Piše: Edward Snowden, thebosniatimes.ba
U jeku poljskih događaja vezanih za ukidanje sindikata Solidarność, primio sam pismo sa pečatom NIJE CENZURIRANO. Šta ove riječi trebaju značiti? Njima se, valjda, želi reći da u zemlji odakle je pismo poslato nema cenzure. Ali to može značito i to da su sva pisma bez te oznake podvrgnuta cenzuri, što bi svjedočilo o selektivnosti zvaničnih organa, koji u neke građane imaju povjerenja, dok drugima to povjerenje ne ukazuju. To bi moglo, naravno, da se tumači i tako da je upravo pismo na kojem piše da nije cenzurirano prošlo kroz ruke kontrole. No, sve u svemu, taj mnogoznačni amblematični pečat govori nam o duhu cenzure, koji istovremeno želi istaći svoju legitimnost i da se, kroz sopstveno poricanje, prikrije. Jer cenzura, ma koliko sebe smatrala historijskom nužnošću i institucijom namenjenom zaštiti javnog reda i poretka, nerado priznaje svoje postojanje. Ona se ponaša kao nužno i privremeno zlo sistema u večnom ratnom stanju. Cenzura je, dakle, samo privremena mjera, koja će se ukinuti onoga časa kada svi koji pišu, pisma ili knjige svejedno, budu punoljetni i politički zreli, i kada starateljstvo države i vlasti nad građanima neće biti potrebno.
Ovo je početak eseja Cenzura/Autocenzura, ključnog eseja srpsko-jugoslovenskog pisca Danila Kiša (rođen 1935. u Subotici, kraj mađarsko-jugoslovenske granice, umro u Parizu 1989).
Objavljen u anonimnom prijevodu na engleski 1986, Kišov esej o cenzuri zvuči kao osobni manifesto, dok se oslanja na nastojanja mnogih disidenata hladnoratovskog miljea da objasne određene strukture moći u zastrašujućem sovjetskom sistemu cenzure koji ih je sprječavao da objavljuju knjige, snimaju filmove i televizijske programe. Disidentima u zatvorenim društvima, ili društvima na putu ka zatvaranju, po prirodi stvari bliske su ideje Etiena de la Boesijea iz 16. stoljeća, gdje je država apstrakcija čiju volju izvršavaju građani-pojedinci.
Kiš je bio fasciniran manirom tog izvršenja. Njegova sistematizacija cenzure je trojaka i hijerarhizirana: na vrhu je zvanični aparat – razne službe sa zadatkom da formuliraju i sprovedu pravila i odluke. Ispod tog zvaničnog, nalazi se javno čitljiv ili popularni nivo, svijet medija kao što su dnevne novine, magazini i izdavačke kuće, čije stranice čuvaju direktori i urednici. Po Kišovom mišljenju, oni su u stanju sprovoditi cenzuru upravo zato što „nisu samo cenzori“ već su direktori izdavačkih kuća i urednici. Zvanične titule im služe kao pokriće u izvršenju posla koji od njih zahtjeva država, a koji nije oblikovanje i stvaranje teksta, već njegova deformacija i uništenje. Konačno, na dnu Kišove hijerarhije nalaze se oni koje naziva posljednjom „mjerom“: štampari koji će „kao najsvjesniji dio radničke klase, odbiti štampati inkriminirani tekst“.
Međutim, tu nije kraj cenzorskom aparatu. Postoje i oni koje bih nazvao „prvom mjerom“, cenzori koji su istovremeno i ispod i iznad svih: pisac koji sam sebe cenzurira – osoba koju bismo u savremenim terminima interneta mogli zvati „kreator“ sadržaja. Ta osoba sam ja – i to ste vi. To je neko ko preuzima teret cenzure na sebe, bez naredbe zvaničnog ili prikrivenog cenzora. Po Kišovoj procjeni, ta osoba prijeti da postane krajnje sredstvo ili otjelotvorenje Države, ona koja je internalizirala svoju potlačenost i sprovodi je sama nad sobom. Prema Kišu, što se više cenzure odvija na tom nivou – na marksističkom nivou proizvodnje, ili na nivou vaše objave na Facebooku, Instagramu ili Twitteru – tim je prisustvo cenzure, zapravo i samo postojanje cenzure, skrivenije od javnosti.
