Piše: Muzna Awayed-Bishara, thebosniatimes.ba
U maju, nekoliko dana prije protesta u jerusalimskom naselju Sheikh Jarrah, pozvala me je ćerka. Direktor njene škole, palestinski građanin Izraela, zabranio je njoj i drugim učenicima ulaz u školu jer su se obukli u crno i ogrnuli se palestinskom kefijom. „Idite kući ili zovite roditelje da vam donesu školsku uniformu“, rekao je direktor. Djeca su se ovako obukla u znak solidarnosti sa Palestincima u Jerusalemu i Gazi. Možda je čudno što je njihova akcija uznemirila palestinskog direktora škole, ali to govori o paradoksima života Palestinaca u Izraelu.
Izrael oduvijek ima dva odvojena školska sistema: jedan za jevrejsku većinu koja govori hebrejski i drugi za palestinsku manjinu koja govori arapski. Ovaj aranžman naizgled poštuje sociokulturne razlike, ali zapravo povećava razdor između dvije zajednice privilegujući jevrejsku većinu. Za razliku od jevrejskih učenika koji čitaju književnost i poeziju cionističkog pokreta koje slave osnivanje Izraela 1948, palestinski učenici ne čitaju palestinske književne klasike koji se izučavaju širom arapskog svijeta, niti uče o Nakbi, palestinskom egzodusu 1948, niti o bilo čemu iz palestinske historije. Od njih se zahtjeva da prihvate jevrejske vrijednosti i kulturu. Mada je arapski jezik školske nastave za palestinske učenike, oni imaju više časova hebrejskog, jevrejske historije i jevrejske kulture nego arapske književnosti i historije. Štaviše, desničarski izraelski političari redovno kleveću palestinskog pjesnika Mahmuda Darwisha, čiji su rad pokušali zabraniti u oba školska sistema. Bivši izraelski ministar odbrane Avigdor Liberman jednom je Darwishove pjesme nazvao „pogonom terorističkih napada“.
Izraelska država oduvijek palestinski nacionalni i kulturni identitet smatra prijetnjom po jevrejsku prirodu Izraela. Obrazovni sistem tako ima dvojaku ulogu: kao nacionalizujuća mašina za Jevreje i denacionalizujuća za Palestince. To se sprovodi promocijom cionističkih narativa i brisanjem palestinskog nacionalnog identiteta. Pokazati solidarnost sa nevoljama Palestinaca znači prkositi osnovnom principu izraelskog obrazovnog sistema.
Drugim riječima, direktor škole je bio u pravu: simbolički gest moje ćerke i njenih školskih drugova zaista je bio čin otpora. Učenici su insistirali da uđu i direktor je na kraju popustio. Ali to je sve što je školsko osoblje spremno učiniti. Kada su učenici pokrenuli raspravu o događajima u Jerusalemu i Gazi, direktor i nastavnici su ih ućutkali. „Ovo je obrazovna institucija, nije nam dozvoljeno da raspravljamo o politici“, rekli su.
Narednog dana sin mi je javio da desničarski jevrejski aktivisti napadaju palestinske učenike u izraelskom institutu tehnologije u Haifi, gdje on studira za inženjera. Osjetila sam paniku u njegovom glasu, mada se trudio da je sakrije. Htio je doći kući. Mada sam vremenom naučila da istrpim neprestano uznemiravanje, diskriminaciju i rasizam kojima sam izložena, nisam bila spremna za taj užasavajući trenutak: svijest da možda neću biti u stanju da zaštitim svoju djecu kada su im životi u opasnosti samo zato što su Palestinci. Jednočasovna vožnja do Haife činila mi se beskrajnom. I moj muž i ja smo ćutali sve vrijeme puta. Slušali smo kako Julija Boutros na lokalnoj radio stanici pjeva Ana betnafas horiya, ma tekta ane elhawa (Dišem slobodu, ne uskraćuj mi vazduh). Konačno smo stigli. „Kako si?“, pitala sam bez razmišljanja. Preblijedio je, a ruke su počele da mu se tresu; moje trivijalno pitanje odjednom je bilo nepodnošljivo. Na putu kući istovremeno sam osjećala olakšanje i užas.
