Piše: Faisal Devji, thebosniatimes. ba
„Ideja da se možemo baviti pravima žena širom svijeta koristeći vojnu silu nije racionalna.“ Ta rečenica predsjednika Bidena u intervjuu sa Georgeom Stephanopoulosom od 18. avgusta, na mreži ABC, objelodanila je paradoks humanitarne intervencije. Ona je važno priznanje: pokušaj da nasiljem rješavamo nasilje služi samo nastavljanju nasilja. Mnogi komentari o dvije decenije intervencije zapada u Afganistanu pretpostavljaju da je zapadni humanitarizam samo prikrivao političke ciljeve ili da im je bio podređen. Čini se, međutim, da je Biden shvatio da humanitarizam, daleko više nego politika, opravdava, legitimizira, a zapravo i iziskuje nasilje.
Kad je zamišljano nasilje, koje je izazvalo masovnu evakuaciju čim su talibani ušli u Kabul 15. avgusta, izostalo, glasine i histerija podstakli su njegovo pojavljivanje. Međunarodni mediji posvećuju pažnju svakom izvještaju o nasilju u zemlji, mada su tokom dvadeset godina uglavnom zanemarivali mučenja, silovanja, masakre i druge ratne zločine zapadnih vojski i njihovih saveznika, koji su to činili kao i talibani, Al Kaida i ISIL. Konačni humanitarni čin odlazeće koalicije, evakuacija „ranjivih“ Afganistanaca, morao je biti opravdan prijetnjom od nasilja, koje se konačno dogodilo 26. avgusta, s napadom bombaša-samoubica ISIL-a na aerodromu.
Čak i kad obeća da će odustati od humanitarnih intervencija zbog političkih interesa, Biden je ipak povučen natrag u sferu surovosti koja definira te intervencije. Ali odreći se humanitarizma zbog politike ne znači žrtvovati saosjećanje u korist kalkulacije. U modernim vremenima politika je postala najvažnija arena za traženje ljudske slobode i jednakosti. Kad politiku podredimo humanitarizmu, nužno razmjenjujemo slobodu kao cilj za jednu budućnost koja se može ostvariti tek kad je problem nasilja već riješen. To je bila i logika kolonijalizma, čiji su podanici opažani kao nespremni za nezavisnost zato što su njihovi međusobni odnosi bili obilježeni nasiljem.
Antikolonijalistički pokreti uvijek su tvrdili da je nasilje koje su prouzrokovale humanitarne intervencije evropskih imperija poniklo iz zabrane politike – i slobode – koloniziranim podanicima. Humanitarizam je nesposoban da se nosi s nasiljem i nejednakošću. Čini se da je Biden shvatio da namješteni izbori i marionetski lideri bivše Islamske Republike Afganistana nisu mogli uspostaviti političku arenu u kojoj bi se ljudi mogli ponašati slobodno – i da su jezik i logika humanitarizma, u odsustvu bilo kakvih političkih ciljeva, omogućili ne samo da takva situacija nastane već i da se dugo održava.
U Afganistanu ili bilo gdje drugdje, humanitarne intervencije, koje se s razlogom definiraju kao privremene, na kraju počinju da se oslanjaju na nejednakost i da je reprodukuju. One su zamišljene kao privremene i izuzetne upravo zbog svog nedemokratskog karaktera, zbog toga što oni kojima pomoć nije potrebna nude pomoć onima kojima je potrebna kao poklon, a ne kao pravo. A kad su ti humanitarci povrh svega i stranci, još ih manje dotiču žalbe korisnika. U stvari, humanitarizam je odgovoran samo onima iznad sebe, donatorima organizacija, zainteresiranim stranama i stranim vladama, a ne onima ispod sebe – svojim korisnicima.
