Piše: Latić Nedžad, thebosniatimes.ba
Na svu sreću da su srpski lideri u ovom trenutku Milorad Dodik i Aleksandar Vučić. Da se ne radi o tako opskurnim likovima nedoraslim da budu voždovi do sada bismo imali dramu u Bosni i Hercegovini, a možda i Balkan u plamenu. Jer su tajne srbijanske službe procijenile trenutak slabosti i pasivnosti kako bošnjačkih političkih faktora tako i međunarodne zajednice, pa su stoga krenule o ofenzivni plan revitalizacije zatomljenih tajnih planova čije us inačice „Memorandum 2“ ili „Srpski novi svet“. Očito Vučić i Dodik nisu dorasli tom zadatku. Ispada da se Dodik prekombinirao, a da Vučić suviše kalkulira.
(KARA)DAYTON – KARAĐORĐEVO
Iako je o ovim srpskim planovima dosta pisano kao pokušaju obnavljanja ciljeva Velike Srbije, odnosno nastavku politike Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, previđali su glavnu činjenicu ili glavni cilj nove ofenzive srpske regionalne politike. A to je rehabilitacija zločinačke, zapravo genocidne srpske politike prema Bosni i Hercegovini, odnosno bosanskim muslimanima. Postavljanjem murala Ratku Mladiću po beogradskim ulicama samo su incidentne situacije koje odražavaju psihozu u masama koje srbijanski mediji, posebno Vučićevi tabloidi, pokušavaju ponovo mobilizirati za te ciljeve. Koliko god je pogrešno komparirati agresiju srbijanske politike na Crnu Goru, sa secesionističkom politikom Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini, Milo Đukanović je dao pravilan odgovor na to. On je došao u Srebrenicu, a nakon što je Skupština Crne Gore usvojila rezoluciju o Srebrenici. Time je zapravo ukazao na „Ahilovu petu“ srpske politike i na neki način se osvetio Vučiću i Dodiku za nasrtaje na suverenitet Crne Gore.
Treba imati u vidu da se nasrtaj na Crnu Goru desio u vrijeme mandata Donalda Trumpa, kada je, kako se ispostavilo, srpski lobista Richard Grenell pokušao napraviti sporazum između Beograda i Prištine. Već danas je više nego jasno da međunarodna zajednica ne stoji baš svim srcem iza lidera bivših jugoslovenskih republika koje su bile žrtve Miloševićeve politike. Gdje su danas Avdullah Hoti, kosovski premijer, Hashim Tachi, predsjednik Kosova, Zoran Zaev, premijer Makedonije? Svi su pali i nestali sa političke scene. Još se nekako drži Milo Đukanović, ali je u vrlo nezavidnoj situaciji. To su, očito, uočile srbijanske obavještajne službe i ta procjena je bila ključna da motivira Vučića u ofanzivniju politiku u regionu.
Naravno da ni Bakir Izetbegović nije u ništa boljoj poziciji od naprijed istaknutih regionalnih lidera i zato je sugerirano Dodiku da agresivnije pokuša ostvariti tajne ciljeve srpske politike. Zakon o negiranju genocida kojeg je nametnuo Valentin Inzko prije nego će otići sa funkcije šefa OHR-a u BiH, Dodiku je poslužio kao razlog da „zaigra na sve ili ništa“; zaprijetio je odcjepljenjem Republike Srpske!
Svi oni koji se iščuđavaju na bliskost Dodika sa hrvatskim liderima, kako sa Draganom Čovićem još više sa Zoranom Milanovićem, pokazuju da nisu shvatili srž politike Milorada Dodika. Naime, iako su hrvatski lideri prihvatili „Inzkov zakon“ na način da su samo slegli ramenima, jer je Hrvatska članica EU, oni u biti žele isto što i Dodik; rehabilitaciju zločina koje je HVO počinio nad bosanskim muslimanima, zbog čega je čak i Hrvatska osuđena za Udruženi zločinački pothvat pred MSP u Haagu. Svi oni analitičari koji su uočili da nema bitne razlike između sporazuma u Karađorđevu kojeg su sačinili Franjo Tuđman i Slobodan Milošević od Daytonskog mirovnog sporazuma, na pravom su putu da detektiraju aktualnu političku krizu koju sinkronizirano kreiraju Dodik i Čović sa istim strateškim ciljevima. Jednostavno rečeno u srži Daytonskog mirovnog sporazuma su postulati na kojima je bilo moguće graditi nacionalističku i secesionističku politiku kako bi Dodik i Čović ostvarili u miru ono što Tuđman i Milošević nisu uspjeli ostvariti u ratu.
