelj troje vrlo nadarene djece. Pored toga njegovi bratići i sestrići su, manje više, izrazito nadareni mladi ljudi koji su ostvarili uspjeh kako u Sarajevu tako i u Švicarskoj, Beču i(li) Istanbulu. I skoro da nijedno od dvadesetak tih mladića i djevojaka kojima je Latić amidža ili dajdža, nije imalo šanse da budu stipendisti države ili da svoje karijere ostvaruju kroz institucije koje kontrolira SDA. A neki od njih su svrstani među dvadesetak perspektivnih mladih naučnika Evrope ili su osvajali Fulbrightovu stipendiju. Dok su se često na konkursima susretali sa prigovorima „znate li čija/ji ona/on?“ od strane člana Uprovnog odbora kojeg je imenovala SDA.
Tako je njegov „Mevlud“ bio osporen od strane nekvalificirane komisije Rijaseta IZ, naprimjer. Pored toga njegov brat Nedžad je napadnut, bio je to pokušaj ubistva, od strane pripadnika „Bakirovih odreda smrti“, dok je njegova bratična Nejra jedno vrijeme bila pod zaštitom EUFOR-a zbog procjene da joj je život bio ugrožen od strane psihopata i raznih „vjerskih budala“. Zar se očekivalo da će sve ovo Pjesnik mirno posmatrati i tolerirati?!
Zbog svega ovoga je Latić „gutao“ gorčinu i sustezao se da progovori. Međutim, dženaza Hasana Čengića, njegovog školskog i zatvorskog druga, toliko ga je potresla da je shvatio da i on svakog momenta može otići za njim na Bolji svijet i, najvjerovatnije, da je to bio prijelomni trenutak za Pjesnika.
RAĐE ROBIJATI NEGO LAGATI
Sasvim je legitimna sumnja javnosti da li je Latić baš rekao istinu, a posebno je legitimno ne složiti se sa njegovim stavovima i procjenama koje je iznio pod određenim političkim potezima kako Alije Izetbegovića tako i njegovog nasljednika Bakira. Čak niko ne mora ni povjerovati u to, iako je ustvrdio da govori samo ono za šta ima dokaze i u što se on osobno uvjerio.
Malo je poznato, naprimjer, da je Latić uhapšen 1983. godine, skoro dva mjeseca nakon hapšenja grupe koju su povezivali sa Alijom Izetbegovićem. On nije bio uhapšen kao osumnjičeno lice i pripadnik uhapšene grupe već kao potencijalni svjedok Izetbegoviću. Naime, nakon što isljednici Državne sigurnosti (DB) nisu našli adekvatnu osobu, a to znači dovoljno obrazovanog muslimanskog intelektualca koji bi uvjerljivo mogao komentirati njegovu knjigu „Islamska deklaracija“, odlučili su se za „mladog pjesnika“, imao je svega 25 godina, koji im je djelovao kao mekušac. I kad su isljednici uočili da su ipak naišli na „tvrd orah“ koji odbija potpisati lažni iskaz kojim bi teretio Izetbegovića, jednog dana su se sjatili u kancelariju i kao čopor zvjeradi nahrnuli na njega te raznim prijetnjama i psovkama pokušali iznuditi potpis pod lažni iskaz. U tom trenutku je naišao, k'o fol slučajno, Duško Zgonjanin, tadašnji šef Državne sigurnosti (DB), upitavši svoje kerbere kako im ide posao. „Loše, Šefe, neće da potpiše“, požalio se jedan od isljednika. „Zašto nećeš da poptišeš?“, obratio se Zgonjanin Latiću. „Neću potpisati nešto što nisam rekao!“, odgovorio mu je Latić. „Znaš li kome si rekao NEĆU?!“, priupitao ga je Zgonjanin. „Ne znam, i ne tiče me se ko ste Vi. Neću potpisati laž na čovjeka!“, odbrusio je Latić. „Za ovo NEĆU ćeš dobiti šest godina zatvora!“, proderao se Zgonjanin opalivši Latiću šamarčinu tako da je pao sa stolice. Zaista je Latić osuđen na 6,5 godina zatvora!
Ovo režimski interpretatori novije bošnjačke povijesti ne ističu u dokumentarnim serijama o „Procesu 83.“. Sve što pišu i govore apologete bošnjačkog režima podređeno je kultu ličnosti Alije Izetbegovića, tako da se stječe dojam da niko drugi osim njega i familije Izetbegovića nije bio proganjan i nije patio u zatvoru. Također, u sapunici koju je režirala turska televizija pod naslovom „Alija“, Latić je prikazan u jednoj sceni kao novinar sa bradicom i bijelom kapicom na glavi, što je nonsens i laž sama po sebi, kako u jednom trenutku postavlja „radikalno“ pitanje Aliji, poput novopečenih vehabijskih fanatika, a mudri ga Vođa savjetuje da ne bude tako isključiv i zadrt.