Biti palestinski roditelj u Izraelu znači biti prepolovljen. Roditeljski poriv da zaštitite svoju djecu od opasnosti po život u sukobu je sa etičkim porivom da ih odgajate kao dostojanstvena ljudska bića koja su ponosna na svoje porijeklo. Za održavanje privida normalnosti potrebno je balansirati ove obaveze u životu punom suprotnosti. Arapski nam je maternji jezik, ali svoje dnevne aktivnosti – školovanje, posao, medicinske usluge, kupovinu – obavljamo na zvaničnom državnom jeziku, hebrejskom. Identificiramo se s jednom historijom, ali smo prisiljeni da učimo i podučavamo svoju djecu historiji koju nam nameće ministarstvo prosvjete, a koja poništava naša iskustva kao Palestinaca.
Nastojimo da se emancipiramo od ciklusa viktimizacije, da progovorimo i dignemo svoj glas, ali oni koji od nas u stvari prave žrtve i dalje govore o našem samom postojanju kao o „problemu“. Konstantno nas pozivaju da pravdamo svoj život na ovom mjestu, kao da smo ovde odnekud došli, kao da nismo ovde rođeni. Što je još važnije, država očekuje od nas da budemo dobri građani koji poštuju zakon, dok nas praktično tretira kao građane drugog reda u zemlji koja sebe definira kao nacionalnu državu jevrejskog naroda. A tu su i sukobi koje treba ispregovarati unutar naše zajednice, koja je vjerski i kulturno raznolika. Ta, inače dobrodošla raznolikost puna je posebnih izazova.
Dok ovo pišem, svjesna sam zahtjeva izraelsko-jevrejskih roditelja da se pažnja posveti njihovoj patnji i nevoljama. To kako se ja osjećam kao palestinska majka ne potire patnju drugih. Naprotiv, vjerujem da bi kroz naše zajedničko iskustvo roditeljstva trebalo da otvorimo emotivni prostor za nove mogućnosti i bolju, pravedniju budućnost. Živjeti u društvu prožetom sukobima ostavlja kratkoročne i dugoročne emotivne, društvene i egzistencijalne posljedice na sve nas. Svi građani ove države moraju omogućiti da prevlada humanost ili ćemo – kako je dr Martin Luther King jednom upozorio govoreći o rasnim podelama u SAD – „nestati zajedno kao budale“.
Danas, par mjeseci poslije majskog nasilja u Izraelu i Palestini, ljudi na obje strane pozivaju „na vidanje rana“. Ali ne može biti lijeka bez sveopćeg priznanja duboke nejednakosti između Palestinaca i Jevreja u Izraelu. Za početak, možemo krenuti da razotkrivamo ideološke postavke koje tu nejednakost podupiru. Nansy Fraiser takve napore naziva „transformativnim lijekovitim sredstvima“. Vjerujem da kritičko promišljanje izraelskog školskog sistema može biti transformativno sredstvo par excellence i nastojim da učestvujem u tom projektu unapređenjem transformativnih pedagogija.
***
Moje školovanje, a zatim i iskustvo koje sam stekla kao profesorka, istovremeno su izvor nade i sumnje u pedagogiju. Rođena sam u Nazaretu u palestinskoj porodici srednjeg sloja. Oba moja roditelja su rođena prije palestinske Nakbe 1948 – otac u Nazaretu, majka u Haifi. Oni su oduvijek vjerovali da su, uprkos poteškoćama, dijalog i saradnja naš najbolji ljudski resurs. Da bi očuvali svoj palestinski identitet postarali su se da mi, njihova djeca, učimo o svojim palestinskim korenima, kao i o našem identitetu izraelskih građana. Čitali smo palestinsku književnost i slušali priče u svojoj zajednici; slušali smo istočno-arapsku muziku, jeli palestinska jela i pratili arapske medije i, što je presudno, govorili smo arapski.
Vaspitanje mi je usadilo poštovanje prema drugim ljudima, uvažavanje drugih, drugačijih od mene. Izabrala sam studije engleskog jezika, jer sam vjerovala da ta znanja otvaraju šanse iznad kulturnih barijera. Ubrzo se moja fascinacija engleskim pretvorila u kritičko preispitivanje. Dok sam radila kao nastavnica engleskog u palestinskim srednjim školama u gornjoj Galileji, od mene se zahtjevalo da koristim udžbenike i literaturu koju je odobrilo izraelsko ministarstvo prosvjete. Ti tekstovi su u meni pokrenuli preispitivanje kulturalne reprezentacije u engleskim obrazovnim diskursima i njihovu vezu sa društvenom reprodukcijom moći i dominacije. Moja najteža lekcija bio je uvid da, uprkos mom entuzijazmu, ja naprosto ne postojim u engleskim tekstovima. Kako je to Adrienna Rich savršeno opisala, bio je to „trenutak psihičke destabilizacije“ – kao da gledam „u ogledalo i ne vidim ništa“.