Tako Dodik pokazuje puno razumijevanje za tešku prošlost Srbra i Hrvata, ali da razumije kako ove dvije nacije moraju graditi bolju budućnost. Takvo razumijevanje nikad nije pokazao za bosanske muslimane kojima osporava sva nacionalna prava, od imena i jezika do prava na (antifašističku) povijest. Čak ga i religija bosanskih muslimana „uznemirava“ u toj mjeri da ga nervira „arlaukanje“ mujezina sa obnovljenih munara u Banjoj Luci. Dočim ga ne nerviraju ezani tamo daleko na Bosforu gdje je rado viđen gost na divanu kod predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana.
„TRINAESTO ŽIDOVSKO PLEME“
Ali zato je Milorad Dodik kao član Predsjedništva BiH posjetio je Aušvic i odao poštu žrtvama Holokausta. On je naveo da je jevrejski narod prošao strašne patnje tokom vladavine nacista, te da istovremeno stradao i srpski narod pod NDH.
„ Aušvic je mjesto stradanja Jevreja kao što je Jasenovac-Gradina mjesto stradanja Srba. Nijedan kristal ne može osvijetliti tamnu dubinu bola nevinih ni duše krvnika. Svi zajedno treba da se maksimalno angažiramo i damo sve od sebe da se nikada više ne ponovi Kristalna noć“, istakao je Dodik.
Motivi posjete Aušvicu su više političke naravi nego iskreno suosjećanje sa žrtvama. On se jednako dodvorava Izraelu, koliko prkosi Njemačkoj koja je poslala Cristiana Schmidta, a kojeg on ne priznaje kao Visokog predstavnika OHR-a u BiH.
Ovo je zaista vrlo lukav i dobro sračunat Dodikov potez jer on računa na cionističku percepciju povijesti na Balkanu po kojoj su Srbi „trinaesto židovsko pleme“. To je svakako jedan od stotine povijesnih mitova koje Srbi gaje na osnovu pretpostavki da je sama ideja cionizma nastala u Srbiji koju je neki rabin u nekoj sinagogi u Karlovcima dizajnira po osnovu koncepta srpskog otpora Turcima.
Opće je poznato da svijet nije jedinstven kad je u pitanju genocid u Srebrenici i da na to računa Dodik. Međutim, kad je u pitanju Rusija, Dodik je previdio da je ruski predsjednik Vladimir Putin najmanje 3-4 puta izjavio kako svijet ne bi trebao dozvoliti da se u Donbasu dogodi Srebrenica. Time on osobno priznaje da se desio genocid u Srebrenici.
Tako da bi ovo bili krajnji dometi Dodikove ofenzive koju je započeo, kako sam ustvrdio na početku tekstu, na osnovu procjene srbijanskih službi o slabosti bošnjačkog režima, odnosno njihovih međunarodnih saveznika, prije svega Amerikanca. Iznervirani međunarodni zvaničnici kojima je Dodik natjerao „graške znoja na čelo“ prijete mu sankcijama zbog toga. A to uopće više nije važno. Važnije je da je Dodik spoznao da nikad svijet neće dozvoliti da se Srebrenica preda u naručje dželatu što bi se desilo u slučaju da on ostvari svoje secesionističke nakane. Drugo što je još bitnije za ishod ove krize u BiH jeste spoznaja da bi Dodik i mogao ostvariti svoje ciljeve pored Bakira Izetbegovića i ovakve bošnjačke elite. Oni uopće toga nisu svjesni pa su, poput bivšeg reisa Mustafe Cerića, bulaznili kako Srebrenica treba biti distrikt itd. Tako da više nije ni bitno koliko dugo će još Bošnjaci živjeti u zabludama o nezamjenjivoj i voljenoj dinastiji Izetbegovića, koliko je bitno da li će srbijanske tajne službe procijeniti da moraju naći visprenijeg igrača od Dodika da realizira njihov plan. Samo bi tada Dodik mogao pasti. Inače, samo još naivni vjeruje da bi ga sankcije mogle srušiti sa trona.
(TBT)