Piše: Fintan O'Toole, thebosniatimes.ba
Ključno pitanje 20-ogodišnjeg američkog rata u Afganistanu nije bilo da li su Afganistanci sposobni za demokratiju, već da li su demokratske vrijednosti u Sjedinjenim Državama dovoljno jake da se projektiraju u traumatizirano društvo udaljeno od Amerike preko 10 hiljada kilometara. Među tim vrijednostima su odgovornost ljudi na vlasti, dosljedno i opće poštovanje ljudskih prava, jasno razumijevanje postavljenih političkih ciljeva, sprječavanje koruptivnog financijskog uticaja na političke odluke i suštinska vjerodostojnost političkih izjava i saopćenja. U prve dvije decenije 21. stoljeća američka republika borila se na svom tlu da podrži te vrijednosti za vlastite građane i često doživljavala poraze.
Žalosno je, ali ne i neočekivano to što Sjedinjene Države nisu uspjele da ih udahnu drugoj, veoma drugačijoj zemlji. Dok se politički sistem Sjedinjenih Država približavao krizi koja je kulminirala Donaldom Trumpom na njenom čelu i neredima na Kapitolu, njihova najdugotrajnija vanjska avantura nije mogla izbjeći uporedno kretanje ka sumornom vrhuncu povlačenja iz Kabula. Afganistan je postao tamno ogledalo američke demokratije. U njemu su se odražavale, ponekad u pretjeranim oblicima, slabosti domaće političke kulture. Kritičari rata su tvrdili da Sjedinjene Države ne mogu stvoriti političku zajednicu po svom obličju u nekom dalekom dijelu svijeta. Tragična istina je da su one, na mnogo načina, upravo to uradile.
Najlagodniji način podnošenja činjenice da se najduži rat u američkoj historiji (duži od Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata i Vijetnama zajedno) završio porazom i sramnom, smrtonosnom evakuacijom – jeste povratak uvjerenju da Afganistanci nikad nisu bili sposobni stvoriti ili podržati modernu nacionalnu državu. Sjedinjene Države su ipak potrošile 143 biliona dolara na „izgradnju nacije“ (nation building) u Afganistanu. Kad se uračuna inflacija, to je više nego što su potrošile na Marshallov plan za obnovu Zapadne Evrope poslije Drugog svjetskog rata. Zašto nisu postignuti slični rezultati? Najlagodnije je zaključiti da problem leži u samim Afganistancima koji su suviše zaostali, suviše siromašni, suviše uronjeni u srednjovjekovni tribalizam i svoju čudnu religiju.
Ali već 5 godina nakon što je invazija predvođena Sjedinjenim Državama srušila talibanski režim 2001, Amerikancima koji su pažljivo pratili situaciju bilo je jasno da je dihotomija između nazadnih, zatucanih ljudi na jednoj strani, i naprednog zapadnog projekta oslobođenja i razvoja na drugoj u potpunosti lažna. Sarah Chayes, koja je otišla u Afganistan kao dopisnik NPR-a da bi pokrivala invaziju i onda ostala da živi među Afganistancima u Kandaharu, napisala je u svojoj sjajnoj knjizi Kažnjavanje vrline (The Punishment of Virtue, 2006):
„Često me pitaju da li mi sa zapada imamo pravo nametati demokratiju ljudima koji je možda prosto ne žele ili za nju nisu spremni. Barem kad je riječ o Afganistanu, mislim da je to pitanje postavljeno naglavce… Vidjela sam da Afganistanci tačno znaju šta je demokratija – iako možda ne mogu precizno da definiraju taj termin. I da je i te kako žele. Žele od svoje države isto ono što većina Evropljana i Amerikanaca želi od svojih: puteve po kojima se može voziti, škole za svoju djecu, ljekare s potvrđenim kvalifikacijama… bar minimum državne odgovornosti i sigurnosti… I žele da na neki stvarni način učestvuju u oblikovanju nacionalne sudbine… Ali Afganistanci su dobijali samo mrvice svega toga… Američka politika u Afganistanu nije bila nametanje, pa ni podsticanje demokratije kao što je tvrdila američka vlada. Ona je zapravo stajala na putu demokratiji. Ona je institucionalizirala nasilje.“
***
Od samog početka problemi s američkim delovanjem u Afganistanu zapravo su bili zasnovani na nedostacima američke demokratije. Republika koja dobro funkcionira donosi odluke – posebno tako ozbiljne kao što je započinjanje rata – otvorenim procesom racionalnog promišljanja. Ona postavlja očigledna pitanja: šta radimo, zašto to radimo, koja je ljudska i financijska cijena, koje su dobiti, kako i kada se to završava? Prvobitni grijeh afganistanskog rata – onaj koji se ne može iskupiti – bio je neuspjeh američkih političkih institucija da zadovolje te najosnovnije standarde kritičkog ispitivanja.
