Piše: Simon Tisdall, thebosniatimes.ba
Sjeverni Atlantik se prošle nedjelje vidno proširio. Što se Joe Biden više trudio izbjeći odgovornost za afganistanski haos, sve je više rastao jaz između Amerike i njenih saveznika u Britaniji i Evropi. Američki predsjednik koji propovijeda vrijednosti multilateralizma dok tjera po svome, učinio je u proteklih par nedjelja više da podrije zapadni savez nego što je to Donaldu Trumpu pošlo za rukom.
Imajući sve u vidu, to možda i nije tako loš ishod. Odavno već kasni konačno podvlačenje crte. Bush-Blairova invazija na Irak bila je historijska greška. Obamino izvrdavanje Sirije bilo je sramotno, iz suprotnih razloga. Sada se ova, nepojmljivo skupa, dvadesetogodišnja afganistanska intervencija završava u općem neredu, s još većim izbjegličkim haosom i pod prijetnjom obnove terorizma što će, opet, prije svega pogoditi Evropu.
Ako je to ono ka čemu američko globalno vodstvo zaista vodi, kome to treba? Kada Amerika izigrava svjetskog policajca, kao što samoproglašeni „liberalni neokonzervativci“ kažu da mora, suviše ljudi na suviše mjesta na kraju zajauče: „Ne mogu disati!“ Amerika je ili žalosno odsutna ili se njeno nadmeno učešće završi u suzama. I tako u krug. Raste bojazan američkih saveznika da će biti uvučeni u još jedan „vječni rat“, ovog puta s Kinom.
Sebično ponašanje Amerike za vrijeme pandemije nije netipično. Trump je izazvao neopisivu štetu poricanjem i odbijanjem da preduzme potrebne mjere. Bidenova administracija je ugrozila milione ljudi gomilanjem vakcina. Danas je Afganistan geopolitički izraz ovog poznatog fenomena. Nije Trump izmislio koncept „Prvo Amerika“. Biden je samo njegov najnoviji eksponent.
Predsjednikov televizijski govor prošlog ponedjeljka istinski je šokirao sve izvan Amerike. Njegov neopravdani prezir prema afganistanskim snagama i odsustvo svijesti o žrtvama koje su podnijeli NATO saveznici, zaudarali su na aroganciju i izdaju. Tvrdnja da izgradnja nacije u Afganistanu nikad nije bio američki cilj groteskno je neistinit. „Misija u Afganistanu je bila ultimativno posvećena izgradnji nacije“, pisao je George Bush mlađi 2010. u svojim memoarima pod nazivom Trenuci odluke. „Imali smo moralnu obavezu da za sobom ostavimo nešto bolje.“ Jesi čuo, Joe?
Ipak, britanski i evropski establišment uzdrman je Bidenovim očiglednim prezirom prema tradicionalnoj američkoj ulozi lidera. „Beskrajno angažiranje američkih trupa“ u inostranim konfliktima nije u nacionalnom interesu, objavio je Biden. Misija u Afganistanu vođena je isključivo za odbranu „domovine“. To je zapanjilo svakog ko je odrastao u svijetu definiranom američkom moći i opasanom njenim stalnim bazama.
Armin Laschet, izabrani nasljednik njemačke kancelarke Angele Merkel, opisao je povlačenje kao „najveći debakl koji je NATO podnio od svog osnivanja“. Konzervativni britanski poslanik Tom Tugendhat, afganistanski ratni veteran, osudio je „najveći britanski vanjskopolitički krah još od Sueca“ – što je, usput, još jedan fijasko kojem je doprinijela Amerika.
Za to vrijeme, nesrećni Boris Johnson grokće okolo kao prase u škripcu. Otkako je spalio mostove prema EU, britanski premijer se besramno ulaguje Washingtonu. Sad se pobjesnjeli ministri i generali grizu za jezik iz straha da ne ugroze neizvjesne „specijalne“ odnose. Cijena Brexita stalno raste.
Jasna lekcija za evropske lidere, pa čak i za Johnsona, glasi da se na Washington ne mogu osloniti, ako su ikada mogli. Afganistan je najnoviji dokaz da SAD, kao i svaka druga nacionalna država, na kraju radi za vlastite interese – onako kako ih razume u određenom trenutku – bez obzira na svečane zakletve koje javno polaže.
Ukratko, američka izuzetnost je oduvijek bila iluzija. Veće oslanjanje Evrope na svoje snage jedini je logični odgovor.
Poslije 1945. Americi je odgovaralo da utvrdi svoju novootkrivenu fizičku i ekonomsku prevlast nad Evropom i tako zaustavi svog sovjetskog rivala. Na tome je nastala Trumanova doktrina koja se u suštini rukovodi sebičnim interesima, dok se bori za univerzalne slobode. Za altruizam tu ima malo mjesta. Danas, kada američka moć opada u odnosu na Kinu, uz nove izazove, vlastiti interes diktira novu procjenu, nove prioritete i suzdržan odnos.
To je širi kontekst u kom treba razumjeti povlačenje iz Afganistana – jer i Bidenovi nasljednici teško da bi postupili drugačije. Države EU, sa ili bez Britanije, moraju konačno nešto napraviti od svojih beskrajnih priča o izgradnji pouzdanih, nezavisnih kapaciteta za odbranu i sigurnost. Ukratko, francuski predsjednik Emanuel Macron je u pravu, a Merkel nije.
Pogrešno je sve svaliti na Bidena. Povlačenje je bez sumnje jezivo loše izvedeno. Amerika može i treba da održi minimalno prisustvo u bazi u Bagramu, za potrebe odvraćanja. Neprijatelji demokratije su svakako ojačali. Nema sumnje da Afganistanci plaćaju užasnu cijenu.
Međutim, proglašenje kraja „beskrajnih ratova“ poslije napada 11. septembra, kao dio nužne reforme američke vanjske politike, bilo je izvjesno i neizbježno.
Ako Biden ostvari svoje zacrtane ciljeve, buduće američko vodstvo u svijetu imat će druge prioritete – diplomatiju, sredstva mehke moći, ekonomske i financijske poluge, tehnološku prednost, obavještajni rad i specijalizirane vještine odbrane, prije nego golu oružanu silu, totalnu invaziju i beskrajne vojne okupacije. Bidenovi ljudi to zovu „pametna moć“ za novo doba. Svakako će to biti neki napredak.
Bidenova odluka da okonča Bushov „globalni rat protiv terorizma“ simbol je ovog zaokreta. Očekuje se da će revizija politike predložiti smanjenje američkog kontraterorističkog učešća u svijetu, koji od 2001. eksponencijalno raste. Nova politika će se navodno baviti rastućom domaćom prijetnjom desničarskih ekstremista.
Moratorijum na udare iz dronova na snazi je od januara. Nove smjernice Pentagona pooštrit će uvjete za pokretanje vojne akcije, dok će se od zapovjednika na terenu zahtijevati više truda u izbjegavanju civilnih žrtava. Za Afganistan je prekasno, poslije više hiljada mrtvih građana – ali bi moglo smanjiti buduća krvoprolića.
Afganistanski projekat je propao. Došao je kraj obrukanoj Pax Amerikani i „neograničenom vojnom angažiranju“. Prošlo je vrijeme i za diskreditiran, loše vođen NATO. Potreban je novi, uravnoteženiji odnos SAD i Evrope, s više poštovanja. Bez toga neće više biti ni zapadnog saveza za predvođenje.
(TBT, The Guardian)