Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
„Snažna Britanija, velika nacija“, ide pjesma koju je Ministarstvo obrazovanja preporučilo britanskoj djeci za 25. jun. Pošto se taj datum poklapa sa sedmicom petogodišnjice referenduma o izlasku Britanije iz EU, bio je to primjereno nadrealan trenutak.
Prigodni zvanični video koji je pratio ovaj uznemirujući propagandistički pokušaj ponudio je prevaziđeni koncept britanstva koristeći lica etnički raznolike djece školskog uzrasta iz Bredforda.
Evo tih stihova, pa pokušajte ih dovesti u svezu s bilo kojim aspektom stvarnosti u kojoj živimo: „Naša nacija je prebrodila mnoge oluje i ratove / Otvorili smo vrata i obale našeg ostrva / Slavimo razlike s ljubavlju u srcu / Zauvijek ujedinjeni, nikada podijeljeni“.
Da je bilo šta od toga istina, pridružio bih se horu i zapjevao. Ali nije.
Brexit je bio reputacijska, društvena, politička i geostrateška katastrofa. Produbio je već duboke unutrašnje podjele i sada prijeti da razbije Ujedinjeno Kraljevstvo. Na žalost djece koja su iskorištena da se ove laži prodaju, vrata smo zalupili – ne samo za izbjeglice i migrante, već i za prijateljstvo i saradnju sa oko 450 miliona državljana EU, kao i za liberalno i tolerantno društvo kakvo smo vjerovali da jesmo.
Pet godina kasnije, glasači za koje je brexit postao životni izbor i stil ne pokazuju mnogo kajanja. Nema dovoljno berača jagoda, kuhara i stranih ljekara? Odlično, to smo i htjeli. Ribarstvo propada? Poslat ćemo ratnu mornaricu da se slika oko ostrva u Kanalu. Politička situacija u Sjevernoj Irskoj je na tački ključanja zbog nove granice u Irskom moru? Zaboravimo na granice – to su ionako samo međunarodni sporazumi, a Evropljani nam sad ništa ne mogu.
Glasači brexita namrgođeno odbijaju razmatrati strateške probleme koje je Velika Britanija sebi napravila. „Izlazak“ je postao ideologija koja samu sebe održava, blisko povezana sa socijalnim konzervativizmom, bijelom bojom kože, engleskim tradicijama, beskrajno udaljena od sitnica kao što su trgovinska partnerstva i uloga Velike Britanije u novom svijetu koji nastaje.
Ali stvarnost je neumoljiva. Opredijelivši se za tvrdu verziju brexita, za beskrajni kulturni rat protiv etničkih manjina, liberalizma i ljevice, za neprestana trvenja s Bruxellesom i Washingtonom, Boris Johnson je Veliku Britaniju otisnuo u nesigurne geopolitičke vode.
To se vidjelo na skupu G7. I pored svih Johnsonovih pokušaja da se prikaže kao mini-predsjednik skupa, pripala mu je uloga konobara koji služi goste dok veliki igrači dogovaraju poslove. Dobio je packe od predsjednika Francuske i Sjedinjenih Država zbog problema sa irskom granicom, a jedino što je ponudio svom javnom mnijenju bilo je obavještenje da pregovori dobro napreduju.
U međuvremenu, obim trgovine između Velike Britanije i Evrope je opao i nastavlja opadati. Već dvije godine Velika Britanija prepušta Francuskoj titulu najpopularnije evropske destinacije za strane investicije. Johnson je najavio da ćemo postati „naučna supersila“ i „važan faktor“ u svemirskoj trci. Pošto izgleda nismo zadovoljni tempom fragmentacije globalnog poretka utemeljenog na pravilima, odlučili smo da taj proces ubrzamo, a budućnost međunarodnog sistema oblikujemo „dinamički“, kombinacijom vojnih, diplomatskih i tehnoloških intervencija.
Ako ovu retoriku uporedite sa stvarnošću, vidjet ćete da je jednako nadrealna kao tekst „Snažne Britanije, velike nacije“. Dvadesetogodišnja intervencija u Afganistanu završit će se sramnim porazom po odluci State Departmenta. Zadatak uspostavljanja fronta protiv džihadističkog terora u sjevernoj Africi preuzela je Francuska.
U istočnom Mediteranu, gdje se regionalna trka u naoružavanju između Rusije i zapada nastavlja preko oružanih snaga Grčke i Turske, Britanije uopće nema. Sjedinjene Države i Francuska isporučuju grčkoj vojsci visokotehnološko naoružanje i šalju ratne brodove da zauzdaju ekspanzionizam Turske. Mi, s druge strane, svoje nosače aviona šaljemo u Južno kinesko more da tamo spokojno plutaju pored Hong Konga, dok u njemu Kina slama lokalnu demokratiju.
