Alžir, 3. oktobar 2020. godine. Beživotno tijelo mlade žene pronađeno je na napuštenoj benzinskoj stanici na istočnoj periferiji grada. Devetnaestogodišnja Šaima F. bila je silovana i izbodena nožem, a potom polivena benzinom i zapaljena. Njen napadač, koji je 2016. godine već pokušao da je siluje, priznao je zločin nakon što je uhapšen. Bijes javnosti je eksplodirao. Štampa je detaljno izvještavala o detaljima zločina, a slogan „Ja sam Šaima“ postao je viralan, šireći se uz brojne pozive na smrtnu kaznu za počinioca. Iako feministkinje pokušavaju da podignu svijest o sistemskom karakteru nasilja nad ženama, centralni zahtjev mobilizacije je ukidanje moratorijuma na sprovođenje smrtne kazne (1). „Treba promijeniti fokus debate“, smatra Vijam Avres, jedna od osnivačica websitea Femicid u Alžiru (2). „Kao i svaki put kada se nešto slično dogodi, mi se trudimo da obrazujemo ljude o tome da se radi o femicidu, odnosno, da iskoristimo definiciju Organizacije Ujedinjenih nacija, ’ubistvo žene zbog toga što je žena’. Ubistvo čiji strukturni karakter neće nestati uslijed zakonske odmazde.“ Femicid u Alžiru navodi da su u prvih šest mjeseci 2021. godine ubijene dvadeset i tri žene, spram pedeset i pet tokom čitave prethodne godine.
Sredinom novembra prošle godine objavljen je video-klip od petnaest minuta na alžirskom arapskom jeziku u kom se brojne glumice obraćaju gledaocima i gledateljkama (3). Ozbiljnog izraza lica, one navode primjere patrijarhalnog nasilja, prijetnji ili mizoginih uvreda kojima su njihove sestre, majke ili kćerke svakodnevno izložene. „Ostavi bratov bicikl i vraćaj se u kuću“,„Muškarci nemaju mana“,„Vjenčat ćemo se, ali ti moraš da prestaneš da radiš na fakultetu“,„A večera još nije spremna?“,„Stričevi su te vidjeli… Prerazat će ti grkljan“,„Ako ju je udario, mora da je nečim zaslužila“, kao i neizostavno„Pssst!“ upućeno ženama na ulici koje mogu doživjeti uvrede ili čak to da budu praćene i uznemiravane ukoliko ignorišu nametljivca.
Pomenuti snimak proširio se preko društvenih mreža i pokrenuo brojne rasprave o femicidu i drugim društvenim tabuima, uključujući seksualno uznemiravanje na ulici i radnom mjestu, opipavanje u javnom prijevozu ili nasilje u porodici. Uslijedila je prava poplava bijesa i gnušanja, ali i fatalizma zbog rasprostranjenosti problema. „Feministička borba u Alžiru ima dugu historiju“, podsjeća Habiba Đahnin, filmska producentkinja, spisateljica i aktivistkinja. „Međutim, skorašnje kampanje na društvenim medijima istovremeno su omogućile daleko slobodnije iskazivanje mišljenja, kao i širenje i usvajanje kolektivne svijesti o činjenici da nasilje nad ženama postoji u svim sferama i da je ono uglavnom posljedica patrijarhalne prirode našeg društva.“
Od 2017. godine i globalnog uticaja pokreta #MeToo („ja također“), koji je nastao u Sjedinjenim Američkim Državama nakon što je više glumica optužilo holivudskog producenta Harweyja Weinsteina za seksualno zlostavljanje (4), došlo je do veće slobode govora po ovom pitanju i u većini arapskih zemalja. Facebook, Twitter i Instagram omogućavaju da pojedinačne optužbe ili izrazi frustracije izazovu efekat lavine. Međutim, ne smije se zanemariti lokalna dinamika. Dvije hiljade dvanaeste godine, intelektualka Rula Kavas promovisala je rad četiri studentkinje koje su snimile kratak video-klip o seksualnom uznemiravanju na Jordanskom univerzitetu u Amanu, na kojem je ona predavala (5). Oko ovog filma, zbog kog je Rula Kavas (preminula 2017. godine) izgubila mjesto dekanice, diglo se dosta prašine u veoma konzervativnom kraljevstvu Hašemita. Ipak, u trenutku u kom je opšti društveni bijes proključao i prelio se u narodnu pobunu, njegov uticaj ostao je ograničen.