Kongres je izglasao „ovlaštenje za upotrebu sile“, kojim je predsjedniku bilo dopušteno da napadne svaki entitet za koji utvrdi da ima veze s napadima na Sjedinjene Države od 11. septembra 2001. Protiv toga je glasala samo jedna članica Kongresa, Barbara Lee. Njen apel: „Neko od nas mora kazati: zastanimo na trenutak… i razmislimo o posljedicama svojih današnjih postupaka kako se ovo ne bi otelo kontroli“ – bio je odbačen kao nešto što se graniči s izdajom. Cilj američke intervencije u Afganistanu bio je, kao što je predsjednik Bush rekao u oktobru 2001, „da privede Al Kaidu pravdi“. Pitanja da li to iziskuje rušenje talibanskog režima, koji je omogućio mreži Osame bin Ladena da isplanira napade na afganistanskom tlu, i kakva bi vlast mogla zauzeti njegovo mjesto, nikad nisu postavljena.
Kako je projekat stvaranja afganistanske demokratije mogao biti zasnovan na očiglednom deficitu demokratskog procesa? Bez brižljivog ispitivanja nemoguće je imati jasan cilj. Kao što kaže Craig Whitlock u Dokumentima o Afganistanu – sjajnoj hronici zasnovanoj na njegovom upornom sakupljanju, za Washington Post, stotina objašnjenja koja su pružali američki učesnici u Kancelariji specijalnog generalnog inspektora za rekonstrukciju Afganistana (SIGAR) i na drugim zvaničnim svjedočenjima – poslije početne faze, rat je „vođen protiv ljudi koji nisu imali nikakve veze sa napadima na Ameriku 11. septembra 2001“.
Američki vojnici su ušli u Afganistan 19. oktobra 2001, a saveznici su im bili lokalni ratni komandanti čija je hrđava, haotična vladavina okončana trijumfom talibana krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. U vrijeme kad su talibani zbačeni (decembar 2001), u cijelom Afganistanu na dužnosti je bilo samo 2.500 Amerikanaca. Kad su posljednji vojnici napustili Kabul 30. avgusta 2021, tamo ih je bilo 775.000, a 2.300 vojnika je u međuvremenu poginulo. Sve to vrijeme Kongres je dozvoljavao da misija skrene sa svog prvobitnog cilja – iskorjenjivanja Bin Ladenove Al Kaide – i da zabasa u vode koje administracije Georga Busha i Baracka Obame nisu čak ni ovlaš istražile.
Gotovo da nije bilo razumijevanja da Sjedinjene Države započinju nešto što će se pokazati kao drugi deo građanskog rata koji do danas traje preko 40 godina. Jedanaestog septembra 2001, Richard Armitage, tadašnji zamjenik državnog sekretara, prekinuo je, po vlastitom priznanju, generala Mahmooda Ahmeda, šefa pakistanske vojne obavještajne službe, kad mu je ovaj pokušao objasniti ko su talibani: „Rekao sam mu: ne, historija počinje danas“.
Bila je to američka verzija nulte godine. Svjedočenja učesnika SIGARA-a zadivljujuće su iskrena kad priznaju svoje skoro potpuno neznanje. „Nismo znali šta radimo“, kaže Richard Boucher, glavni Bushov diplomata u tom regionu, pomoćnik državnog sekretara za južnu i centralnu Aziju, koji je bio odgovoran za politiku prema Afganistanu između 2006. i 2009. „Nismo imali ni najmaglovitiju predstavu o tome u šta se upuštamo“, kaže general potpukovnik Douglas Lute, čuveni „kralj rata“ i u Bushovoj i u Obaminoj administraciji.
Da bismo shvatili dubinu institucionalnog neznanja iz kog je proistekao ovaj poduhvat, dovoljno je da se prisjetimo da je manje od godinu dana prije invazije 2001. predsjednik Bill Clinton zaključio da bi bilo dobro podstaći Rusiju, čija je okupacija od 1979. do 1989. pretvorila Afganistan u državu razorenu građanskim ratom i udavljenu u krvi, da započne bombardiranje talibana. Kao što je primjetio Roy Gutman u knjizi Kako smo promašili poentu, studiji o američkoj politici prema Afganistanu tokom godina koje su neposredno prethodile invaziji, „podrška Sjedinjenih Država još jednoj oružanoj intervenciji s Rusijom na čelu, jedva deceniju poslije debakla koji je izazvao takvo stradanje, nadilazi svaku nevjericu“. Ali u sklopu narativa po kojem „historija počinje danas“, čak i nedavna afganistanska prošlost mogla je biti izbrisana iz zvanične američke svijesti.
