Piše: Hamza Višća, thebosniatimes.ba
Pet godina prije historijskog 11.septembra 2001.godine, imao sam zadovoljstvo razgovarati sa američkim generalom Montgomerijem, legendom Vijetnamskog rata. Na upit – šta je razlog poraza u Vijetnamu, kratko je odgovorio: pretpostavljeni nam nisu rekli gdje treba pobosti našu zastavu! Drugim riječima, kad ne znaš šta je cilj, ne možeš ga ni ostvariti. Četvrt stoljeća kasnije, jedan drugi američki general je ustvrdio – doktrina liberalnog intervencionizma i širenje demokratije čizmom, očito je, ne daju rezultate.
Ja ne namjeravam suditi, niti se opredjeljivati oko dileme, ako uopće postoji, da li je povlačenje (neki kažu iznenadno) Amerikanaca i njihovih saveznika iz Afganistana poraz, ili je Amerika imala skriveni cilj koji je i ostvarila – učiniti periferiju Bliskog istoka nestabilnom i prepustiti Rusiji i/ili Kini vruć krompir suočavanja sa krupnim izazovom – talibanima u susjedstvu. Htio bih ukazati na neke propuste u kalemljenju demokratije i vrijednosti liberalnog društva, na konfliktno, plemensko društvo u previranju.
Obračun sa terorizmom (ni)je bio uspješan
Treba biti pošten pa priznati da su Amerikanci otišli u Afganistan da se obračunaju sa talibanima, unište njihove kampove i baze, i onesposobe ih za eventualno ponavljanje terorističkih napada na SAD, njene vojne kapacitete, ali i interese širom svijeta. Naravno i da se dočepaju Osame bin Ladena, živog ili mrtvog i obezglave mrežu Al Qaide. Uprkos početnom uspjehu, na lociranje i likvidaciju Osame bin Ladena se «čekalo» 10 godina, a talibani su pronalazili načina da opstanu, malo u Pakistanu, ali i da malo koegzistiraju sa zvaničnom vlašću u Afganistanu.
Poslije početnog američkog solo udara na Talibane, priključili su se NATO saveznici i partneri u operaciji ISAF. Narednih gotovo 20 godina potrošene su milijarde dolara i eura na osposobljavanje sigurnosnog sektora Afganistana, da samostalno pruži sigurnost i mir građanima svoje zemlje. Taj proces je nema sumnje bio permanentno ometan potrebom da se uzvrati na napade pobunjenika, da se zaštite komunikacije i sopstvene baze, jer se reforma sigurnosnog sektora provodila u zemlji koja je u konfliktu.
Reforma sigurnosnog sektora u Afganistanu zanemarila osnovne principe
Proces reforme sigurnosnog sektora u zemljama u konfliktu, ili neposredno nakon postignutog sporazuma o miru, je zahtjevan, kako u njegovoj pripremi, tako i u implementaciji. Dakle, radi se o sveobuhvatnom, političkom i tehničkom procesu, čiji je cilj uspostava efikasnog, održivog, odgovornog i transparentnog sigurnosnog sektora, uz poštivanje vladavine zakona, ljudskih prava i sloboda, te osnovnih demokratskih principa. On počinje procjenom potreba stanovništva i postojećih kapaciteta sigurnosnog sektora, nastavlja se utvrđivanjem prioriteta i definisanjem mjera i aktivnosti za svaki od segmenata pružanja sigurnosti i demokratske kontrole.
Osnovni principi ovog procesa su da mora odgovarati kontekstu u kom se reforma odvija, da proces vode domaće snage (na lokalnom i nacionalnom nivou), te da se bavi zaštitom manjina.