Rupe u zakonu
Deset godina kasnije, društvene mreže imaju daleko više korisnika, a samim time i uticaja. Krajem januara 2021. godine Asja el Faradž, kuvajtska blogerka donedavno fokusirana na modu, koja na Instagramu ima 2,6 miliona pratilaca, objavila je snimak na aplikaciji Snapchat u kom je iskazala svoj bijes. „Svaki put kad izađem na ulicu neko mi dobacuje ili vidim da dobacuju nekoj drugoj ženi.[…]Nije li vas sram? U našoj zemlji postoji problem uznemiravanja i meni je toga dosta.“Druge korisnice iz Kuvajta odmah su se priključile (6). Na Instagram nalogu koji je otvorila ljekarka Šajma Šamo pod parolom #Lan_Asket („neću ćutati“) objavljuju se ispovijesti na arapskom i engleskom. „Mi moramo da dignemo glas, da se ujedinimo i da se međusobno branimo, jer je ono što se dešava nedopustivo“, napisala je Šajma Šamo. Broj svjedočenja iz Kuvajta i ostatka Arabijskog poluostrva je ogroman. Udate ili ne, maloljetnice, studentkinje, zaposlene i nezaposlene, sve ove žene, kao i brojne kućne pomoćnice porijeklom iz jugoistočne Azije, izložene su „taharušu“ („uznemiravanju“) gdje god da krenu. U tržnim centrima, na univerzitetima, na poslu, na javnim mjestima, čak i ispred džamija.
Kampanja #Lan_Asket uzletjela je 20. aprila, nakon što je Kuvajćanku Faru Akbar oteo i pred njeno dvoje male djece ubio muškarac koji ju je prethodno uznemiravao (7). Slična drama ponovila se par nedjelja kasnije sa ubistvom dvadesetšestogodišnje Refke Černi u gradu Kefu na sjeveroistoku Tunisa. Ona je prethodno podnijela krivičnu prijavu, potkrijepljenu medicinskim nalazima, protiv svog nasilnog muža, agenta nacionalne garde. „Povuci prijavu ili ću te preklati“, zaprijetio joj je usred policijske stanice. Idućeg dana ubio ju je s pet hitaca pištolja.
Parola #EnaZeda („ja također“) koja se na internetu pojavila između dva kruga predsjedničkih izbora 2019. godine, ponovo je postala popularna na mrežama, javljajući se u paru sa ogorčenim kritikama na račun institucija i optužbama da su popustljive prema nasilnicima. U izlaganju pred parlamentom, održanom 20. maja ove godine, ministarka pravde Hasna ben Sliman izjavila je da je njeno ministarstvo tokom 2019. i 2020. godine vodilo 4.000 postupaka protiv optuženih za nasilje nad ženama. To je smiješna cifra u odnosu na 65.000 prijava koje je registrovalo ministarstvo unutrašnjih poslova. Nakon ubistva Refke Černi, brojne Tunišanke nisu krile svoju ogorčenost. One su zaključile da ih podnošenje prijava samo izlaže većoj opasnosti. S njima se mogu složiti i Kuvajćanke, budući da je i Fara Akbar podnijela prijavila muškarca koji će je ubiti. U Alžiru, devet nastavnica koje je u noći 17. maja 2021. silovala grupa muškaraca u poslovnom smještaju na obodu grada Bordž Badži Mohtara (Sahara) četiri puta su upozoravale nadležne organe da se nalaze u opasnosti. Njihov sindikat osudio je nebezbjedne uslove u kojima su živjele, kao i izostanak reakcije nadležnih (8).