***
Kad su Sjedinjene Države preuzele kontrolu nad zemljom, jezik kojim je definiran cijeli projekat bio je mutan i neprecizan. Je li to bio rat? Reklo bi se da je odgovor bio očigledan, ali sama riječ je bila maglovita. Neke od jedinica NATO-a koje su učestvovale u misiji imale su ovlaštenja samo za učešće u mirovnim operacijama, pa su nastojale da se izbjegne pominjanje rata. (Tek 2010. kancelarka Angela Merkel priznala je da vojnici njene zemlje zaista ratuju u Afganistanu.) Whitlock navodi riječi jednog višeg zapovjednika NATO-a: „Provjerili smo s pravnicima i oni se slažu da to nije rat“. Da bi premostio semantički jaz, američki komandant operacija u Afganistanu Stanley McChrystal dodao je jedan red u zvaničnom izvještaju kojim je opisao sukob: „Nije to rat u konvencionalnom smislu“.
Da li je to onda bila „izgradnja nacije“? Ne i da. Ryan Crocker, koji je nakratko bio američki ambasador u Kabulu poslije poraza talibana, objasnio je SIGAR-u da je idejni okvir Donalda Rumsfelda i drugih neokonzervativaca u Bushovoj administraciji bio: „Naš zadatak je da ubijamo loše momke, dakle… nećemo se upuštati u izgradnju nacije“. Još u junu 2002, predsjednik senatskog Odbora za odnose sa inostranstvom Joe Biden (koji je nedavno tvrdio da za njega „izgradnja nacije nikad nije imala smisla“ iako je baš to dosljedno podržavao) izjavio je da ga je jedan Bushov pomoćnik upitao poslije sastanka s predsjednikom: „Nećete pominjati izgradnju nacije, je l’ tako?“
Biden je svojevremeno insistirao na tome da je odbojnost administracije prema upotrebi tog izraza bila „nepremostiva kočnica“. Ali 2009. Barack Obama, čiji je potpredsjednik bio Biden, naglasio je da se protivi razvučenom projektu izgradnje nacije dok je najavljivao skok broja vojnika na terenu na 100.000. Šest mjeseci poslije toga, kad je Odbor za oružane snage Predstavničkog doma upitao američkog šefa Centralne komande Davida Petraeusa da li se Sjedinjene Države bave izgradnjom nacije, on je odgovorio, „Zaista to radimo“. I dodao: „Neću izbjeći [pitanje] i igrati retoričke igre“. To je bilo prećutno priznanje da su retoričke igre postale gotovo obavezne u zvaničnom govoru. Sjedinjene Države su trošile stotine milijardi dolara na projekat koji nije smio biti imenovan.
Jezičko bacanje prašine u oči dostiglo je zenit zloslutnog besmisla 2015, kad je Obama promijenio ime afganistanske misije Trajna sloboda (termin Bushove administracije) u operaciju Stražar slobode. Iza te promjene stajalo je ono što Whitlock naziva „jednom od najšokantnijih obmana i laži koje su lideri Sjedinjenih Država širili tokom dvije decenije rata“ – iluzija da se američke borbene operacije završavaju iako su se one odvijale kao i ranije.
Promjena naziva operacije obesmislila je jednu od najvažnijih riječi u leksikonu zapadne misije u Afganistanu: napredak. Izgradnja nacije prikazivana je prije svega kao napredak, a u nekim aspektima je to i bila: prava žena i djevojčica, rast očekivanog životnog vijeka, bolje obrazovanje, procvat nezavisnih medija i gradskog građanskog društva. Ali „napredak“ je i riječ koja je, poslije početnog trijumfa, zamijenila ideju o vojnoj pobjedi. U nastavku rata protiv talibana, koji su se brzo pregrupirali u Pakistanu i nastavili se infiltrirati u ruralni Afganistan, nikad nije izvojevana pobjeda; uvijek se „dobro napredovalo“. Godine 2003. Rumsfeld se hvalio da su „znaci napretka svuda“. Tri godine kasnije, general-major Robert Durbin, komandant zadužen za obuku afganistanskih snaga sigurnosti, rekao je reporterima da Afganistanci „svakog dana pokazuju znake velikog napretka“.
