Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
Kao crnac i lijevo orijentirani kolumnista Gardijana više od dvije decenije, znao sam da ću biti meta moralne panike desničarskih tabloida. Povoda je bilo dovoljno. Tokom karijere, pisao sam tekstove sa naslovima poput „Neredi kao klasni čin“, „Hajde da otvoreno i pošteno razgovaramo o bijelcima“ i „Ukinite svaku kontrolu imigracije“. Praktično sam sâm sebi crtao metu na leđima. Ipak, jedini put kad sam se našao u unakrsnoj vatri, tabloidi nisu osuli paljbu zbog mojih stavova protiv kapitalizma ili rasizma, već zbog jednog spomenika – ili tačnije njegovog odsustva.
Priča počinje sredinom 19. stoljeća kada su arhitekte trga Trafalgar u Londonu projektirali jedan ogroman stub za figuru Horatija Nelsona i 4 manja postolja za statue oko stuba. Stigli su da postave figure na 3 postolja pre nego što je ponestalo para, pa je četvrto ostalo prazno. Vladino savjetodavno tijelo odlučilo je 1999. da četvrto postolje bude mjesto za povremeno izlaganje djela savremene skulpture. Odgovornost za realizaciju naslijedio je 2000. novi gradonačelnik Londona, Ken Livingstone.
Livingstone, kog ranije nisam poznavao, pozvao me je da učestvujem u radu nadležne komisije, što sam i učinio 2002. Komisija se sastajala svakih 6 mjeseci, razrađujući angažirane, popularne aktivnosti za publiku. Ponudili su mi da predsjedavam sastancima, jer su htjeli nekoga izvan sfere umjetnosti i ja sam pristao. Šta bi uopće moglo krenuti po zlu?
Onda je preminula kraljica majka. S tim nisam imao ništa. Budući da je živjela 101 godinu, njena smrt bila je očekivan, mada tužan događaj. Manje očekivan bio je prijedlog Sajmona Hughesa, poslanika iz Liberalno-demokratske partije i mogućeg kandidata za gradonačelnika, da se na prazno postolje stavi figura kraljice majke. Došlo je do sudara svjetova.
Sljedećeg dana, tabloid Daily Mail je na naslovnoj strani razvukao poziv: „Uklešite njeno ime ponosno – pridružite se našoj kampanji za postavljanje statue kraljice majke na trgu Trafalgar (u inat funkcionerima političke korektnosti!)“. U redakcijskom komentaru pitali su se da li je naša komisija u stanju „da izađe u susret naciji i pristane na memorijal kraljici majci na Trafalgaru“.
Nikoga nije bilo briga za odluku komisije, koju je oformio britanski parlament, da će na ovom postolju uvijek biti figura konjanika. Pritom nam se niko iz kraljevske porodice, niti bilo ko od izabranih zvaničnika nije obratio sa prijedlogom u vezi sa kraljicom majkom.
Drugog dana je naslov „Prisvojit će postolje?“ osvanuo na duplerici, sa citatima iz tekstova koje sam pisao par godina ranije, izvađenih iz konteksta, pod zajedničkim naslovom „Misli predsjednika Gariya“. I opet su se autori redakcijskog komentara ustremili: „Saga o praznom postolju još jedan je primjer ogromnog jaza između predstojničke elite koja uzurpira našu zemlju i većine običnih ljudi koji samo žele povratiti svoje pravo na Britaniju“.
Pozivali su ljude da im pišu, ali malo njih se odazvalo. Niko nije htio gledati kraljicu majku na Trafalgaru. Kampanja je zamrla. Na moju sreću, ako je po ovom pitanju i bilo nekog jaza u odnosu na obične ljude, ispostavilo se da se Daily Mail našao na pogrešnoj strani.