„Vrlo malo žena ima hrabrosti da podnese prijavu jer znaju da je pravda spora i da će morati da se suoče sa pritiskom porodice, zbog čega se naposljetku najčešće povlače, kao što je bio slučaj sa Refkom Černi“, svjedoči ljekarka Nardžes A. „U našim društvima, podnijeti prijavu zbog seksualnog uznemiravanja znači prije svega prekršiti mandat muškaraca da odrede šta znači čednost i kako se čuva porodični ugled. Kada se pred strancima govori o neprikladnom dodirivanju ili o tome da vas je neki muškarac pratio i pokazivao vam svoj polni organ, to je ’ajba,odnosnosramota.“
Sve arapske zemlje hvale se zakonima koji kažnjavaju seksualno zlostavljanje i nasilje nad ženama. Međutim, najveći broj kampanja koje od 2017. godine vode različite feminističke organizacije ukazuje na dvije stvari. Prije svega, zakoni se često ne sprovode, jer brojne ubice žena i nasilnici nisu nikad ni privedeni na ispitivanje ili se ubrzo nađu na slobodi. Također, pomenuti zakoni često su nepotpuni. Sa izuzetkom Maroka i Tunisa, sve članice Arapske lige iskazale su rezerve u vezi sa konvencijom o iskorijenjivanju svih oblika diskriminacije prema ženama (Cedaw) koju je UN usvojio 1979. godine. To spriječava feminističke organizacije da se pozovu na taj dokument kako bi od svojih država zahtijevale dalje reforme. Isto tako, u Arapskoj ligi ne postoji tekst koji bi bio pandan dokumentu Savjeta Evrope protiv nasilja nad ženama, sa kog je Turska nedavno povukla svoj potpis.
Nijedna arapska zemlja, uključujući i Tunis koji od 2017. godine raspolaže ambicioznim zakonskim arsenalom za borbu protiv nasilja nad ženama, ne kažnjava silovanje u braku, o čijoj zakonitosti su u Egiptu nedavno vođene teološke rasprave (9). U monarhijama Arabijskog poluostrva, nasilje u porodici ni na koji način nije zakonski sankcionisano. U Alžiru, počinilac femicida može računati na preljubu kao olakšavajuću okolnost. U Jordanu, kao i u Iraku i Siriji, pravosudni sistem prihvata dogovor između porodica u slučaju takozvanih zločina iz „časti“. U Maroku, državi u kojoj je istraga ministarstva porodice iz 2019. godine otkrila da je jedna od svake dvije žene izložena nasilju, žrtve silovanja ne smiju da podnesu prijave protiv svojih silovatelja iz straha da će krivično odgovarati zbog toga što su imale seksualne odnose izvan braka. Takvo stanje kritikuje se u web seriji #TaAnaMeToo(„i ja [sam] MeToo“).
Kao što je odlično prikazano u filmuŽene iz autobusa 678 režisera Muhameda Dijaba (2010), u Egiptu je seksualno uznemiravanje poprimilo razmjere društvene pošasti. U istraživanju UN sprovedenom 2013. godine, 99,3% ispitanih Egipćanki izjavilo je da je bilo izloženo nekom obliku zlostavljanja (10). Ipak, Egipat je jedna od rijetkih zemalja arapskog svijeta u kojima se kampanja #AnaKaman („ja također“) nije svela na generalne ispovijesti ili reakcije na konkretne zločine, već su imenovale konkretne počinioce. U julu 2020. godine, Instagram nalog „Assault Police“ („policija za zlostavljanje“) optužila je jednog bivšeg studenta Američkog univerziteta u Kairu i člana zlatne omladine za silovanje i seksualno zlostavljanje. Više od pedeset žena nakon toga je posvjedočilo da ih je on nekažnjeno zlostavljao.
„Budite dostojanstvene žene“
Uticaj pokreta bio je toliko veliki da je, nakon višegodišnjeg odugovlačenja, donji dom egipatskog parlamenta u julu usvojio dopunu zakona kojim je seksualno uznemiravanje iz prekršaja unaprijeđeno u zločin. Oglasio se čak i veliki muftija Šavki Alam: „Islamski zakon zabranjuje seksualno uznemiravanje. Ono je jedan od najgorih grijehova i ne može biti opravdano načinom na koji se žene oblače“, izjavio je (11). Međutim, da li su ga svi čuli? Nakon što je u julu 2020. godine na nekoliko nedjelja bio uklonjen sa društvenih mreža zbog tvrdnje da je „kratka i pocijepana odeća uzrok seksualnog napastvovanja“, imam Abdalah Rošdi ponovo aktivno objavljuje na svojim profilima, uz podršku brojnih istomišljenika i pratilaca.