Godine 2007. Bush je uvjeravao Amerikance: „Tokom proteklih 5 godina ostvarili smo realan napredak“. John Walters, direktor Kancelarije za politiku nacionalne kontrole droga pod Bushom, hvalio se „ogromnim napretkom“ u uništavanju zasada opijumskog maka. „Ostvarili smo veliki napredak“, rekao je admiral Mike Mullen, načelnik zajedničkog štaba, 2011. I tako dalje. Bio je to napredak koji se kretao ukrug. Zavladao je zarazni besmisao: kad se ista riječ koristi za prikrivanje vojnog poraza i za opisivanje stvarnih, opipljivih poboljšanja u životu mnogih Afganistanaca, sve postaje sumnjivo.
Diskurs napretka je bio strogo nametnut. Samo jedan od 15 američkih generala koji su komandirali u Afganistanu (već sam njihov broj ukazuje na nedosljednost vođstva) otkazao je poslušnost. U maju 2009, na konferenciji za novinare u Kabulu, general David McKierman rekao je istinu, da je rat na jugu u „šah-matu“, a na istoku „u vrlo nepovoljnom stanju“. Nekoliko sati kasnije sekretar odbrane Robert Gates mu je saopćio da je smijenjen. McKiermanov komentar je bio: „Možda sam suviše dobro objasnio koliko je ovdje loše“. Njegova greška, po Whitlocku, bila je to što „za razliku od drugih visokih oficira nije obmanjivao javnost“. Njegova smjena je pokazala drugim američkim zvaničnicima, vojnim i civilnim, da je vještina obmanjivanja u opisu njihovog posla. „Alternativne činjenice“ koje se povezuju s Trumpovom erom, već su izdašno korištene u Afganistanu.
***
Nesretna avantura možda je počela u neznanju, ali se pretvorila u nešto mnogo složenije – namjerno neznanje. Opisivanje američke politike u Afganistanu kao samoobmane opće je mjesto. Ali ko god da je bio obmanut, to nisu bili oni koji su vodili rat. Dokumenti o Afganistanu pokazuju da je, najkasnije poslije dvije godine, na vrhu vojske i diplomatike bilo veoma malo obmanutih. Oni su dobro znali da talibani nisu poraženi, da su afganistanske nacionalne i lokalne vlasti, policija i vojska duboko korumpirane, da su vojni uspjesi slabi i često privremeni i da su ogromne količine američkog novca protraćene i pokradene. Znali su da afganistanska država koju su podržavali ni u jednom trenutku nije bila sposobna da se sama izdržava.
Bez obzira na to, nastavljali su pune dvije decenije. U svom intervjuu za SIGAR, Crocker, koji se 2011. vratio iz Kabula gde je bio američki ambasador, govori o veoma skupom projektu izgradnje brane u blizini Kandahara: „Odlučio sam da se krene sa tim iako sam bio siguran da od toga neće biti ništa“. Ta rečenica dobro opisuje cijeli američki projekat u Afganistanu. Kognitivni raskorak nije bio patologija, već politika.
Afganistan nije bio bezvremeni svijet drevnih i nepromjenljivih plemenskih saveza. Kao politička zajednica, on je trpio radikalne i traumatične promjene od komunističkog udara 1978, sovjetske invazije i strašnog građanskog rata između mudžahedina koji su porazili sovjete. Pod tim pritiskom, tradicionalne strukture autoriteta uglavnom su zamjenjene mandatom puške.
U svojoj pokajničkoj i melanholičnoj knjizi Američki rat u Afganistanu Carter Malkasian, koji je tijesno sarađivao sa generalom Josephom Dunsfordom kad je ovaj bio američki komandant u Afganistanu, a onda i načelnik zajedničkog štaba od 2015. do 2019, naglašava da se novi tribalizam razlikuje od starog. Plemenske i vjerske vođe koje su došle na vlast tokom rata sa sovjetima i poslije njega nisu bili „staro plemstvo ili ugledni obrazovani ljudi“, već su „svoj položaj stekli vojnom vještinom, oružjem i novcem… A među vjerskim vođama, starije, koji su pobjegli ili umrli, zamijenili su mlađi koji su obučavani u pakistanskim medresama ili militarizirani u ratu“.