Razmislite o tome: ako se zabrana sprovodi u vašem vlastitom domu, ako vi zabranjujete svoj vlastiti govor, ko će za to znati? I kako ćete moći zvati u pomoć?
II
U filozofiji i logici poznat je paradoks lažljivca, koji se pripisuje Eubulidu. Klasična verzija glasi: „Ova rečenica je laž“. Kako procijeniti istinitost iskaza? Može li se procijeniti? Svaki pokušaj vodi u paradoks.
Na isti paradoks nailazi svaki pokušaj rasprave o cenzuri sa cenzuriranima, a naročito o autocenzuri sa onima koji sami sebe cenzuriraju. Kako početi? Odakle? NIE CENZURIRANO: „Ova izjava nije cenzurirana“.
Kiš, koji je zamalo umakao Holokaustu i čije je djelo bivalo skrajnuto u Jugoslaviji, sa žarom je pisao o toj borbi:
Bez obzira na to koje će vidove poprimiti, cenzura je međutim samo vanjska manifestacija jednog patološkog stanja, signal jedne hronične bolesti koja se razvija usporedo sa njom – autocenzure. Nevidljiva a prisutna, daleko od očiju javnosti, potisnuta u najskrivenije predjele duha, ona svoj posao obavlja efikasnije od svake cenzure. Mada se obje služe istim sredstvima – prijetnjom, strahom i ucjenom – autocenzura prikriva ili bar ne denuncira postojanje prisile. Borba sa cenzurom je javna i opasna, stoga herojska, dok je borba sa autocenzurom anonimna, usamljenička i bez svjedoka, stoga u subjektu izaziva osjećanje poniženja i stida zbog kolaboracionizma.
Autocenzura je čitanje svog vlastitog teksta tuđim očima, gdje vi sami postajete svoj vlastiti tužilac, sumnjičaviji i stroži od svakog drugog, jer vi u toj ulozi znate i ono što nikad nijedan cenzor neće otkriti u vašem tekstu, ono što ste prećutali i ono što nikad niste stavili na hartiju, ali što je, čini vam se, ostalo „između redova“. Stoga tom imaginarnom cenzoru pripisujete i one osobine koje vi sami nemate, a svom tekstu značenja koja on ne sadrži u sebi. Jer taj vaš dvojnik prati vašu misao do apsurda, do njenog vrtoglavog kraja, tamo gdje je sve subverzivno, gdje je pristup opasan i kažnjiv.
„Usamljenička i bez svjedoka“, „opasan i kažnjiv“ – Kišovi savršeni i tragični pridjevi opisuju ono kako se mnogi ljudi danas osjećaju, suočeni sa mnoštvom mogućnosti interneta za prezentaciju samih sebe i jednako mnogo mogućnosti za samouništenje. Pod nemilosrdnim okom masovnog nadzora, koje svaki i najprovizorniji klik unosi u naš trajni dosije, počinjemo nadzirati sami sebe.
Za razliku od Kišovog miljea, ili od savremene Sjeverne Koreje ili Saudijske Arabije, aparat prinude ne mora nužno biti tajna policija koja će pokucati na vaša vrata. Iz straha od gubitka posla, ili od odbijanja prijema u školu, ili od gubitka prava na život u zemlji rođenja, ili od društvenog ostrakizma, mnogi od najboljih umova današnjice u nazovi slobodnim, demokratskim državama prestali su težiti da izraze ono što misle i osjećaju, već su ućutali. Ili to, ili su usvojili partijsku liniju koje god partije za čijim pozivom žude – od koje zavise njihova sredstva za život.
To je efekt prelivanja institucionalne eksploatacije interneta i korporativnih algoritama koji bujaju na svađi i razdoru: degradacija duše na izvor profita i moći.
(TBT, Snowdenov bilten)