Ovo otkriće je pokrenulo moj akademski rad na sredstvima za borbu protiv ideološke reprodukcije u obrazovnim diskursima i omogućavanje društvene transformacije. Vjerujem da naše pedagoške prakse prvo moraju podstaknuti učenike – i nastavnike – da se uključe u kritički dijalog. Inspirisana Paulom Freireom, dijalog razumijem kao egzistencijalnu potrebu koja omogućava spoznaju, a ne samo učenje. Etička misija nas kao edukatora, koji rade i žive u društvima izmučenim dugotrajnim sukobima, jeste da pretvorimo dijalog u životnu filozofiju. Kada se učenici uključe u dijalog, kritička refleksija i akcija postaju stvar rutine, ne samo povodom urgentnih pitanja u njihovim životima, već i povodom potreba i nevolja drugih.
Osnova transformativne kritičke pedagogije jeste da se izraelskim učenicima – i Palestincima i izraelskim Jevrejima – omogući da kritički preispitaju kako se mi i oni razlikujemo, šta je nama i njima zajedničko i kako svi moramo preuzeti odgovornost i uticati na društvene promjene. Umjesto da i dalje tretiraju drugog kao „problem“, učenici trebaju učiti kako da prihvate drugog kao „različitog“ i, nadasve, kao jednakog. Učiti đake da preispitaju dominantne prakse nije puka vežba iz raznolikosti: to od njih treba da stvori nosioce budućih promjena.
***
Opravdano je pitanje da li je takav dijalog moguć. Rekla bih da je neophodan. Uprkos asimetričnim odnosima moći koje smo vidjeli u tragičnim događajima u maju, ljudi sa obje strane pokazali su uznemirujuć stepen netolerancije, rasizma i mržnje. Ipak, vjerujem da učenici mogu da nauče da drugog vide kao različitog, a istovremeno jednakog i jednako vrijednog. U srcu problema danas su narativi isključivosti koje njeguju obje strane. Izraelski narativ, proslava nezavisnosti, za Palestince je njegova suprotnost: narativ Nakbe, katastrofe. Naš zadatak je prihvatanje i uvođenje oba narativa u dijalog.
Tokom rane arapske historije, prema navodima Muhameda Abu Zahre, verske zajednice (Jevreji, kršćani, muslimani) nadmetale su se za kontrolu nad arapskim zemljama. Sporove su rješavale kroz jadal, vještinu prepiranja. Marokanska feministička autorka Fatema Mernissi kaže da „tamo gdje se primjeni jadal, sila nije potrebna“. U centru transformativne kritičke pedagogije su i dijalog, kao filozofski princip, i jadal – kao pedagoška tehnika.
To je razlog zašto iznosim svoju priču. Odrastajući uz narativ Nakbe u svom domu i široj zajednici, oduvijek sam osjećala da sam dužna prenijeti ga svojoj deci, kao što su ga moji roditelji prenijeli meni. Strahovala sam da bi bez tog narativa, presudnog za naš identitet, moja djeca odrasla bez svijesti o pripadanju i vlastitoj vrijednosti. Ipak, znajući da je palestinski identitet potisnut iz javnih prostora ja sam, kao i drugi Palestinci u Izraelu, odgajala tu svijest kod svoje djece prevashodno u privatnosti našeg doma. Taj strah nije bez osnova. Izraelske institucije pokušavaju da denacionaliziraju palestinske zajednice kroz sofisticiran sistem nadzora u palestinskim školama. Nadzor je bio posebno obuhvatan tokom vojne uprave koju je Izrael nametnuo palestinskoj zajednici od 1948. do 1966, a koja je ograničavala kretanje, političko organiziranje i pristup sredstvima za život. Ostaci tog perioda do danas upravljaju odnosima palestinske zajednice i državnih institucija. Zaista, politika vojne uprave duboko je ugrađena u palestinsku svijest i ograničava ih u izražavanju svog identiteta i iskustva.