Chayes 2006. elokventno piše o rezultatima tog procesa:
„Sve nevidljive spone koje povezuju zemlju u jedinstvenu političku zajednicu bile su pokidane. Svako odricanje od ličnog suvereniteta u korist udobnosti i zaštite zajedničke sudbine bilo je opozvano. Svako ko je uz sebe imao nekoliko naoružanih ljudi osjećao se ovlaštenim da započne svoju avanturu. Mnoštvo sitnih komandanata krenulo je u lov na svoje sunarodnike. Ta verzija [Afganistana] bila je rak čije su se metastaze toliko raširile da tradicionalne plemenske strukture ga više nisu mogle obuzdati.“
Zato stvaranje funkcionalne države od te zbrke nije prije svega zahtijevalo iskorjenjivanje starih i zaostalih tradicija. Najpotrebnije je bilo sučeljavanje s novim sistemom gangsterskih feuda. Ironija je u tome što su talibani dobro obavili taj posao. Stvorili su državu – koliko god opako represivnu i ženomrzačku – koja je bila u stanju preoteti vlast od predatorskih ratovođa. Uveli su moćnu ideju „zajedničke sudbine“ zasnovanu na otporu prema stranim osvajačima, žestoku represiju nad etničkim manjinama u zemlji (posebno nad Hazarima koji navodno vode poreklo od Mongola) i ekstremističku verziju islama.
Da bi američka vojska uspjela da stvori u Afganistanu jednako moćnu ideju zajedničkog nacionalnog poduhvata, morala je prethodno uraditi ono što su uradili talibani, ali s demokratskim vrijednostima kao kohezivnim činiocem. Nije u tome uspjela. U izvjesnom smislu, to je bila posljedica nedostatka vjere. Talibani su strasno vjerovali u vlastiti pogled na svijet. Sjedinjene Države nisu zaista vjerovale u vrline demokratije koju su prihvatile. Nisu govorile istinu. Nisu bile posvećene sprječavanju korupcije. Umjesto da slome moć ratovođa, vratile su ih na vlast.
Kao što ističe Chayes, samo 5 godina poslije invazije predvođene Sjedinjenim Državama u svijesti afganistanskih građana već se ocrtavao kontrast između života kakav je bio pod talibanima i života pod novim režimom. Talibane su, bez sumnje, vidjeli kao represivnije, ali i predvidljivije gospodare. Njihova pravila su bila okrutna i ludačka – zabranjivala su sve, od igranja šaha i navijanja na sportskim događajima do papirnih zmajeva – ali su svima bila poznata. Naprotiv, činilo se da je pod vladom koju su podržavali Amerikanci sve arbitrarno. Guverner je mogao biti pristojan javni činovnik, ali i lopov ili razbojnik. Vojni kontrolni punkt može biti dio sigurnosne operacije, ali i prilika za iznuđivanje mita. Godine 2010. Ujedinjene nacije su procijenile da Afganistanci godišnje plaćaju mito u ukupnom iznosu od 2,5 milijarde dolara – što je gotovo četvrtina zvaničnog BDP-a – vojnicima i pripadnicima milicija, sudijama i državnim činovnicima, čak i ljekarima, medicinskim sestrama i učiteljima. Za Afganistance arbitrarna vlast – po definiciji suprotna demokratskoj republici – nije bila teorijsko zlo, već svakodnevno iskustvo nasumične pljačke.
***
Sjedinjene Države su omogućile nepredvidljivost vlasti tako što su davale najrazličitije odgovore na pitanje o ključnoj ideji cijelog modernizacijskog projekta. To pitanje bilo je umotano u još jednu mutnu riječ: kultura. Da li je u redu ili nije da moćni Afganistanci posjeduju tijela drugih na osnovu „njihove kulture“? U odnosu na prava žena, zapadne sile su odlučile da nije. Moralno opravdanje okupacije uglavnom je počivalo na insistiranju da organizirana mizoginija ne može biti tolerirana samo zato što je duboko ukorijenjena u domaćoj kulturnoj praksi.
Talibanski napad na autonomiju žena bio je totalan. U svojim memoarima iz 2002. Krugovi švalja iz Herata Christina Lamb donosi dugačak spisak zakona kojima su žene izbrisane kao javna bića, među ostalima: svaka žena koja pokaže gležnjeve mora biti bičevana; žena smije izaći iz kuće samo u pratnji bliskog muškog srodnika; žena mora biti potpuno pokrivena burkom; prozorska stakla moraju biti ofarbana tako da se žena ne može vidjeti spolja; svakoj ženi koja lakira nokte bit će odsječeni prsti. Postojala je i zabrana smijanja u javnosti. Nijedan neznanac ne smije da čuje ženin glas. Djevojčice su bile spriječena da pohađaju čak i osnovnu školu. Žene su uklonjene sa svih poslova van kuće.
