Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
I onda je Boris Johnson pozvao velike internet kompanije da ih izriba zbog rasističkih napada na crne engleske igrače? Zapravo, nije. Predstavnici ovih kompanija već su bili na prijemu u Downing Streetu, a Johnson je samo iskoristio priliku da ih pozove na poštovanje odredbi Zakona o zloupotrebama onlajn platformi, onog istog zakona čije je usvajanje vlada odložila.
Ali u ovom slučaju to nije naročito važno. Prije nego što se okrenemo rasizmu na društvenim mrežama moramo se pozabaviti rasizmom u društvu – sveprisutnim, endemskim, strukturnim rasizmom koji se normalizira iako je sve virulentniji i sve zloćudniji.
Svaka rasprava o rasizmu morala bi početi činom priznanja, što naša vlada uporno odbija: priznanjem da u Velikoj Britaniji, zemlji koja je kao najveća kolonijalna imperija svoga doba trgovala robljem i „posjedovala“ polovinu svijeta, rasizam ima duboke historijske korijene. U vrijeme kada su kolonijalne podanike okivali, silovali, izgladnjivali i bičevali, da bi potom u privatnim odajama čitali Bibliju i molili se, naši preci su se sigurno pitali: kako ćemo ovo opravdati?
Rješenje su pronašli u zoologiji, disciplini koja je tada bila u velikom uzletu. Prirodni svijet je sistematiziran u urednu hijerarhiju nižih i viših vrsta, a branioci imperije i porobljavanja isto su učinili za ljudsku vrstu dijeleći je na rase čije su pozicije u globalnoj hijerarhiji ranog kapitalizma bile određene oblikom lobanje i bojom kože.
Robert Knox, škotski kolonijalni ljekar u Južnoj Africi, sažeo je doktrinu naučnog rasizma 1850. godine sljedećim riječima: „Ljudski karakter, kako individua tako i nacija, proizvod je isključivo prirode one rase kojoj neka individua ili nacija pripada.“
Najviša rasa su bijeli Evropljani, piše Knox. Ispod njih su mediteranski Evropljani tamnije puti, ispod njih „Cigani, Kopti, Jevreji i Hindusi“, a na dnu evolucione piramide nalaze se crni Afrikanci koje Knox opisuje nizom uvrjedljivih etiketa. Naučni rasizam nije samo opravdanje za trgovinu ljudima i otimanje tuđe zemlje. U njemu je sadržana čitava teorija historije: bijele rase su zahvaljujući svojim kvalitetnima historijski predodređene da osvoje svijet i vladaju nad drugim rasama. „Što je boja kože tamnija“, piše Knox, „to je manje civilizacije, umjetnosti mira, nauke, književnosti, apstraktnog prava.“
Takve ideje su naši čukun-čukundjedovi usvajali u školi, a bile su žive i u umovima generacija koje su se borile u dva svjetska rata. Zašto bismo se danas bavili takvim učenjima? Zato što izvještaji o zlostavljanju i nasilju na stadionu i oko njega tokom nekoliko posljednjih utakmica koje je odigrala Engleska jasno pokazuju da ostaci hijerarhije naučnog rasizma 19. stoljeća opstaju u glavama siledžija 21. stoljeća.
Kada vrijeđaju i upućuju prijetnje, ne samo igračima afričkog i afričko-karipskog porijekla, već i danskim i talijanskim navijačima ili Jevrejima među engleskim navijačima – kao što izvještava novinar Jolyon Rubinstein – oni brane prihvaćene rasne hijerarhije koje ih postavljaju u superioran položaj.
Sve statistike pokazuju da je rasijalizirana strukturna nejednakost veoma stvarna. Crni ljudi u Britaniji imaju devet puta više izgleda da ih policija zaustavi na ulici nego bijeli ljudi. Bar 40 odsto mladih ljudi u zatvorima su crni ili azijskog porijekla. Crnih i azijskih domaćinstava koja žive u trajnoj bijedi dvostruko je više nego bijelih domaćinstava. Bijeli ljudi redovno dobijaju kraće zatvorske kazne nego crni ljudi ili ljudi azijskog porijekla. Crne žene imaju pet puta više izgleda da izgube život na porođaju nego bijele žene.