Iz ekonomske, diplomatske i geopolitičke perspektive, Velika Britanija je posljednjih pet godina provela tonući u irelevantnost. U narednih pet bi se mogla raspasti.
Za hibris u srcu engleskog nacionalizma simptomatično je to što se izazov škotske nezavisnosti uvijek tumači kao reakcija na nešto što su Englezi prvi učinili. „Škoti su željeli da ostanu u EU, pa su zato ljuti, ali proći će ih to kada im Westminster pokaže punu snagu svoje ljubavi, pored ugovora za osam novih fregata. Pjesma ’Snažna Britanija, velika nacija’ će ih malo nervirati, kao i pogrešno imenovanje SNP u parlamentu, ali na kraju će se smiriti“. To je radna pretpostavka.
Zapravo, škotski pokret za nezavisnost je rezultat dugog, sporog i nezaustavljivog procesa povratka nacionalnom identitetu ljudi koji kulturno i geografski i predstavljaju zaseban narod. Brexit i njegova antidemokratska forma, koju je nametnuo Boris Johnson, bili su naročito glup način da se taj proces ubrza.
Ne znam da li će do konačnog razlaza doći u ovoj ili narednoj deceniji, ali znam da polovinom stoljeća Velike Britanije više neće biti. Između Engleske i Škotske stajat će granica, po svoj prilici prilično čvrsta. Da sam Škot i da razmišljam o mogućoj nezavisnosti, vjerovatno bih želio da jedinstveno evropsko tržište i eurozona počinju na sjevernoj strani Berwicka na Tweedu i da prema zoni društveno-ekonomske katastrofe na jugu bude podignuta najtvrđa moguća granica.
Ako su vam nestanak Union Jacka sa međunarodnih konferencija i kraj olimpijskog tima Velike Britanije nezamislivi, onda vjerovatno niste dovoljno razmišljali o procesima koje je torijevska elita pokrenula. Uprkos nacionalističkoj retorici, Konzervativna partija je odavno prestala biti servis britanske buržoazije. Ona je avatar međunarodnog finansijskog sistema, uvijek zadovoljnija u Belizeu nego u Birminghamu. Dokle god London bude sigurna zona za novac svjetskih despota i diktatora, dokle god britansko školstvo bude proizvodilo poslušne klonove koji će popunjavati radna mjesta u bankama, konsultantskim i advokatskim firmama, vodeći torijevci i njihovi strani saveznici neće imati posebnih razloga da razmišljaju o globalnom statusu i teritorijalnom integritetu Ujedinjenog Kraljevstva. Johnson se odrekao američkog državljanstva tek 2017, poslije spora sa tamošnjim poreskim vlastima.
Tužno je što su laburisti, koji se još oporavljaju od gubitka glasača na sjeveru Engleske koji su se opredjelili za izlazak, prinuđeni da brexit tretiraju kao zatvoreno pitanje. Niko ne može ozbiljno razmatrati mogućnost ponovnog ulaska u EU – a činjenica je da britanski odnosi sa Evropom u većini aspekata, od trgovine do sigurnosti, ostaju neriješeni i tek treba da budu oblikovani nekim novim politikama.
Do škotske nezavisnosti i irskog ujedinjenja, što je još jedan neizbježni ishod koji nas čeka polovinom stoljeća, ostale su svega dvije decenije u kojima progresivne snage naša četiri naroda (da, četiri; zar je moguće da niko to nije objasnio autorima „Snažne Britanije, velike nacije“) moraju pokušati izgraditi jednu novu, eurocentričnu viziju.
Ta vizija bi trebalo uključivati: dogovor o povratku Ujedinjenog Kraljevstva na jedinstveno tržište; razvijenu institucionalnu saradnju u oblasti sigurnosti i odbrane; i, iznad svega, atmosferu prijateljstva i saradnje s narodima Evrope. To bi u slučaju škotske nezavisnosti osiguralo mekšu ekonomsku granicu i bolje odnose u budućnosti.
To nam je potrebno zato što svijet postaje opasno mjesto. Uspon Kine u status supersile je realnost kojoj se sve zemlje moraju prilagoditi. Opadanje moći Sjedinjenih Država i slabljenje američke demokratije takođe su stvarnost, što zahtjeva snažnu Evropsku uniju koja je tehnološki suverena i strateški autonomna.
Jedini period kada smo miroljubivo „širili obale našeg ostrva“, kao što pjesma kaže, bilo je ono vrijeme kada smo dobrovoljno učestvovali u jedinstvenom tržištu Evrope. Sve druge budućnosti su zablude kolonijalističke uobrazilje. Progresivni političari moraju pronaći hrabrosti da ih sruše.
(TBT, New Statesman)