Osloboditi žene od surovog rodnog aparthejda – i spriječiti povratak na vlast onih koji su ga nametnuli – nesumnjivo je plemenit cilj. Ali on je uvijek stajao na klimavim nogama. Prvo, kao što priznaje Malkasian, za Amerikance je to bilo „moralno pitanje“, a ne „izričiti strateški cilj“. U tome je suština problema: moralno opravdanje za američko prisustvo nikad nije bilo isto što i strateška svrha misije. Treba se prisjetiti da su u Clintonovo vrijeme Sjedinjene Države bile spremne priznati talibane i s njima sarađuju bez obzira na njihovu opaku mizoginiju i ostalo. Kad su talibani zauzeli Kabul 1996, Sjedinjene Države su sačinile spisak od 17 „tema“ za pregovore. Kao što je Gutman lakonski primijetio: „Među tim temama nije bilo naglog gubitka ženskih prava“. Uvođenje i odbrana tih prava bili su kolateralna dobit od protuterorističkog djelovanja. Njihova odbrana nikad nije bila primarni cilj dugoročnog američkog angažiranja.
Jednako klimava bila je i američka posvećenost principu na kom je počivalo insistiranje na jednakom dostojanstvu afganistanskih žena. Taj princip je uveden protiv seoskih paštunskih tradicija: muškarci ne mogu raditi ženama sve što im se sviđa samo zato što je to dio njihovih običaja. Ali organizirana pedofilija je također tradicionalni običaj, a nju su Amerikanci tolerirali i omogućavali.
U svojoj historiji rata Malkasian uzgred spominje to pitanje kao jedan od razloga što su mnogi Afganistanci pozdravili talibansku vlast, a kasnije mu se vraća kao problemu poslije 2001. samo u fusnoti u kojoj objašnjava lokalnu omraženost Dada Mohammeda Khana, ratovođe koji je postavljen za načelnika policije u gradu Sanginu: „Kolale su i glasine da su šef policije i njegovi ljudi kidnapirali dječake s bazara“. U stvari, kao što potvrđuju Dokumenti o Afganistanu, priče da su visoki vojni i policijski oficiri kidnapirali i silovali dječake nisu bile glasine. Američkim zvaničnicima to je bilo poznato kao institucionalizirani običaj. Whitlock sažima svjedočanstva iz zvaničnih izvještaja:
„Afganistanski vojni oficiri, ratovođe i drugi moćnici potvrđivali su svoj status držanjem dječaka koji su služili čaj ili drugih vrlo mladih slugu kao seksualnih robova. Američki vojnici su taj običaj zvali ‘četvrtak muške ljubavi’ zato što su afganistanski pederasti tjerali dječake da se posebno oblače ili plešu četvrtkom uvečer, pred početak afganistanskog vikenda. Iako je američkim vojnicima to zlostavljanje bilo odvratno, njihovi zapovjednici su im rekli da gledaju na drugu stranu jer nisu željeli da naljute saveznike u borbi protiv talibana.“
Godine 2015. Joseph Goldstein je napisao u New York Timesu da je američkim vojnicima rečeno da se ne miješaju u kidnapiranje i silovanje dječaka čak ni kad se zločini događaju u njihovim bazama. On je intervjuirao bivšeg kapetana Specijalnih snaga Dana Quinna, koji je pretukao komandira savezničke afganistanske milicije zato što je lancem vezao jednog dječaka za svoj krevet. Quinn je razriješen dužnosti i poslat kući iz Afganistana. U svom reagiranju na tu priču, vojni portparol bezbrižno je potvrdio da se „od američkog vojnog osoblja u Afganistanu nije tražilo da prijavi seksualno zlostavljanje djece od pripadnika savezničkih snaga“.
Pored toga što je moralno neprihvatljivo, omogućavanje tih zločina ukazalo je na duboke greške. Jedna od njih bila je ideja da je najbolje „ne otuđivati saveznike u borbi protiv talibana“. To znači da se na saveznike nije gledalo kao na građane Afganistana, na porodice čija su djeca kidnapirana ili seljake koji su trpjeli taj teror. Još 2002. Jon Lee Anderson je u Lavljem grobu, možda najčitanijoj američkoj knjizi o invaziji predvođenoj Sjedinjenim Državama, napisao da je „jedna od prvih stvari koje su talibani uradili – popularan potez – bilo kažnjavanje mudžahedinskih komandira koji su bili optuženi za silovanje ili pederastiju“. Ako se znalo da je taj talibanski potez bio popularan, zašto američkim stratezima nije palo na pamet da bi suprotan pristup mogao biti nepopularan i zaista otuđiti ljude?
