Ima dosta toga u filozofiji života sarajevske jalije šta treba uzeti kao dragocjeno životno iskustvo ovog grada. Jedno od tih iskustva kad su sarajevski šaneri i jalijaši u pitanju je bilo da se glavni u raji povuče na vrijeme sa trona da ga ne bi neki „mrtvi čakijaš“ zaskočio i ubio. Nije ovo baš originalan princip sarajevske jalije jer se tako nešto dešavalo i na Divljem zapadu. Ipak posljednji veliki sarajevski jalijaš Ismet Bajramović Ćelo držao se toga pravila; izvršio je samoubistvo kako ne bi dozvolio nekom „mrtvom čakijašu“ da ge onako bolesnog negdje zaskoči i mučki ubije i tako ponese nezasluženu slavu hrabrog jalijašaOvo iskustvo nije imao na umu jedan Senad Hadžifejzović, kao bard sarajevskog novinarstva, kada je u svojim emisijama davao prostora nabudnom i nadasve ostrašćenom Avdi Avdiću da se preserava u njegovim emisijama mašući papirinama do kakvih samo mogu doći špijunčine i njihovi doušnici.
Hadžifejzović ga je samo u jednoj emisiji „mršnuo“ kao „pudlicu“, ne dajući mu važnost ni kao osobi ni kao kolegi , niti je smatrao da su njegovi stavovi vrijedni ozbiljne pažnje i reagiranja.
Tek kad se Avdić zaskočio za vrat Enveru Kazazu da bi još njemu „skunio skalp“, ovaj ga je „otresao kao slinu“.
„O Avdiću se sve zna, pa mi se gadi pisati o toj osebujnoj pojavi na medijskoj sceni“, odgovorio mu je Kazaz.
Malo ko će se više udostojiti replicirati Avdi Avdiću. Strašljivi intelektualci će se „kloniti budale“ koji je spreman objaviti sve što mu doture sarajevske uhode, ne prezajući od općeg prezira kakvu javnost ispoljava prema njemu kao takvom. Čak su svjesni da Avdić uopće nije autor tekstova i kolumni koje potpisuje, već da mu to rade prodane duše i „analitičari“ u dosluhu sa obavještajcima OSA-e za mastan honorar, naravno. Osim Asima Metiljevića, Senada Avdića, Vildane Selimbegović, preko čijih medija (Slobodna Bosna i Oslobođenje), a po direktivi OSA-e, Avdić plasira svoje članke i vrši odstrel oponenata bošnjačkom režimu, drugi novinari se drže po strani. Što ne stigne okerepiti Avdić, preuzet će Filip Mursel Begović… Trećeg im čovjek teško da baš našao. Možda je to bio Almir Ćehajić Batko najmorbidnija pojava koja se ikada pojavila u bosanskom medijskom prostoru. Tako da je knjiga sarajevskog novinarstva spala samo na dva slova.
Šta bi se na sve ovo još trebalo reći? Ništa! „Poklopiti se ušima“ i priznati da je Avdo Avdić potpuno zasluženo postao glavna zvijezda sarajevskog novinarstva. Jer samo takvi novinari danas mogu biti zvijezde u noći velike bošnjačke laži s kojom omrkne bosanska metropola!
(TBT)