Nije se baš preporučljivo referirati se na izjave i političke prognoze potpredsjednika SDP – a Vojina Mijatovića, zbog velikih količina adrenalina, kao i testerona u njegovim izjavama. Ali kako nema smislenijih političkih događaja i ideja onda i one mogu „dati ruke“.
Tako Mijatović predviđa da će politička letargija trajati još desetak dana kada prolaze odmori, festivali i koncerti, kada odlaze turisti a naši ljudi koji ne žive u BiH vraćaju se u svoje nove domovine. On tvrdi da septembar donosi otvaranje „Pandorine kutije“ kada više ništa neće biti isto!
TRI KONGRESA
Mijatović nije pojasnio na šta konkretno misli što će uvjetovati otvaranje „Pandorine kutije“. Ostao je prilično nedorečen. Ali njegovi osjećaji da bi s jeseni moglo doći do „otvaranja Pandorine kutije mogu se odnositi prije svega na opoziciju od koje se očekuje da se pripremi za naredne izbore.
Pošto su već s početka jeseni najavljena tri stranačka kongresa; Naroda i pravde (NiP), Naše stranke (NS) i Socijaldemokratska partije (SDP BiH), na njima bi se mogla otvoriti „Pandorina kutija“ . Kao što je poznato nakon kongresa na čelo Naše stranke dolazi Edin Forto, umjesto Predraga Kojovića, dok je najavljena i mogućnost povlačenja Nermina Nikšića, kome ističe predsjednički mandat. Dino Konaković ostaje predsjednik NiP-a, ali su moguće neke kadrovske rokade koje neminovno dovode da unutarstranačkih trvenja i trzavica. Ma kakvi ishodi najavljenih kongresa bili od toga će ovisiti dalja budućnost opozicije. Za opoziciju su moguća dva scenarija; da se oformi novi opozicioni „grozd“ na SDP-ovoj „vinovoj lozi“, ili da se potpuno raspadnu međukoaliocioni savezi nakon kojih će opozicioni lideri pobjeći pod skute SDA. Za sada je fokus i odgovornost na SDP-u, odnosno na njegovom lideru Nerminu Nikšiću. Da li će on uspjeti reformirati i kadrovski osvježiti SDP te nakon toga krenuti u okrupnjavanje opozicije, pitanje je na koje se čeka odgovor prije početka izborne kampanje. Kako stvari sada stoje niti jedna opoziciona stranka ne razmišlja puno o SDP-u. Čak šta više, većina njih se više osvrće na ono šta čini SDA i kakav će kurs zauzeti prema njima. Za sada izgleda da je Bakir Izetbegović najiskusniji stranački lider jer je prilično mudro pozicionirao SDA pokušavajući je predstaviti kao stranku desnog centra. U tome mu je veoma pomogao Željko Komšić, kao grupica njegovih trabanata poput Emira Suljagića, Reufa Bajrovića i Dženana Đonlagića, koji su ideološki konvertirali sa radikalne ljevice kao ekstremnoj desnici. Tako da je ostao pust prostor umjerenih lijevih građanskih stranka. Nekoliko stranaka sa prefiksom „građanska“ je nestalo sa političke scene. Samo je preživjela Naša stranka, ali i ona samo vegetira i pitanje je vremena kad će se ugasiti. Tu se još polahko pozicioniraju Nezavisni blok Senada Šepića i Platforma za progres Mirsada Hadžikadića, koji u posljednje vrijeme istupaju mnogo rezolutnije distancirajući se od SDA.
Za razliku od njih lideri Narodnog evropskog saveza (NES), Nermin Ogrešević i lider NiP-a Dino Konaković u svojim istupima se pozicioniraju na krajnju desnicu, što veoma odgovara SDA-u. Možda je Konakovića prešao „crvenu liniju“ svojom nedavnom posjetom Sandžaku gdje mu je domačin bio Muamer Zukorlić. Zbog Zukorlićevog imidža „ekstremnog klerika u janjećoj koži“ Konaković će se teško „oprati“ pred bosanskom građanskom opozicijom sa kojom je paktirao u Sarajevu.
Semir Efendić, kao novi lider Stranke za BiH, koju je njen utemeljitelj Haris Silajdžić bio pozicionirao na poziciju desnog centra, pokazao je veću ambiciju da surađuje sa SDA-om nego sa SDP-om. Ovakva pozicija veoma odgovara Denisu Zvizdiću kojeg mnogi već vide u toj stranci. A, ako se još uvijek išta pita u SzaBiH, Safet Oručević, onda će sigurna ova stranka završiti pod skutama SDA pod izgovorom stvaranja, opet, novog probosanskog bloka stranka na čelu sa SDA-om.