I tu je kvaka neuspjeha u Afganistanu. Dizajniranje i implementacija reforme sigurnosnog sektora je realizirana kroz gotovo apsolutno zanemarivanje ova tri principa. Kontekst u kojem se reforma odvija je površno sagledan i sveden na činjenicu da se odvija u muslimanskom svijetu. Historija i iskustvo Afganistana sa segmentima sigurnosnog sektora, plemenska struktura i rivalstvo su apstrahovani u pokušaju da se demokratija britanskog tipa nakalemi na kontekst, koji nije nimalo Britanski. Uložilo se puno u uspostavljanje vojne strukture, iako afganistansko društvo ima iskustvo samo sa okupatorskim vojskama, a jedina domaća struktura u sigurnosnom sektoru su bile plemenske milicije i manji vojni sastavi.
Površna percepcija konteksta, vodila je ka zanemarivanju možda najvažnijeg principa reforme sigurnosnog sektora – principa lokalnog/nacionalnog vlasništva nad tim procesom. Naime, da bi uspjela reforma svi građani, grupe i politički subjekti bi trebali biti uključeni u proces utvrđivanja potreba, njihovog prioriteta, kao i definiranje mjera i aktivnosti koje vode stvarnom rješenju, prihvatljivom za sve. Međunarodna zajednica, iako je svoje misije zvala podrškom, ustvari je pristupila dizajniranju oružanih i sigurnosnih snaga Afganistana, koje bi podržale ostvarivanje ciljeva međunarodnih snaga u Afganistanu. Tako se i moglo desiti da su domaće oružane snage imale 10 puta više gubitaka od međunarodnih snaga, koje tu u borbi protiv terorizma. A kada su se međunarodne snage povukle, jedinice i komande Afganistanskih OS su se listom predavale. Nisu znale za šta se boriti.
U procesu reforme zanemaren je i princip inkluzivnosti, koji bi u proces uključio i one koji su u startu protiv ili ih ne tretiraju ravnopravnim, sagledao i njihove potrebe, te zajedno tražio najmanji zajednički sadržilac i radio na njegovom ostvarenju. Rezolutno je demonstriran i branjen princip – nema razgovora i pregovora s teroristima, a istovremeno je preko privatnih organizacija trošen novac na aranžmane sa tim istim teroristima, kako bi tokovi ljudi i sredstava Alijanse i aktuelne vlasti bili neometani. Može se komotno reći da je gotovo polovina potrošenih para u Afganistanu završila u rukama privatnih sigurnosnih organizacija, a druga polovina u vojno-industrijskom bloku. U oba slučaja dio novca se prelivao u ruke domaćina.
Braneći korupciju, vlast je potkopala reformske procese
Ovdje dolazimo do nasušne potrebe da reforma sigurnosnog sektora mora targetirati korupciju, kako onu političku, tako i svaki drugi njen oblik. I ovaj princip je iznevjeren u procesu reforme sigurnosnog sektora Afganistana. Kada se samo malo začeprkalo oko korupcije i organiziranog kriminala, stiglo se do brata dugogodišnjeg predsjednika Karzaija. Uslijedile su ucjene od strane Karzaija, o uskraćivanju gostoprimstva međunarodnim snagama, postizani su kompromisi na štetu stanovništva, koji su normalno vodili neuspjeloj reformi sigurnosnog sektora. Isto se desilo kada je Karzaji potrošio zakonom predviđene mandate, novi predsjednik je morao biti biran iz njegovog okruženja. Sve ovo govori da je reforma sigurnosnog sektora u Afganistanu dizajnirana i implementirana mimo uobičajenih principa, a u interesu međunarodnih snaga i malog kruga onih Afganistanaca, koji su ili radili za međunarodne snage i organizacije, ili bili dio povlaštenog kruga oko Karzaija. A mali je to broj ljudi u odnosu na 40 miliona stanovnika, za čije je potrebe trebalo uspostaviti, opremiti i obučiti adekvatan sektor sigurnosti. Pobornici tako loše reforme sigurnosnog sektora stali su u stotinjak letova transportnih aviona ka zapadu. U Afganistanu je ostala ogromna većina, koja nije bila niti informirana, niti uključena u reformske procese i jedan mali broj smrtnika čije su nade u bolju budućnost ugašene.
(TBT)