Uprkos tome, vlada je odlučila da za izradu izvještaja angažira tim poslušnika koji su došli do zaključka da strukturni rasizam ne postoji. Naprotiv, kaže se u izvještaju, najugroženija grupa je bijela radnička klasa – što je stav koji je ponovio i torijevski poslanik u Odboru za obrazovanje.
Rasizam s kojim imamo posla nije samo ostatak iz prošlih vremena – trag mamurluka poslije imperijalnog pijanstva koji polahko prolazi – niti je samo pasivni ideološki odraz strukturnog rasizma. U pitanju je aktivna pojava koja se širi i radikalizira.
To je, prije svega, posljedica jačanja međunarodne radikalne desnice koja je dobila pristup novcu i društvenim mrežama. Ako želite da otkrijete odakle dolaze sve te uvrede, gifovi i mimovi, posjetite kanale poznatih fašističkih aktivista na Telegramu.
Pored toga, anglo-američka konzervativna elita je zaražena ksenofobičnim populizmom. Boris Johnson je otkrio dobitnu kombinaciju: otvoreno lagati i pružati podršku bijelom engleskom identitetu. Zašto bi inače odbio da osudi one koji su se rugali engleskim igračima koji su se spustili na koljeno u znak solidarnosti?
Takođe, pojavila se generacija ljudi tamnije boje kože koji uz pomoć zakona, društvenih nauka i aktivizma konačno pozivaju na odgovornost bijele ljude koji lično i granularno doprinose rasizmu. Ti veoma stvarni društveni i politički faktori za manje od jedne decenije su kolonizirali internet i mašinu koja je trebalo da širi prosvijećenost pretvorili u mašinu za proizvodnju mržnje.
Na djelu su tri razorna mehanizma. Prvi je anonimnost korisnika. Najviše anonimnih korisnika ima na Twitteru i 4chan i sličnim forumima, ali toleriraju se i na marginama drugih platformi.
Anonimnost je omogućila stvaranje miliona lažnih identiteta i automatiziranih naloga programiranih da ponavljaju prijetnje upućene stvarnim, imenovanim korisnicima. Stvarni korisnici koji ostaju anonimni mogu prijetiti, zlostavljati, blatiti i vrijeđati žrtve bez ikakvih posljedica, jer im niko ne može ući u trag. Za manje od jedne decenije, pored stvarnog građanskog društva s njegovim zakonima, običajima i propisima stvorili smo paralelno virtualno građansko društvo u kom su prava da prijetimo i lažemo zaštićena i nedodirljiva.
Algoritmi su drugi mehanizam koji produbljuje rasizam. Algoritmi su samo jezgro poslovnog modela kompanija kao što su YouTube, Facebook, Twitter, Instagram i druge platforme: o sadržaju koji ćete vidjeti ne odlučuje vaš mozak već mašina. Brojne studije su pokazale da algoritmi potiču i nagrađuju mržnju. Istraživanje New York Timesa iz 2019. pokazalo je da je „sistem za pretraživanje i davanje preporuka koji je koristio YouTube u Brazilu sistematski usmjeravao korisnike na kanale radikalne desnice i sadržaje posvećene teorijama zavjere“.
Algoritme tehnoloških giganata, koji se pod pritiskom kritičara povremeno i korigiraju, ne možemo pozivati na odgovornost. Zapravo, ne postoji ni javno dostupan pregled izvršenih izmjena. Platforme koje koriste algoritme vjerovatno su prva tehnologija u historiji čija historija neće biti zabilježena.
Treći problem je neodgovornost koju je ovakav sistem omogućio. Na pritužbe zbog neprihvatljivih sadržaja i neprihvatljivih postupaka njihovih korisnika tehnološke kompanije reagiraju brzinom puža. Pošto pred zakonom nisu odgovorne za klevete, prijetnje i pozive na nasilje koji se objavljuju na njihovim platformama, njihove reakcije su veoma spore, kao što se pokazalo i u slučaju izliva mržnje poslije utakmice Engleska-Italija.
