Ne postoji veća ubleha i politička laž od one koju kvazi analitičari u regionu lansiraju već desetljećima kako će međunarodna zajednica smijeniti, ili na neki drugi način sankcionirati trojicu nacionalnih lidera u BiH Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića. Tako nešto se još uvijek usuđuju izreći kvazi analitičari poput Zijada Bećirevića ili Dušana Janjića.
MILORADE, KO LI TEBI PRIJETI?!
Tako je ovih dana lansirana vijest da će međunarodna zajednica sankcionirati 19-tak političara iz RS-a i tridesetak iz FBiH. Na spisku su, prema tvrdnjama ovih medija, i imena nekih od najznačajnijih finansijera stranaka spomenutog trojca, odnosno SNSD-a, HDZ-a i SDA.
Očekivalo se da bi zvaničnu informaciju domaćim političarima o aktivaciji sankcija osobama sa ove liste trebala saopćiti Ursula von der Leyen u toku njene posjete zemljama regiona. Iako se ne navodi kakve bi sankcije mogle biti izrečene domaćim političarima, navodno bi se sve aktivnosti na njihovom provođenju zajedno koordinirati EU i SAD. Taj spin je trajao samo nekoliko dana do kada su predsjednicu Evropske komisije dočekali su svi članovi Predsjedništva uključujući predsjedavajućeg Predsjedništva Željka Komšića, te članove Predsjedništva Šefika Džaferovića i Milorada Dodika.
Ipak, da gdje ima spina i vatre, Dodik je kazao na pres konferenciji poslije spomenutog sastanka u Predsjedništvu BiH kada je priznao da je novi izaslanik State Departmenta za Zapadni Balkan Gabriel Escobar zatražio od njega da se prestane “sa nekom retorikom koja je po njemu problematična”.
Escobar ga je upozorio da postoje pripremljene sankcije protiv njega te da mu je on odgovorio u svom stilu.
RAT ILI DRŽAVA
Ovakve informacije se očito namjerno plasiraju iz međunarodnih krugova da garniraju političku atmosferu pred dolazak nekih specijalnih izaslanika za ovu regiju, što upravo čini Matthew Palmer, specijalni izaslanik SAD-a za izbornu reformu.
Osim što ovakvim političkim spinovima i deformacijama kvazi analitičari peru aktere mađunarodne zajednice od odgovornosti za političku krizu u BiH, za koju su jednako odgovorni kao i omraženi nacionalni lideri, „sipaju lug u oči“ građanima i opoziciji koja se nada da će se na tako lahak način domoći vlasti.
A u stvari, istina i politička zbilja su potpuno drugačije. Prvo, svi ti međunarodni izaslanici, koji se po ovim napaćenim državicama promoviraju kao ikone zapadnih liberalnih demokratskih tekovina i vrijednosti, zapravo su najveći sponzori i mentori nacionalnim liderima. Istovremeno su licemjerni prema opoziciji dok njene lidere šarmiraju na ručkovima, a poslove završavaju i dogovaraju samo sa vlastodršcima.
Pa tako i pitanje narednih izbora ovisi o dogovoru Palmera i nacionalnih lidera o Izbornom zakonu. Iako će se ovaj sastati sa skoro svim opozicionim liderima kako bi se stvorio privid uvažavanja njihovih stavova. Ukoliko uspije napraviti kompromis između Čovića i Izetbegovića, Dodik je manje zainteresirana strana, izbora će biti. A ukoliko bude izbora Palmerovi saradnici će imati uvidu da su za to zaslužne nacionalne vođe. Takva situacija je bila sa Mostarom gdje su Čović i Izetbegović postigli „prljavi dil“ uz blagoslov međunarodne zajednice. Rezultat tog „prljavog dila“ je pobjeda HDZ-a i SDA koje su opet šćepale taj grad u svoje stranačke kandže.
FOTO: Konaković, Nikšić, Forto (Klix)
Na osnovu ovakvog iskustva nacionalni lideri mnogo ambicioznije i uvjerljivije najavljuju svoju pobjedu na narednim izborima od lidera opozicije. Čović je svoju opoziciju iskorijenio, Dodik svoju opoziciju trpa u dva autobusa, a Izetbegović se potpuno ispravio na noge nakon što je bio posrnuo na lokalnim izborima, pa je i prvi najavio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.
Iako su opozicione stranke najavljivale kongrese i nove stranačke podvige s početka jeseni, skoro ništa od toga se desilo nije. Ako je suditi po dva-tri događaja koje je imala opozicija, a to je sastanak Trojke na kojem (ni)je dogovoren zajednički kandidat za člana Predsjedništva BiH i sastanak Fahrudina Radončića i Sefera Halilovića, kao lidera odumrlih stranaka SBB-a i BPS-a, koji također žele imati zajedničkog kandidata, valjda su se dogovorili ko će od njih dvojice biti, onda Izetbegović ima razloga da se prsi.
Ostale su još nedorečene pozicije Narodnog evropskog saveza (NES), inače bivše A SDA iz Cazina, i PDA iz Banovića, kojem bloku će se priključiti, a sve su prilike da se oni približavaju SDA-u. Kao što je nejasno šta će uraditi Enver Bijedić sa svojim Socijaldemokratama i da li će možda Zlatko Lagudmdžija, koji je blizak ovoj stranci, okušati sreću i „izići na crtu“ Izetbegoviću kao njihov kandidat.
Nezavisni blok Senada Šepića kao i Platforma za progres Mirsada Hadžikadića bi isto tako mogle imati zajedničkog, jednog od njih dvojice, kandidata itd.
Sama činjenica da se opozicija ukrupnjava godinama, te da nikad nije uspjela imati samo jednog (protiv)kandidata, kao što ga neće imati ni na slijedećim izborima, dovoljno govori o lošem stanju u redovima opozicionara.
Pošto je politička kriza u BiH doživjela svoj vrhunac te su sve uvjerljiviji ratni pokliči u regionu, naredni izbori bi mogli biti vododijelnica na kojima će se iskazati dvije politike; populisti i nacionalisti će se nadvikivati u ratnohuškačkoj retorici, dok bi opozicionari trebali zbiti redove i krenuti u odbranu države i njenih demokratskih vrijednosti. Zaista postoji razložan strah građana od izbijanja rata, ali i bez toga opozicija bi morala jasnije poručiti biračima da ako oni opet pobjede prijeti nam nestanak!
Takvih ozbiljnih namjera i glasova još nemamo u opoziciji. Samo je u tome problem!
(TBT, Tim za analitiku)