Incidenti proteklih mjeseci, međutim, duboko su uzdrmali moje uverenje da je kultiviranje i izražavanje našeg identiteta u privatnosti bilo dovoljno i etično. Prilagođavanje na život pod nadzorom nije spriječilo javno brisanje našeg narativa. Kao akademkinja i pedagoškinja imam odgovornost da učinim sve da se čuje glas moje djece i moje zajednice i da se borim za naše pravo da učimo svoju djecu, slobodno i ponosno, o tome ko smo i odakle smo. Ta odgovornost je i na plećima izraelsko-jevrejskih pedagoga i akademaca, koji imaju pretežnu moć u izraelskim akademskim i izvršnim institucijama. Možemo li iskreno govoriti o našoj želji za „mir“ i „suživot“, ako znamo da je samo jedan narativ legitimiziran, dok se drugi poriče?
Svjesna sam da ta pitanja nisu lahka nijednoj strani. Svi smo ispunjeni strahom. Plašimo se da bi narativ drugog poništio naš sopstveni. Plašimo se da bi otvaranje takvih diskusija na kraju moglo odvesti u suštinske kompromise (ili one za koje vjerujemo da su suštinski). Plašimo se da iskoračimo iz svoje zone komfora, jer rješavanje sukoba zahteva punu posvećenost i ogroman napor. Plašimo se da otkrijemo ljudskost u drugom prihvatajući dominantne principe razdora među nama. Plašimo se velike cijene koju ćemo možda platiti za istupanje protiv izraelskih institucija, koje su često progonile i Palestince i Izraelce koji podržavaju palestinsku borbu za društvenu pravdu i jednakost. Ukratko, plašimo se društvene transformacije.
***
Međutim, upravo nam transformativna kritička pedagogija može pomoći u naporu da se raskinu okovi tih strahova. Palestinski nastavnici, na primjer, mogu početi tako što će svojim učenicima omogućiti da otvoreno i slobodno postavljaju pitanja i uče o svojoj historiji i palestinskom identitetu. Jevrejski nastavnici u Izraelu mogu pomoći svojim učenicima da preispitaju jednostranost narativa koje uče u školi. Učešće u tom dijalogu mogao bi osporiti način na koji školski udžbenici i nastavni programi brišu palestinski narativ.
Ne tvrdim da znam kako će se te strategije razvijati. Uvjerena sam, međutim, da će nam prevazilaženje strahova omogućiti da jasno vidimo platformu koja generira društvene nepravde. Da bismo obavili taj posao, potrebni su nam nastavnici posvećeni promjeni sebe samih i svojih škola – učenika i roditelja, kao i širih zajednica – kako bi od pasivnih primalaca dominantnih ideologija postali kreativni nosioci društvenih promjena. Nastavno osoblje će morati ozbiljno da razmotri etiku svog poziva, kao i svoju ulogu posrednika u stvaranju znanja o drugom.
Kao Palestinka i građanka Izraela, majka i kritička pedagoškinja, pripadnica manjine i akterka u društvu, pozivam na temeljnu transformaciju obrazovnog sistema. Bilo da održimo razdvojene sisteme ili ih spojimo u jedan, Palestinci i izraelski Jevreji moraju izučavati oba narativa, obje kulture i oba identiteta. Takođe pozivam jevrejske edukatore i akademske radnike u Izraelu da saslušaju moj i glas moje zajednice. Slušanje je preduvjet dijaloga među jednakima.
Naravno, dijalog ne podrazumjeva da ćemo se slagati u svemu. Palestinci i izraelski Jevreji ne moraju usvojiti narativ onih drugih, ali ga mogu razumjeti i poštovati njegov značaj za one koji se po njemu ravnaju. Moramo biti spremni da razmotrimo tenzije između naših stavova, ma koliko duboke i zastrašujuće one bile, ako želimo da ikada prihvatimo jedni druge.
Čitavog svog života sam bila ponosna što sam Palestinka koja pripada izraelskom društvu i trudila se da takav identitet bude dostupan i drugima. Kada je protest moje ćerke bio ugušen, a život mog sina ugrožen, moja uvjerenja su bila uzdrmana. Opasnost bivanja Palestinkom u Izraelu postala je tako opipljiva da sam osjećala kako mi tlo izmiče pod nogama. A onda sam, radeći na ovom tekstu, povratila svoja uvjerenja. Ne znam kako će se postići jednakost za Palestince, ali znam da svi mi jesmo u stanju da živimo u ovoj zemlji kao partneri. Važan prvi korak biće uvođenje transformativnih pedagogija u izraelski obrazovni sistem. Nužno je da ih sprovedu Palestinci, te da budu usmjerene na njihove snage i kapacitete da učestvuju kao potpuno uključeni građani Izraela.
(TBT, Boston Review)