Šire gledano, arbitrarnost odluke da se prenapregne silovanje djece potkopalo je princip univerzalnosti ljudskih prava na kom je bila zasnovana američka podrška ravnopravnosti žena. U Dokumentima o Afganistanu zabilježeno je kako jedan američki oficir objašnjava toleriranje zlostavljanja djece: „Morate prihvatiti to što oni rade i da ne uplićete lična osjećanja o njihovoj kulturi“. Ali, ako je tako, zašto prigovarati kad talibani zatvaraju žene u kuću, ili kad zabranjuju muziku, ili kad uništavaju slike? Sjedinjene Države nikad nisu uspjele dosljedno primijeniti ljudska prava i vladavinu prava na vlastite građane, pa ni na Afganistance.
***
Preklapanje neuspjeha američke demokratije u vlastitoj zemlji i neuspjeha američke misije u Afganistanu najjasnije je u slučaju stvaranja kleptokracije. Jedna od najosnovnijih funkcija demokratskog sistema je osiguravanje odgovornosti za upotrebu javnog novca. Kad su ušli u Afganistan, Amerikanci su znali da je korupcija već raširena. Njihov glavni odgovor bio je da je nahrane milijardama dolara novca od poreza. To nije bilo ni naivno ni nedužno. I to je bila strategija. U njenoj osnovi je bilo vjerovanje konzervativnih Amerikanaca u ekonomiju prelivanja od bogatih ka siromašnima. Ako u Sjedinjenim Državama vjerujete da nije važno što se neki ljudi strahovito bogate na sumnjive načine zato što će se dio njihovog bogatstva preliti siromašnima, zašto to ne primijeniti u Afganistanu?
U svom intervjuu za SIGAR, Boucher je rekao da je bolje usmjeriti ogromne svote američke pomoći ka afganistanskim moćnicima, koji će „vjerovatno uzeti 20 odsto za ličnu upotrebu“, nego ka „grupi skupih američkih eksperata“. I dalje: „Želim da ta svota nestane u Afganistanu, a ne u Washingtonu. Vjerovatno će tako više novca otići nekom seljaku, možda kroz 5 slojeva korumpiranih činovnika, ali će ipak stići do njega.“
Ovdje je posebno zanimljiva Boucherova pretpostavka da je korumpiranost jednako endemska u Washingtonu kao i u Afganistanu, gdje je vidljivija. Demokratija koja nije u stanju nametnuti odgovornost za korištenje javnog novca kod kuće ne može to učiniti ni u nekom dalekom društvu. To je još jedna od stvari koje su bile pogubne za projekat izgradnje afganistanske demokratije. Seljaci koji dobivaju posljednje kapi pomoći pošto je njen ogroman dio procijeđen kroz 5 slojeva korumpiranih državnih činovnika vrlo dobro znaju da nisu ravnopravni građani.
U svemu tome posebno neodređeno je bilo postavljeno pitanje kraja čitave akcije. Major Joseph Claburn je 2011. žalostivo zapitao: „Šta će biti kad mi odemo?“ Pošto su ciljevi bili tako loše definirani, ni ideja kraja se nije mogla jasno zamisliti. Sjedinjene Države su dva puta – 2003. i 2014 – zvanično objavile „kraj borbenih operacija“ u Afganistanu. Ni u jednom ni u drugom slučaju to nije bilo ni realno ni istinito, niti se odrazilo na stanje na terenu. Kraj je za Sjedinjene Države nešto što treba objaviti, a ne uraditi. Misija će nadživjeti svoje učesnike koji nisu znali šta je njena posljednja faza, kao što su talibani nadživjeli američko prisustvo. Ono što ne može biti završeno bit će napušteno. To je gorka sudbina Afganistana.
Bidenova sudbina je da bude onaj koji će odustati od pretenzija na beskrajni napredak. Ovom čovjeku sposobnom za sažaljenje i empatiju palo je u dio da izvede surovi završni udarac. Ali čak ni to nije urađeno kako treba. Sumoran bilans cijele 20-ogodišnje epizode je to što su Sjedinjene Države na njenom kraju tapkale u istom mraku kao i na njenom početku i bile podjednako spremne na sve da bi očuvale privid uspjeha. Dvadeset trećeg jula Biden je rekao svom afganistanskom pandanu Ashrafu Ghaniju da je kritično pitanje „percepcija“ da „stvari ne idu dobro u smislu borbe protiv talibana“. A iznio je i prijedlog: „Postoji potreba, bilo da je to istina ili ne, da se projektira drukčija slika“.