Reguliranje rada velikih tehnoloških kompanija usvajanjem novih zakona i propisa neće riješiti problem duboko ukorijenjenih rasističkih struktura, stavova i predrasuda u stvarnom svijetu. Ali to bi svakako bilo korisno, i sasvim je izvodljivo.
Prvo moramo pokrenuti moralni i politički napad na anonimnost. Liberalne demokratije su građene za stvarne ljude poznatih identiteta. Istina je da glasamo tajno, ali ne glasamo anonimno. Da, imamo pravo na slobodu govora i okupljanja – ali kao stvarni, a ne kao lažni ljudi.
I u stvarnom svijetu postoje anonimne komunikacija, kao što su anonimna pisma, grafiti na Rashfordovom muralu, lažni pamfleti koje su dijelili protivnici laburista u Batleyu.
Takve prakse u online svijetu ne možemo suzbiti, ali možemo ih obeshrabriti. Jedna od mogućnosti je da se forumi koji dopuštaju anonimnost korisnika – to su mjesta sa kojih dolazi najviše fašističkog govora mržnje i podsticaja na nasilje – učine teže dostupnim tako što će se ukloniti sa komercijalnih servera. Da, preselit će se na servere u Rusiji; da, povući će se na Telegram. Ali njihova virulentna i eksponencijalno rastuća aktivnost će biti znatno usporena.
Razumijem primjedbe poput one koju je iznio Chris Stockel-Walker u New Statesmanu, da bi primoravanje korisnika Twittera da pokažu svoj identitet „moglo ugroziti uzbunjivače, pripadnike marginaliziranih grupa i žrtve zlostavljanja“. Ali u ovom slučaju postoje i neki drugi, mnogo opasniji rizici – na primjer, mogućnost da se čitavo društvo uruši pod lavinom normaliziranog rasizma i mizoginije. Moramo odmjeriti sve rizike i pažljivo odmjeriti šta je najbolje učiniti.
Twitteru i njegovim stvarnim korisnicima svakako nije u interesu da trpe milione botova. Nisu nam potrebni ni lažni i dvostruki identiteti koje koriste profesionalni trolovi i fašisti. Kao što mogu zahtijevati da se moje ime ne prikazuje na biračkom spisku, trebalo bi da postoji mogućnost da zahtijevam da moj stvarni identitet ne bude prikazan na Twitteru. Ali anonimnost ne bi smjela biti automatski ponuđena opcija.
U sljedećem koraku velike tehnološke platforme treba preregistrirati kao izdavače. Onda bi njihovi moderatori, kao i moderatori komentara na web-stranici Daily Maila, imali obavezu cenzurirati klevete, pozivanje na nasilje i govor mržnje. Zakon o zloupotrebama online platformi je korak u dobrom smjeru, ali mogućnost registriranja velikih tehnoloških kompanija kao izdavača u njemu nije ni spomenuta.
Što se tiče algoritama, oni će svakako ostati intelektualna svojina tehnoloških monopolista, ali potrebno je ustanoviti regulatorno tijelo za medije koje će u realnom vremenu pratiti njihove efekte i uticaj. Kao što kontroliramo kompanije za vodosnabdijevanje testovima na prisustvo fekalija u rijekama i jezerima, tako i količinu saobraćaja koji se usmjerava na rasističke i mizogine sadržaje treba redovno mjeriti i tragati za vjerovatnim uzrocima u korištenim algoritmima.
Iznad svega, moramo završiti raspravu o „pravima“. Problem koji nastaje kada se dva različita prava nađu u sukobu (pravo na slobodu govora i pravo na ličnu sigurnost) mora se postaviti kao moralno i etičko pitanje.
Generaciji koja je već prihvatila digitalnu anonimnost moramo pokazati da je časno pokazati svoje lice, reći ono što se misli, stati iza svojih riječi i priznati učinjene greške. Rashford, Sancho i Saka rade to svakog minuta koji provedu na terenu. Ne možete biti junak ili junakinja drame ako čak ne znamo ni ko ste.
(TBT, New Statesman)