Piše Hamza Višća, thebosniatimes.ba
To da će predsjedniku Joe Bidenu trebati vremena da pohvata sve konce stvarnog stanja američkih pozicija u svijetu, da resetuje politike koje ne daju rezultate, ali i da demonstrira da SAD nisu posrnule na globalnoj sceni, bilo je jasno svima još od njegovog lanjskog izbora za predsjednika zemlje koja pretendir da bude (ostane) prva velesila.
S Evropom i Rusijom samo razgovori, protiv Kine Sporazum
Ozbiljno poljuljani odnosi sa saveznicima u Evropi, posebno po pitanju nametnutih mjera Rusiji, pa i Kini, nejasna situacija u Ruskom bliskom inostranstvu (Ukrajina, Gruzija, Moldavija), stanje na Bliskom Istoku, i naravno povlačenje iz Afganistana, bili su ozbiljna vanjsko-politička agenda u prvih devet mjeseci predsjednikovanja u Bijeloj kući. Optimisti s ovih prostora su u ovoj agende vidjeli i obrise nedovršenih poslova na zapadnom Balkanu, pa da im povjerujemo. Tim prije što je u toku uspostava nove postave ambasadora i specijalnih izaslanika za pojedina goruća pitanja od Dvora na Uni do Đevđelije.
Naravno da je stanje nacije, do sada ne zabilježena velika podjela u američkom društvu i ozbiljne posljedice COVID-19 pandemije, bilo i ostalo prvi prioritet Washingtona.
Uslijedili su susreti i razgovori sa liderima evropskih zemalja, ali i EU i NATO, postignuti dogovori koji nisu bili bombastični, ali jesu sadržajni i obećavajući, a zatim i razgovori sa Putinom, koji nisu bili toliko optimistični. SAD su se jasno odredile da se liberalni ekspanzionizam, praćen vojničkom čizmom, koji su posljednjih decenija praktikovali, nije pokazao uspješnim, te da će diplomatija i ekonomija imati primat u izgradnji dobrih odnosa u svijetu.
Verbalno odustajanje SAD od upotrebe vojne sile, na dosadašnji način, protumačeno je kao nova slabost, a neki analitičari su ga smjelo nazvali porazom. Povlačenje iz Afganistana je u svjetskim medijima predstavljeno kao najozbiljniji poraz SAD od Vijetnama na ovamo, koji bi mogao promijeniti geopolitičku sliku svijeta, i svjedočiti o gubitku vodeće uloge u tri decenije dugom unipolarnom svijetu.
Predsjednik Biden, kao da je htio parafrazirati riječi Mark Tvena – Izvještaji o mojoj smrti u velikoj mjeri su preuveličani, i reći da SAD ne odustaju od vanjsko-političkih ciljeva i da su kadre boriti se za primat u globalnom svijetu. Na iznenađenje mnogih saopštio je – postignut je Sporazum o odbrambenoj saradnji SAD, Ujedinjenog Kraljevstva i Australije (AUKUS).
Kina ima Morsku i gradi Okeansku flotu
Kada sam se prije 18 godina na Nacionalnom koledžu za odbranu, u Pekingu, bavio Sigurnosnim izazovima azijsko-pacifičkog regiona, jedno pitanje je bilo svakodnevni light motive – pitanje Tajvana. Nešto kao kiša u Londonu. Predavanja, debate, seminari, stručne posjete, teme od poljoprivrede, razvoja puteva, industrije, odbrane, vojske i politike, do kulture, sve redom su se doticale Tajvana. Bilo je jasno da se Kina sprema, da je odlučna i fokusirana, da sve svoje tadašnje i buduće kapacitete usmjeri ka uspostavljanju pune suverenosti nad Južnim i Istočnim kineskim morima. Ta mora vode u Indijski i Tihi okean, dakle predstavljaju vrata Kine ka svjetskoj trgovini. Govorili su, da je Narodna Republika Kina samo regionalna sila, ali se moglo, ne samo između redova, čitati da njena vizija seže do pitanja njene moguće globalne uloge.
U 21.vijeku Kina je prevazišla modus operandi njenog odnosa sa svijetom – mi pravimo stvari po niskoj cijeni, vi ih kupujete za male pare. Kini treba više. Zavisna je od energije, opterećena je potrebom da prehrani gotovo 1,5 milijardi stanovnika, sa samo 7% obradive površine. Kina ima potrebu slobodnog i ne kontrolisanog puta u svijet. U tom smislu već je preduzela mjere na uspostavljanju aranžmana za izgradnju i iznajmljivanje luka u morima Indijskog okeana (u Aziji i Africi) i u Sredozemlju.