Korisnici nemaju ni političku jednakost ni demokratsku moć nad svojim dobročiniteljima mada se od njih traže savjeti za dodjeljivanje pomoći ili započinjanje razvojnih projekata. Kad nisu poslušni – ponekad i manipulativni – primaoci humanitarne pomoći, korisnici mogu izabrati ili da budu isključeni iz poklona ili da pribjegnu nasilju protiv njih. Ne postoji politički odnos između humanitarizma i njegovih korisnika, posebno onda kad humanitarne agencije rade s korumpiranim vladama kao što je ona nedavno zbačena u Kabulu, kad podržavaju takve vlade i na taj način dalje ometaju demokratiju da spase veći broj života.
Neodgovorne, nereprezentativne i antipolitičke, humanitarne intervencije se procjenjuju na osnovu internih i ekonomskih mjerila kao što su najbolja praksa (koju definiraju konkurenti), isplativost (koju definira tržište) i efikasna isporuka (mjerena budžetima i vremenskim okvirima o kojima se odlučuje bez učešća korisnika). Uzeti zajedno, ti oblici procjenjivanja čine neoliberalni model djelovanja, čije korisnike niko ne pita šta bi za njih trebalo uraditi. To je urodilo ne samo zamjenjivanjem politike humanitarizmom već i podvođenjem politike pod ekonomske standarde, koji uvijek teže ostvarivanju profita.
Masovna korupcija, karakteristična za zapadno prisustvo u Afganistanu, nije toliko posljedica ratnih zahtjeva koliko neoliberalne prirode same intervencije, čija je je humanitarna logika gurala političku logiku u drugi plan čak i kad su bile posrijedi vojne akcije. Prenošenje bezbroj zadataka koje je nekad obavljala vojska na vanjske ugovarače, na primjer, presudno je premjestilo rat iz političke u ekonomsku logiku. Vanjski ugovarači su motivirani profitom i time se definiraju efikasnost i uspješnost njihovih operacija. Ali prenošenje zadataka na ugovarače također omogućuje američkim i savezničkim oružanim snagama da svaku krivičnu i političku odgovornost prebace na privatni sektor.
Ishod je Ponzijeva, ili piramidalna shema, u kojoj se javni novac usmjerava ka privatnim kompanijama i konzultantima da bi vojska dobila veći dio federalnog budžeta, a da se zato, uprkos ubijenima i ranjenima, ne plati nikakva politička cijena. Afganistan je bio samo jedna stanica u tim transferima, a i fondovi i profiti su se vraćali na zapad. Zanimljivo je i ovo: glavna roba te zemlje, heroin, igra sličnu ekonomsku ulogu: najveći dio profita ostvaren je u Evropi i Sjedinjenim Državama, gdje žive i vanjski ugovarači te robe i njene mušterije.
Ekonomska logika ne zahtjeva izlaznu strategiju. Upravo time se može objasniti dvadeset godina političkog i vojnog poraza. Poraz se mogao tolerirati sve dok se ono što je prolazilo kao humanitarni napredak u sferi ženskih prava, školovanja djevojčica i ekonomskog razvoja nastavljalo u sve manjim oblastima pod kontrolom vlade.
U Afganistanu smo vidjeli da se politika, sa svojom žrtvenom logikom slobode, pokazala važnijom od narativa humanitarizma o unapređivanju. Nadam se da predsjednik Biden, kad priznaje da politika treba biti prioritet, vidi političku arenu kao prostor slobode, kako za Amerikance tako i za Afganistance. Ekonomski motivi mogu usporiti i oštetiti djelovanje politike kao polja ljudske slobode, ali nikad ne mogu potpuno potisnuti ideju odgovornosti. Samo političkim odnosom u kom oni koji upravljaju sredstvima za „građenje nacije“ predstavljaju svoje građane i njima su odgovorni mogla se izbjeći masovna korupcija karakteristična za okupaciju Afganistana od Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Bez tog odnosa, humanitarne intervencije, kako vojne tako i monetarne, toleriraju, a možda čak i opravdavaju nejednakost i nasilje.
(TBT, Boston Review)