Kako god se završila politička trakavica sa Milorada Dodika o odcjepljenju Republike Srpske, nikad niko više ne smije biti lahkovjeran i stvar prepuštati slučaju. Sviranje harmonike uz pijenje rakije u kabinetu zgrade Predsjedništva BiH je drčni cinizam bez presedana. Koliko god to iritiralo Bošnjake Dodikov cinizam sigurno daje političke efekte kod njegovog naroda, jer se radi o kulminaciji političkog populizma kojeg on upražnjava evo već petnaestak godina. Naprosto, Dodik više političkih poruka pošalje sa svojim seljačkim gangama iz šatora nego sva propagandna mašinerija Bakira Izetbegovića. On se pokušava predstaviti kao mudri(ji) vođa svog naroda, pa često koristi narodne dosjetke i umotvorine, čemu mu je bio sklon i otac Alija. Problem je što mu je to ocu bastalo, a njemu ne. Zbog toga su Aliju Izetbegovića turski populisti proglasili „kraljem mudrosti“, što je pretjerivanje par exelance.
DODIKOV ZLOČUDNI POPULIZAM
U svakom slučaju Izetbegovićev impotentni nacionalizma je doveo naciju u stanje bespomoćnosti. Ovakve scene Dodikovog cinizma bacaju Bošnjake u stanje očaja.
Nažalost ništa inventivnije i adekvatnije odgovore na Dodikov zloćudni populizam ne daju ni drugi opozicioni lideri. Nivo vokabulara u saopćenjima jednog Željke Komšića, ili Dine Konakovića kad se obraćaju samom Dodiku ili kad komentiraju ovakvo njegovo ponašanje ne odudara od vokabulara režimskih botova. Nazivaju ga „ruskim klovnom“ i prizivaju psihijatre aludirajući na njegovo (političko) ludilo.
Inače, malo kome je upućeno pogrdnijih epiteta kao Dodiku. I pored toga on tjera po svome i ,na Bakirovu žalost, ne posustaje u svojim zlogukim namjerama.
Baviti se takvim Dodikom moglo bi biti čak i zabavno da vrag nije odnio šalu i da nije nekoliko vrlo ozbiljnih prijetnji po suverenitet i sigurnost Bosne i Hercegovine koje su se pojavile kao reakcija na takvu Dodikovu politiku. Prvo Rusija i Kina nisu nikad imale rigidniju politiku prema BiH kao u posljednje vrijeme. Drugo, svi vanjski saveznici BiH pokazuju pasivnost ili nemoć kad je u pitanju vrlo agresivna i negativna politika Rusije i Kine pram BiH. Treće, taj bošnjački faktor, kojeg predstavljaju SDA i Islamska zajednica BiH, nikad nije bio pasivniji i slabiji na međunarodnom planu.
Bukvalno početak slabljena bošnjačkog faktora počinje sa dolaskom Bakira Izetbegovića na čelo SDA. On to sam priznaje tvrdeći da je sve „pošlo po zlu“ odbijanjem tzv. Aprilskog paketa, čime svu krivicu prebacuje na Harisa Silajdžića, danas umirovljenog političara.
Veoma mnogo je negativnih političkih trendova započelo sa Bakirom Izetbegovićem na bosanskoj političkoj sceni, tako da ih je teško pobrojati. U ovom kontekstu najopasniji negativni trend je njegova vanjska politika, odnosno diplomatija, kako njega samog koji je osam godina bio u Predsjedništvu BiH, tako i njegovog kadriranja kad su diplomatsko konzularna predstavništva u pitanju. Taj silni nepotizam kojeg upražnjava Izetbegović kao lider vladajuće stranke nigdje više ne košta državu kao u diplomatiji.
UYGURI I BOSANSKI MUSLIMANI
Prvo je on sam sa prenaglašenim bratimljenjem sa Recepom Tayipom Erdoganom naštetio „nesvrstanom“ položaju Bosne i Hercegovine u islamskom svijetu. Turska je kao geopolitički veliki igrač prošla kroz vrlo turbulentne situacije i krize u kojima je izgubila stare prijatelje, posebno među bogatim arapskim zemljama. Stoga mnoge islamske zemlje danas pasivno posmatraju dešavanja u BiH zbog Erdogana. Jednako su od BiH digle ruke sve moćne arapske zemlje osim Katara i Kuvajta, kao i Iran, iako su svrstane u različite blokove koje tvore svjetske velesile u svjetskom poretku moći.
Potom je Izetbegović u ove zemlje poslao potkapacitirane diplomate kojima pristaju svi oni epiteti koje Komšić i Konaković lijepe Dodiku. Zaista je sramotno ko sve predstavlja BiH u svijetu. Svi oni su stranački špijunčići, rođaci, propali novinari, prevodioci tajkuna itd. Niko od njih ne uočava da se na geopolitičkom planu svijet tumbe mijenja u odnosu na vrijeme kad je BiH sticala nezavisnost i da su bar dva razloga koja se izravno tiču BiH uzročnici tih promjena. Sa povlačenjem SAD iz Afganistana neki od tih uzročnika su postali očigledni. Pitanje na koje još svjetski analitičari nemaju odgovor jeste kako su SAD izgubile uticaj u svim islamskim zemljama u kojima su radikalne selefističke frakcije izazvale konflikte i smjene režima nakon hladnog rata; od Čečenije, Iraka, Afganistana, pa i Sirije, a da tako lahko potpadaju pod uticaj Rusije i Kine. Takav scenarij skoro da je zaprijetio i BiH. To, na žalost, ne uočava ni njihov vođa Izetbegović koji se okružio hiljadama selefija regrutirajući ih u stranačke falange.
Može li neki ambasador BiH, kojeg je imenovao Bakir Izetbegović, pojasniti zbog čega je Kina, na primjer, tako iznenada pokazala interes za BiH, da njen ambasador u UN nije htio dati legitimitet novom visokom predstavniku u BiH Christianu Schmidtu? Na to pitanje nije dala odgovor ni ministrica vanjskih poslova Bisera Turković. A radi se o krucijalnom problemu kineske politike – pitanju genocida nad Uygurima.
Pitanje genocida je dodirna tačka Rusije i Kine kad je BiH u pitanju. Kao što Rusija odbija priznati da se desio genocid u Srebrenici, jer su ga u krajnjoj konsekvenci počinili pravoslavci nad muslimanima, tako Kina odbija svaku mogućnost da su Kinezi kao hindusi počinili genocid nad svojim muslimanima.
Doduše, većina islamskih zemalja smatra da je u BiH počinjen genocid nad muslimanima, kao što većina njih još izbjegava kinesku torturu nad Uygurima kvalificirati genocidom. Samo zemlje zapadne hemisfere, dakle primarno kršćanske zemlje, imaju takvu političku kulturu i civilizacijske standarde da u oba slučaja zlodjela nad muslimanima naziva genocidom.
Zato Rusija „traži lučom“ islamske intelektualce, poput indonežanskog šejha Imrana Hoseinija, da negiraju genocid u Srebrenici. Oni takve stavove potkrepljuju teorijama zavjere čime se inače hrane islamski ekstremisti kao i moderni kršćanski fašisti. Na tu kartu igra Dodik. Tako da ga se uopće ne smije potcjenjivati!
(TBT, Tim za analitiku)