Piše: Tamim Ansary, thebosniatimes.ba
Prijatelji me stalno zovu da potpisujem peticije kojima se od predsjednika Bidena traži da promijeni odluku o povlačenju trupa iz Afganistana. Svi se slažu da vojska SAD ne može ostati u toj zemlji zauvijek, ali vjeruju da ovo nije pravi trenutak za odlazak: talibani su u usponu, a pozitivni pomaci u društvu iz proteklih 20 godina su u opasnosti.
Nisam potpisao nijednu. Istina je, talibani su počinili strašne zločine i neće stati. A moraju biti zaustavljeni. Samo prije neki dan vidio sam snimak grupe seljana sa sjevera Afganistana kako sahranjuju desetak civila ubijenih u eksploziji: jedna starica je plakala jer joj je cijela porodica ubijena. Ne, čekaj, tu bombu je dronom poslala vlada.
Obje strane u ovom ratu ubijaju civile. Potpisao bih svaku peticiju koja bi zaustavila borbe i donijela mir. Štaviše, kad se ovaj rat završi, nadam se da će sadašnja vlada u Kabulu izaći kao pobjednica. Nadam se da će Afganistanci nastaviti svoj društveni i materijalni napredak na svakom polju. Ali ne mogu da zanemarim šablon koji se ponavlja u afganistanskoj historiji tako očigledno da sam zapanjen što ne zauzima centralno mjesto u ovoj raspravi.
Kada je na vlasti održava spoljašnja vojna sila, vlada u Kabulu nikad nije bila u stanju da obezbijedi svoj autoritet u čitavom Afganistanu.
Kada su 1839. Britanci zamijenili avganistanskog monarha Dosta Muhameda njegovim rivalom Shahom Shujom, obojica su imali jednako legitimne pretenzije na tron. Ali kada su Britanci ustoličili jednog od njih, u zemlji je buknuo rat, pa je dvije godine kasnije čitava britanska zajednica u Kabulu morala pješke u bijeg, što većina nije preživjela.
Britanci su 1878. pokušali ponovo: ovog puta, zbacili su avganistanskog vladara Shera Alija i pokušali upravljati zemljom preko njegovog sina, Jakuba. Očekivano, britanska vojna utvrda je rasturena, njihov predstavnik je ubijen, a zemlju je opet progutao požar. Britanci su bili prinuđeni odustati i prepustiti zemlju siledžiji, Abdulu Rahmanu, koji je znao kako da osigura svoj položaj među Afganistancima: sklopio je deal sa Britancima i Rusijom da mu se ne miješaju u posao.
Idemo na 1978. godinu: sovjeti su pomogli avganistanskim komunistima da zbace posljednju dinastiju i postave na vlast svog čovjeka, Nur Muhameda Tarakija. Šta se desilo? Izbio je novi sukob. Sovjeti su poslali 100.000 vojnika da sačuvaju komuniste na vlasti, ali to je požar pretvorilo u zgarište. Rat je bjesnio 10 godina dok se i posljednji sovjeti nisu pokupili i otišli – ostavljajući za sobom pustoš.
Onda su došli Amerikanci. Nabacili su potpuno formiranu vladu u Kabul, izabrali Hamida Karzaija da vodi zemlju i okitili ga svim simbolima legitimiteta koji važe u zapadnim demokratijama: ustav, parlament, izbori. Pod Karzaijem, djevojčice su se vratile u školu, unaprijeđena su ženska prava, obnovljena je infrastruktura, došlo je do napretka.
Naravno, kao i u svim ostalim pokušajima velikih sila da upravljaju Afganistancima preko posrednika, Kabul se pokazao nemoćnim da obezbijedi legitimitet u cijeloj državi. Otpor je tinjao u selima i širio se ka gradovima.
U sukobima sa snagama koje su držale oblasti u unutrašnjosti, vlada u Kabulu imala je značajan hendikep – pomoć strane vojske za opstanak na vlasti. Zbog toga se nije imala čime suprotstaviti talibanskom tumačenju stvarnosti: prosto, vlada u Kabulu nije avganistanska, već su to marionete i posrednici Amerike i Evrope čiji je glavni cilj podrivanje islama. Dronovi i bombe ne mogu istisnuti taj utisak, već ga samo jačaju.
SAD i NATO ne mogu zauvijek ostati u Afganistanu, ali da li je ovo pravi trenutak za odlazak? Odgovor mora biti potvrdan ako, kao što ja tvrdim, vojno prisustvo SAD i NATO u Afganistanu izaziva upravo onaj problem koji bi trebalo riješiti.
Mnogi misle da su talibani ono što bi Afganistan bio bez američke pomoći. Ali američko vojno prisustvo možda zamagljuje najvažniju činjenicu: talibani ne predstavljaju avganistansku kulturu. I oni su, u izvjesnom smislu, strana sila.
Do sovjetske invazije prije 40 godina, većina Afganistanaca bila je duboko religiozna. Nije bilo pitanje da li su za islam ili ne, već za koju verziju islama: urbanu, progresivnu verziju iz Kabula ili za konzervativnu iz seoskih oblasti. Afganistanci kojima je ta dilema bila važna, bili su upravo oni koji su ustali protiv sovjetskih osvajača.
Talibani nisu bili među njima. Oni potiču iz izbjegličkih kampova u Pakistanu. Njihov svjetonazor oblikovan je u vjerskim školama koje su finansirali dijelovi pakistanske vojno-obavještajne službe. Naoružavali su ih islamisti iz arapskog svijeta, od kojih su neki sad u zemlji i sebe nazivaju talibanima. Ako bi zapadno vojno prisustvo bilo uklonjeno, taj avganistanski duh koji odbija da prihvati da im stranci govore kakvi trebaju biti, možda će prepoznati talibane kao stranu silu.
Velika ironija zapadnog projekta uvođenja demokratije i društvenog progresa u Afganistan, leži u slijedećem: Afganistanci imaju sopstvenu progresivnu struju. Ona je islamska, nije sekularna, ali jeste progresivna. Tokom 6 decenija otkad je zemlja stekla nezavisnost od Britanaca, a prije invazije sovjeta, Afganistanom su vladali Afganistanci. Šta je za to vrijeme vlada postigla? Oslobodila je afganistanske žene od obavezne burke. Proglasila je ustav. Napravila je parlament sa stvarnom zakonodavnom vlašću. Uspostavila je izbore. Izgradila je škole za djevojčice širom zemlje. Zagovarala je rodno mješovito školovanje. Otvorila je ženama pristup višem obrazovanju na kabulskom univerzitetu i otvorila radna mjesta za njih u profesijama kao što su medicina i pravo. Zapanjujuće je osvrnuti se na to doba.
Dok se SAD i Britanci povlače, na zemlju kidišu druge strane sile: Pakistan, Iran, Rusija, Indija, Kina. Prije nego što neka od njih uspije u svojoj zamisli, trebalo bi sazvati globalnu konferenciju na kojoj bi međunarodni akteri razradili plan kako da jedni druge drže dalje od Afganistana. Jer pomoć koja je Afganistancima zaista potrebna jeste da ih svi drugi ostave na miru.
(TBT, The Guardian)