PREVARA BOSNE
Kako god se stvari razvijale sve oči su uprte u SDP kao jedinu relevantnu opciju koja bi mogla odmjeriti snagu sa SDA-o i, na koncu, preuzeti odgovornost za formiranje nove vlasti bez SDA.
FOTO: Izetbegović, Duraković (FB)
Za razliku od SDA, koja slavi svoje osnivače i lidere, SDP nema tu tradiciju. Osim ideološke idolatrije koju članstvo SDP-a ispoljava prema Josipu Brozu Titu, unutar te stranke ne gaji se kult ličnosti. To što niko ne spominje bivše lideri Nijaza Durakovića ili Zlatka Lagumdžiju je problem što su njihove smjene dolazile više kroz pučističke obračune nego zbog sukoba ideja i koncepata stranke. Ako bi neko pokušao sumirati njihov doprinos razvoju socijaldemorkatije možda bi ipak Duraković dobio veće ocjene i zbog toga je njegov rejting unutra članstva SDP-a mnogo veći od Lagumdžijinog. Ali sa ove povijesne distance obojica se mogu optužiti da su počinili smrtni grijeh izdaje ideje SDP-a jer su obojica tajno šurovala sa liderima SDA i pravili „savez sa đavolom“ – nacionalistima. Taj grijeh su počinili svi lideri ljevice. Počevši od Rasima Kadića, lidera Liberalne stranke BiH, do Željka Komšića svi oni su se politički prostituirali i tajno šurovali sa nacionalistima. I svi su imali iste alibi i izgovor. Duraković je tako svoje šurovanje sa Alijom Izetbegovićem pravdao patriotskim odnosom i respektiranjem njega kao državnika, a ne kao stranačkog lidera, dok je Lagumdžija svoje prijateljstvo sa Sulejmanom Tihićem, a posebno sa Bakirom Izetbegovićem krio. Tako Duraković u svojoj knjizi „Prevara Bosne“ optužuje Izetbegovića za pokušaj stvaranja bošnjačkog entiteta sa islamističkim ustrojstvom, i zato posebno optužuje „braću Latiće – Džemaludina i Nedžada“, da su (iz)vršili ideološki uticaj i medijski pritiska za stvarnje „Islamske države“ . Međutim, malo je poznato da je Duraković bio mentor Hasanu Čengiću na postdiplomskim studijama FPN, te da je ovaj preko njega uspio zaposliti suprugu Fahiru Fejzić kao profesoricu na odsjeku za komunikologiju iako nije imala ni formalne uvjete za taj posao. Za razliku od Durakovića tadašnji portparol SDA Ismet Grbo, kao dekan FPN, odbio je udovoljiti Čengiću. Duga je priča o stolačkom bošnjačkom lobiju kojeg su predvodili Rusmir Mahmutćehajić i Nijaz Durakovića, a ona se preklapa sa jednom frakcijom unutar SDA koju su predvodili Čengić i Mahmutćehajić. Zato je, na primjer, Duraković bio ljuči oponent Harisu Silajdžiću, koga je opisao sa doskočicom „izvana Alan Delon, a iznutra je demon“, nego prema svom političkom rivalu Aliji Izetbegoviću.
Iako je na primjer Lagumdžija bio pokrenuo 3 hiljade krivičnih prijava protiv SDA-ovih funkcionera, pa je stoga njegova Alijansa za demokratske promjene nazvana „Alijansa za potjere“, to nije smetalo Tihiću da sa njim ostvari prisne i prijateljske odnose. Tada su SDP i SDA bili u čvrstoj političkoj kohabitaciji koja je rezultirala usponom Milorada Dodika.
U oba slučaja radilo se o izdaji SDP-a, pa tako i stvarnoj „prevari Bosne“ koju su počinili Kadić, Duraković, Lagumdžija i svi drugi lideri ljevice. Najbolji dokaz ovoj tvrdi su njihovi najbliži suradnici koji i danas zagovaraju koaliciju sa SDA. Iako se radi o vrlo časnim političarima poput Ive Komšića i Mire Lazovića, sa takvim stavovima djeluju, ružno je reći, kao političke ikebane režima.
Poučen njihovim lošim iskustvom Nermin Nikšić je jedini ostao dosljedan odbivši svaki oblik suradnje i koaliranja sa SDA-om. Čak je to i kongresna odluka SDP-a. Pitanje je da li će biti derogirana na predstojećem kongresu i da li će SDP ostati dosljedan kad je odnos prema SDA-u u pitanju, ili će se vratiti starom grijehu svojih lidera – političkoj prostituciji.
(TBT, Tim za analitiku)