Javnost ni ne mora znati privatni odnos Latića i Alije Izetbegovića, ali mora znati da je Latić autor himne „Ja sin sam tvoj“, kao što je autor nekoliko stotina ilahija i kasida, među kojima je ilahija „Šehidi“ kao jedna od najupečatljivijih. Navodno mu je Alija na samrtničkoj postelji rekao: “Džemo, da si se samo rodio da napišeš „Šehide“ imao si se radi čega roditi“. Potom je autor „Srebreničkog inferna“ i „Mevluda“. Za očekivati je da će bošnjačke mržnjehare poslušati Cerića i tražiti bojkot i izopćenje Latića i njegovih djela iz opsega institucija koje kontrolira Islamska zajednica. U tom slučaju ostaje pitanje šta će im ostati i šta će uopće Bošnjaci pjevati u Potočarima 7. jula?! Dakle, Latić je krupan zalogaj za Islamsku zajednicu kao i za režim uopoće. Kako će se obračunati s njim, teško je predvidjeti, ali oni nikom nisu „ostali dužni“.
E sad, ko se sjeća istupa Alije Izetbegovića, netom poslije rata, na FTV-u gdje je on u par nastavaka govorio o svom životu, svakako je uočio to da se vrlo ružno izrazio o hodžama. Inače je poznato da su Mladi muslimani prezirali imame kao režimske poslušnike i zvali su ih pejorativno „hodžusijama“. Malo je poznato i da je Latić na sjednici Izvršnog odbora SDA napao Izetbegovića zbog uvrjedljivog govora o imamima te da im je nakon toga Izetbegović uputio javno izvinjenje u ime SDA.
Zar nije paradoksalno da se Alija Izetbegović dičio svojom politikom kao lider SDA što nije dopustio revanšizam prema komunistima, a da danas sljedbenici njegovog sina, kao i potčinjena mu vjerska elita osuđuju njegove zatvorske drugove?!
Latić je taj koji je od Izetbegovića tražio da se obnovi sudski „Proces 83.“ kako bi se anulirale jezive optužbe o „islamizaciji Bosne“, a Izetbegović to nije dozvoljavao. Latić je taj koji je insistirao da se uvede lustracija, te da se ne dozvoli suradnicima UDBA-e da obavljaju stranačke niti državne funkcije, a Izetbegović je to tolerirao. Tako da danas imamo potpunu dominaciju jednog notornog KOS-ovca Fikreta Muslimovića nad agitptropom SDA, kao i Rijaseta IZ. Čak se Muslimović može smatrati „sivim kardinalom“ bošnjačkog pijemonta.
POTRAGA ZA DOSJEIMA
Natuknice o mnogim suradnicima UDBA-e među kojima su i bivši reis Cerić kao i oba Izetbegovića, objavili su hrvatski listovi, što je prenijela i nekadašnja „Slobodna Bosna“. Jasno je kao dan da je Cerić vrbovan „lipnja 1987. godine, a da je deregistriran 1990. godine“. Sama činjenica da se u tim arhivima spominje zloglasni Rešid Musić, visoki dužnosnik DB-a iz Tuzle, kao osoba koja je vrbovala Izetbegovića za suradnju sa KOS-om pod prijetnjom njegove likvidacije u KPD Foča, suviše je jeziva. Jer isti taj Musić, prema tvrdnjama Munire, supruge Ahmeda Smajlovića, ubio je njenog muža jer ga je posjetio u privatnom stanu noć prije smrti i optuživao da bi on „klao“ nemuslimane. Smajlović je otrovan u slastičarnici „Dalas“ gdje je imao običaj skoro svakodnevno pojesti određenu vrstu kolača.
Bosanski muslimani se indolentno odnose prema tragičnim životima njihovih uglednika. Ali, već sljedeće sedmice, ili sljedećeg mjeseca, moguće je očekivati objavljivanje velikih tomova arhive UDBA-e na internetu. Na njihovu žalost većina tog opasnog arhiva je spašena i nije je uspio uništiti Bakir Izetbegović. Malo ko se sjeća da je u ratu Mušan Topalović Caco bio kidnapirao Amira Salihagića, šefa istrage u „Procesu 83.“, pa ga je osobno intervencijom spasio Alija Izetbegović. Teško je povjerovati da je Caco znao ko je Salihagić. Ko ga je poslao i zbog čega ga je poslao? Odgovor na to pitanje leži u potrazi za dosjeima koje je UDBA imala o akterima „Procesa 83.“, posebno o Aliji Izetbegoviću.
Da rezimiramo, nesporno je da su bosanski muslimani izlili veliku ljubav prema Aliji Izetbegoviću kao ratnom vođi. Kao što je nesporno da se radi o jednoj od najvećih ličnosti u modernoj povijesti bosanski muslimana. Zbog svega će njegovo ime još nekoliko desetljeća biti na usnama njegovog naroda. Ali, bez obzira na to, njegovo političko nasljeđe će biti sve češće propitivano i valorizirano sukladno situacijama, odnosno političkim krizama kakve upravo preživljavamo. Ma šta bili Latićevi motivi, on kaže da je zabrinut za opstanak države, on je imao pravo kritički se osvrnuti na neke njegove političke odluke i poteze. Kao što imaju pravo svi „zaštitnici“ njegovog lika i djela argumentirano pobiti njegove tvrdnje. U tome nam je spas!
(TBT, R.I.)