Manje od mjesec dana pre nego što je Ghani pobjegao iz Kabula, Sjedinjene Države nisu mogle prekinuti sa svojom uvriježenom navikom da pozitivni narativ cijene više od stvarnosti koju su otkrili izvještaji njihove vlastite obavještajne službe. Taj stav su protegle čak i na molbu onih Afganistanaca čiji je život, kao što se znalo, bio ugrožen zato što su radili s Amerikancima. Bijela kuća je mjesecima odlagala proces njihovog sklanjanja na sigurno mjesto zato što je htjela održatii fikciju da će se snage afganistanske vlade moći oduprijeti talibanima. Veliki oblak neznanja obavijao je čak i očiglednu istinu da će cirkularno napredovanje rata zatvoriti pun krug i formirati veliku praznu nulu.
Nepoznato je i to u kojoj će mjeri ovaj neuspjeh američke demokratije uticati na domaću politiku. Poraz u ratu je za neke nacije bio početak radikalne političke promjene. Takav ishod podstiče na razmišljanje o prirodi političkog poretka koji je doživio tako težak poraz. Problem s porazom u Afganistanu može biti to što on za Ameriku nije dovoljno važan da bi samopreispitivanje postalo imperativ. Malkasian zaključuje da je „vjerovatno važnija priča o tome koliko je malu ulogu taj rat imao u nacionalnom životu. Poraz ili uspjeh – Afganistan je bio nevažan. Manje od 0,3 odsto populacije, uključujući i diplomate i ugovarače, služilo je u toj zemlji“.
Ovo nije nacionalna trauma kao Vijetnam. Neće biti velikog spomeničkog kompleksa Maye Lin Amerikancima koji su poginuli u Afganistanu i kojih je svakako manje od približno 200.000 poginulih Afganistanaca ili Pakistanaca. (Whitlock piše da su Sjedinjene Države počele da broje poginule civile u Afganistanu tek 2005, a onda su zapustile tu bazu podataka „iz razloga koji nisu navedeni“.) Stid i užas propalog povlačenje već je postao okosnica plemenskog sukoba u američkoj politici; Donald Trump je već upakovao vlastitu sramnu predaju talibanima – kad je, zaobišavši navodno suverenu afganistansku vlast, otišao da pregovara sa njima o nesmetanom povlačenju – kao Bidenovu grešku, kao „najgluplji potez svih vremena u američkoj historiji“.
Kad prestane da služi ciljevima političke borbe, kolektivni impuls će biti da se sve to otpiše kao neprijatnost. Pošto su Sjedinjene Države uspješno zanemarivale taj rat dok se događao, teško je od njih očekivati drukčije ponašanje u dugom, tamnom vremenu poslije njega.
Trebalo bi ipak da se zamisle, makar samo sebe radi. Rat nije bio samo projekcija američke moći u jedan problematičan dio Azije. Bio je i testiranje prirode te moći, koje je pokazalo sljedeće: ako je rat nastavljanje politike drugim sredstvima, u Afganistanu se više od 20 godina demonstrirala američka ravnodušnost prema složenosti i krhkosti demokratije. Vladajuća pretpostavka tokom tih godina bila je da stabilna demokratija može da bude stvorena i da se održava bez posvećenosti istini, bez kontroliranja opasnih tokova novca, bez suprotstavljanja gramzivosti bogatih, bez odgovarajućih mehanizama za otvoreno ispitivanje i racionalno promišljanje, bez posvećenosti moralnim standardima koji se moraju primjenjivati kako na naše saveznike tako i na naše neprijatelje. Demokratija bez tih vrijednosti i sistema je šuplja. Ona će pasti – ne samo u Afganistanu.
Amerikanci koji su tamo organizirali privid demokratije nikad nisu povjerovali u njeno izvođenje. Nisu se bili u stanju pokrenuti i nešto stvarno uraditi. Gledali su kako se ideja o demokratskoj republici koju su servirali jednom izmučenom narodu polahko raspada i na kraju katastrofalno ruši. Udjenuli su se u čudan obrazac zbunjene bespomoćnosti. Uzastopne američke administracije, republikanska i demokratska, postale su gledaoci drame koja je, u egzotičnim stranim kostimima, prikazivala ludosti i opasnosti njihove vlastite političke zajednice. I nisu razumjeli koliko ta priča govori i o njima samima.
Prikaz knjiga: 1. Craig Whitlock, „Dokumenti o Afganistanu: tajna historija rata / The Afghanistan Papers: A Secret History of the War“, Simon and Schuster 2021; 2. Carter Malkasian, „Američki rat u Afganistanu: jedna historija / The American War in Afghanistan: A History“, Oxford University Press 2021.
(The Bosnia Times/ The New York Review of Books)