Međutim, najozbiljniji sigurnosni izazov Kina ima na samom početku morskih puteva svile, u Južnom kineskom moru. Kina je proglasila suverenitet nad ovom morskom površinom, uključujući i Tajland, i naravno ima spor sa gotovo svim susjedima. Blizu 200 ostrva i sprudova, velikih i malih, je obuhvaćeno tzv. linijom «devet(deset) crtica», a većina je na samo nekoliko milja ispred Vijetnama, Malezije, Bruneja i Filipina. I Japan je u sporu sa Kinom oko ostrva sjeveroistočno od Tajvana. Dodatno, Kina je nad ovim morima proglasila Identifikacionu zonu vazdušnog prostora, koju Amerikanci i Japanci ignorišu. Za sada im to prolazi, ali može biti ozbiljnijih incidenata. Naravno, Amerikanci ignorišu i kinesku priču o Tajvanu, što čini i sam Tajvan, pa su oružane snage ove zemlje naoružali, opremili i uvježbali do punih kapaciteta.
Zašto AUKUS, baš sada?
Kina već nekoliko godina gradi, pored Morske, Okeansku flotu, namijenjenu samo da plovi okeanima i svakako da izvršava zadatke za potrebe Kine. Morska flota patrolira unutar kineskih granica na moru, granica koje joj ne priznaju ni susjedi, a ni Amerikanci. Očito da je procjena SAD, UK i Australije da se broj kineskih brodova i podmornica, koji raste iz dana u dan, približio ozbiljno količini kojom bi sigurnost njihovih brodova na morima i okeanima, prije svega Tihom i Indijskom, bila u pitanju. Mora se priznati da će 12 nosača aviona, kakve su projekcije moguće snage Okeanske flote Narodne Republike Kine, predstavljati robusnu silu kojoj se nije nimalo lako suprotstaviti. Doda li se tome da je Morska flota već demonstrirala silu, uplovljavanjem u luku Honkonga, u jeku tamošnjih protesta, onda je jasan odgovor na pitanje – zašto je AUKUS prvi strateški potez SAD poslije povlačenja iz Afganistana? Interesi Washingtona da obuzda Kinu su se poklopili sa interesima Londona da ubilježi prvi ozbiljan potez na globalnom planu poslije Brexita, a Australija je već bila u procesu modernizacije pomorskih snaga, kvalitetnim podmornicama. Za dogovor sa EU ima vremena.
Francuska ljuta, Brexelles šuti
Učešće Australije u ovom Sporazumu je neprijatno iznenadilo Francusku, koja je još 2016.godine dogovorila izgradnju 12 podmornica za australijsku flotu, izbilo joj sigurnu zaradu od 60 milijardi dolara, i naravno ugrozila imidž. Pariz je hitno pozvao svog ambasadora iz Kambere na konsultacije, demonstrirajući ljutnju. Makronove ljutnje nije bio pošteđen ni Washington, demonsrtirane ne samo pozivanjem ambasadora u Pariz, nego i ocjenama da bi ovaj Sporazum mogao ozbiljno ugroziti NATO i dovesti ga do mogućeg urušavanja, ma šta to značilo. Kada prođe ljutnja na prvu slijedi otrežnjenje, koje govori da je Francuska još 2019.godine bila upozorena iz Kambere zbog uvećanja troškova projekta izgradnje podmornica, a minulog ljeta i zbog kašnjenja sa realizacijom. Uz to, Amerikanci su sa Ujedinjenim Kraljevstvom ponudili da podmornice budu na nuklearni, a ne kao francuske, na električni pogon. Francuzi su za prekid ugovora saznali iz medija.
Da li zbog COVID-a ili zato što su neki znali za namjeru Washingtona i Londona da uspostave Sporazum o odbrambenoj saradnji sa Australijom, koji je prije svega usmjeren na obuzdavanje Kine, izostala je i bilo kakva reakcija EU i njenih članica. Po svemu sudeći članice EU još uvijek preispituju vlastitu politiku spram Kine, ali i moguće posljedice ovakvog Sporazuma. S druge strane, u susjedstvu Kine već ima interesenata da se priključe ovom sporazumu i mogućim sličnim aranžmanima.
Nema sumnje da je Washington postigao zacrtani strateški cilj – stvoriti osnovu za blokiranje globalnih interesa Kine. Sada je vrijeme da svoj oslonac za pariranje interesima Rusije, ojačaju u Bruxellesu. Sa Parizom i Berlinom će biti nešto teže.
(TBT)