Kako mjeriti utjecaj feminističkih mobilizacija na vlade? Kako nam Đahnin otkriva: „te kampanje daju im mogućnost da tvrde da u njihovim državama postoji sloboda govora. Isto tako, kada i usvoje par zakona – koji još uvijek nisu krenuli da se sprovode – kreću da bjesne čim se feministička borba proširi na druge političke zahteve“. Najbolji primjer je Saudijska Arabija, u kojoj se mnoge aktivistkinje nalaze pod represijom. Ludžain el Hatlul borila se za pravo građanki Saudijske Arabije da dobiju vozačke dozvole i oslobođenje od muškog tutorstva, da bi potom počela da se zalaže za demokratizaciju zemlje. Uhapšena je 2018. godine i provela je dvije godine u pritvoru gdje je bila mučena i seksualno zlostavljana, da bi potom bila osuđena za terorizam na pet godina i osam mjeseci zatvora. Oslobođena je u februaru 2021. godine, ali joj je zabranjeno da napusti zemlju. Njen grijeh bilo je to što je kritikovala prijestolonasljednika Muhameda ibn Salmana, koji sebe vidi kao jedinu osobu koja može da diktira kako će izgledati modernizacija društva (12). „U našoj zemlji, vlast šalje jasnu poruku: ’Budite dostojanstvene žene i mi ćemo vas štititi.’ Ista ta vlast nameće svoju patrijarhalnu definiciju dostojanstva“, žali se Mozn Hasan, čelnica jednog udruženja za zaštitu prava žena u Egiptu.
A gdje su muškarci u cijeloj ovoj priči? Đahnin na to pitanje odgovara iskrenim smijehom. „Sve ove kampanje dovele su do promjena i rasta svijesti. Isto se desilo i poslije pokreta #MeToo, a brojni muškarci danas tvrde da se slažu sa feminističkim ciljevima. Međutim, borba se nastavlja, naročito u vezi sa konkretnim pitanjima, poput uvredljivih komentara koje određeni nazivaju udvaranjem. Da ne govorimo o podjeli poslova između partnera… Međutim, napredujemo. Korak po korak.“
PRIJEVOD: Pavle Ilić
(1) Alžirski sudovi još uvijek izriču smrtne kazne, naročito za terorizam. Međutim, nijedan osuđeni nije pogubljen od 1993. godine, kada su otpočeli pregovori o saradnji Alžira i Evropske unije.
(3) „Campagne des comédiennes algériennes contre les violences faites aux femmes“, YouTube, 27. novembar 2020. Režija: Adila Bondimerad i Ahmed Zituni, scenario: Adila Bondimerad i Lejla Tuči.
(4) Čitati: Mišel Bozon, „Transformations de la sexualité, permanence du sexisme“,Le Monde diplomatique, februar 2018.
(5) „To je moj privatni život“ (na arapskom), YouTube, 1. decembar 2012.
(6) Žistin Klemon, „Les femmes du Koweït impulsent leur #MeToo“, Orient XXI, 24. jun 2021,https://orientxxi.info
(7) Kitam el Amir, „Kuwait: Man sentenced to death by hanging for killing Farah Akbar“,Gulf News, Dubai, 6. jul 2021.
(8) „’Ce qui s’est passé à Bordj Badji Mokhtar n’est pas un cas isolé’“,Liberté, Alger, 19. maj 2021.
(9) Samar Samir, „Egyptians re-voice rejection to ’marital rape’“,Egypt Today, Kairo, 20. jun 2021.
(10) „Studija o sredstvima i metodama za eliminaciju seksualnog uznemiravanja u Egiptu“, izveštaj Organizacije Ujedinjenih nacija, 23. maj 2013.
(11) „Mufti describes harassment as ’major sin’“, State Information Service, 12. decembar 2020,https://www.sis.gov.eg
(12) Čitati: Florens Beože, „Une libération très calculée pour les Saoudiennes“,Le Monde diplomatique, jun 2018.
(TBT)