Nakon potpisivanja mirovnog Daytonskog sporazuma iz Bosne su se poput izmaglice isparili ljudski ideali koje su ovi narodi do tada koliko toliko baštinili kao opće poznato povijesno iskustvo civiliziranih naroda. Tako smo došli u paradoksalnu situaciju koju je kreirao ovaj kontroverzni mirovni sporazum; za tim idealima otišlo je i „isparilo“ se na stotine hiljada (mladih) ljudi. Tako da je najveći paradoks Daytonskog mirovnog sporazuma u tome što on garantira povratak prognanim tokom rata, što se ocijenilo kao najvećim dostignućem pregovarača sa bošnjačke strane, a da se vratilo veoma mali broj njih. I ne samo da se nisu vratili prognani sa teritorija koje su pripale entitetu Republika Srpska, već su im se kao prognanici pridružili i njihovi sunarodnjaci koji su pobjegli sa teritorija odakle njihovi očevi nisu htjeli bježati ni tokom rata. Malo je reći da n isu bježali, već su goloruki branili i odbranili najveći dio teritorije države Bosne i Hercegovine od dvostruke agresije.
„DODIK NA APARATIMA“
Šta se sad dešava sa njihovim potomcima? Zar nije fenomen da oni ne žele živjeti tamo gdje su njihovi očevi htjeli, i koliko god glupo bilo reći čak i željeli poginuti za svoju domovinu?! Ko bi pokušao pojmiti ovaj fenomen sigurno će uočiti dva uzroka koji su ga uvjetovala. Prvi je osjećaj laži i prevare od strane onih koji su ih vodili u ratu, jer život u miru nije ni nalik onome kakav su im obećavali tokom rata. Drugi uzrok je strah da ne dožive u miru sve ono što su njihovi očevi preživjeli u ratu. Pa kakav je to mir ako ljudi iz njega bježe kao da je rat? Nikakav, iako to neki zovu mirom. Treći je fenomen kako je ovakav mir uopće održiv?! Ovdje može biti samo jedan odgovor – na laži(ma)!
Kako lokalnih političara, tako i još više stranaca, potom, kako stranih diplomata tako, i još više, njihovih medijskih trabanata.
Kao što rekosmo ovdje su isparili ideali, a prvi od tih opće ljudskih ideala koji je „ispario“ u izmaglici mira koja se nakon Daytona spustila nad Bosnom bila je istina. Potom je „isparila“ pravda, sram, solidarnost itd.
Zamislite narod koji vjeruje mediju koji stotinu puta opetuje naslov „DODIK NA APARATIMA“ , tvrdeći da je „Voždu iz Laktaša“, kako ovi mediji nazivaju Milorada Dodika, došao kraj. Da li danas, nakon desetljeća Dodikove suverenosti u RS-u, uopće bitno šta je bio argument tom mediju da napiše tako prizeman i jeftin politički spin? Naravno da nije samom činjenicom da on živi i zdrav drma Republikom Srpkom i , eto, vedri i oblači nad Bosnom i Hercegovinom.
Radi se o mediju „Slobodnoj Bosni“, koja je nekad imala imidž perjanice nezavisnih medija u Sarajevu, a koju je u taj vakat finansirao George Soroš. Nedavno je sam Soroš objavio da je takvim medijima u opkoljenom Sarajevu, pored opozicionih stranka i kulturnih radnika, donirao 100 miliona dolara. I danas zapadne nevladine organizacije sarajevske navodno nezavisne medije koji se bore protiv korupcije i kriminala doniraju sa desetinama miliona dolara, poput Accpounta, ili CIN-a, ali i portala koji su „kritički raspoloženi“ prema Dodikovom režimu, poput „Buke“ itd. Povrh svega postoje i analitičari koji se bave regionalnim analizama političkih odnosa, poput Zijada Bećirovića, Dušana Janjića, Erola Avdovića, Reufa Bajrovića, koji fetišiziraju ulogu zapada na Balkanu, posebno Amerikanaca. Sve je to mimikrija i simulacija po onoj narodnoj „drži vodu dok majstori odu“. Zahvaljujući ovakvom odnosu medija prema političkoj i društvenoj zbilji u BiH, to jeste nerazumijevanju kako politike tako i političara, zapad je stvorio najgoru varijantu Milorada Dodika, kao što je to uradio i sa Vladimirom Putinom, kako uočava CNN-ov kolumnista Luke McGhee.
Još je gora percepcija Bakira Izetbegovića i njegove politike. Smjena Gordane Tadić, glavne javne tužiteljice BiH, pokazala je da je u ideološkom smislu multietničnost gola mimikrija i da on kooptira samo ikebane, poput Ranka Dbevca, predsjednika Suda BiH, iz reda drugih naroda. Takva Izetbegovićeva politika je hranila srpski i hrvatski secesionizam, odnosno davala za pravo Dodiku i Čoviću da imaju isti ili čak isključiviji odnos prema Bošnjacima. U biti nema razlike između Dodikove poruke da mu neće suditi Bošnjaci, i Izetbegovićevog stava da tužiteljica Tadić, kao Hrvatica, samo progoni Bošnjake.
NAJGORE VARIJANTE DODIKA I IZETBEGOVIĆA
A možda je baš gospođa Tadić prototip Bosanke, čija je familijarna tradicija antifašistička, te da ona uopće nije profil hadezeovskih kadrova zadojenih nacionalizmom, jer, na primjer, ne govori, odnosno ne služi se hrvatskom govornom varijantom pri komuniciranju sa javnošću. Takvi Hrvati su lojalni Bosni i Hercegovini više nego sam Bakir Izetbegović.
Dakle, kako su stranci nerazumijevanjem političke stvarnosti u BiH stvorili najgoru varijantu Dodika, isto tako su toleriranjem Bošnjacima kao žrtvama agresije na BiH, na ovakvu ideološko mimikriju i hipokriziju stvorili najgoru varijantu Izetbegovića.
Joe Biden je očito ozbiljan kad je u pitanju politika na Balkanu te šalju vrlo referentnu petorku diplomata od novog ambasadora Cristophera Hilla, specijalnih izaslanika za Balkan Gabrielea Ecobara, Jamesa O'Briana, te Jeffreya Hoveniera, novog ambasadora na Kosovu, i Michaela Murphya , novog ambasadora u BiH.
Možda je Biden reagirao u samom fotofinišu jer je kriza u BiH toliko eskalilara da već izmiče kontroli. Novi visoki predstavnik Cristian Schmidt sjedi u Sarajevu potpuno bespomoćan. On uopće nije svjestan da Dodiku i Izetbegoviću više odgovara rat nego mir, a da se Dragan Čović nada da bi dobio u naknadnom miru ono što bi ova dvojica izgubila u ratu.
Ma kako se mimoišli Dodik i Izetbegovića na „jarčevom brvnu“, sudarili se ili obojica pala u vodu, važno bi bilo da narod(e) ne povuku sa sobom. Nadat je se da se to neće desiti samo zato što je njihova laž bila toliko jeftina da im ni njihove grlate pristalice ne vjeruju.
Stoga da zaključimo, ako neko stvarno želi mir u Bosni i Hercegovini mora prvo pobijediti velike laži. Kako lokalnih političara i medija tako i svjetskih moćnika.
(TBT, Tim za analitiku)