Međutim, bio je to samo jedan primjer upornih pokušaja da se za prazno postolje nađe ljudska figura. Tokom godina, stizali su nam prijedlozi da se tu stavi David Beckham, Bill Morris, Mary Seacole, Benny Hill and Paul Gascoigne, mada nijedna od tih ličnosti nema veze s konjima. Na svaki pristigli prijedlog podnosiocima bih nudio dogovor: ako mogu imenovati ličnosti koje se nalaze na ostala tri postolja, četvrto će biti njihovo. Naravno, nisam bio ovlašten da ustupam postolje po svojoj volji, ali to nije bilo ni važno jer sam znao da nikada neću morati da održim riječ. Ja sam znao odgovor, jer mi je to bio zadatak. Na ostala tri postolja nalaze se biste generala-majora Sir Henrya Havelocka, koji se proslavio tokom tzv. indijske pobune 1857. kada je ustanak više hiljada Hindusa ugušen u krvi; generala Sir Charles Nepiera koji je slomio pobunu u Irskoj i pokorio provinciju Sind, današnji Pakistan; i kralja George IV, alkoholičara, raspikuće i ženskaroša.
Podnosioci zahtjeva uglavnom nisu znali ni za jednog od ovih ljudi. Kada bi to konačno priznali, pitao bih: „Zašto biste onda još nekog osudili na zaborav? Razumijem želju da se sačuva sjećanje, ali i vama je jasno da statua nije naročito djelotvoran podsjetnik“.
***
Izgleda da mi u Britaniji imamo neobičnu fiksaciju na statue, riješeni da okamenimo historijski diskurs, da ga zalijemo cementom i uzdignemo ga visoko kao trajni izraz činjenica, kulture, istine i tradicije koja se nikad ne može dovesti u pitanje, pomjeriti, niti preoblikovati. Opsesija statuama miješa udvorištvo s historijom, historiju s nasljeđem, a nasljeđe sa sjećanjem. To je pokušaj da se odvoji prošlost od sadašnjosti, sadašnjost od moralnosti, a moralnost od odgovornosti. Ukratko, pokušaj da se trenutno razumijevanje prošlosti ukleše u kamen, izvan tumačenja, istraživanja i kritike.
Historija, međutim, nije nepomična. To je živa disciplina, podložna preispitivanju, razvoju i sazrijevanju. Naše razumijevanje prošlosti se mijenja. Naši pogledi na ženski pokret, seksualnost, medicinu, obrazovanje, odgajanje djece i maskulinitet nisu isti kao što su bili prije 50 godina i nastaviće se mijenjati. Ali dok se vremenom mijenja naš osjećaj o tome ko smo, šta je prihvatljivo, a šta moguće, spomenici se ne mijenjaju. Stoje ravnodušni prema razvoju događaja, neuznemireni novim saznanjima i promjenama – ili je to tako do trenutka kad riješimo da ih uklonimo.
Posljednjih mjeseci učestvujem u radu Centra za dinamiku etniciteta (Code) Univerziteta u Manchesteru, na proučavanju uticaja pokreta Black Lives Matter na odnos prema statuama i memorijalima u Britaniji, SAD, Južnoj Africi, na Martiniku i u Belgiji. Prošlogodišnji protesti, izazvani ubistvom Georga Floyda u Minneapolisu od strane policije, organizirani su širom svijeta. Jedan od važnijih zahtjeva protesta ticao se statua u javnom prostoru. Belgija, Brazil, Irska, Portugalija, Holandija i Grenland samo su neke od država u kojima se zahtijevalo uklanjanje spomenika. Na francuskom ostrvu Martinik, masa je uz pomoć palica i konopaca srušila spomenik Joséphine de Beauharnais , rođenoj u bogatoj porodici ostrvskih kolonista, prvoj Napoleonovoj ženi i carici. Ona je već bila obezglavljena u neredima prije 30 godina.
Širom Sjedinjenih Država padali su generali Konfederacije, sa ili bez zvanične saglasnosti. U gradiću Lake Charles u Luisiani, vlastima se usprotivila priroda. Naime, sredinom avgusta prošle godine, odlučeno je da se ne dozvoli uklanjanje spomenika vojnicima koji su pali u odbrani Konfederacije u građanskom ratu. Dvije nedjelje kasnije, srušio ga je uragan Lora. Sada gradsko vijeće trebalo odlučiti da li da ga vrati na staro mjesto.
U Britaniji se digla bura zbog statue Edwarda Colstonea, bristolskog trgovca robljem, koja je na kraju završila u moru. U većim britanskim gradovima poput Manchestera, Glazgova, Birminghama i Leedsa, pokrenuta je formalna revizija statua postavljenih u javne prostore.
U diskusiji o javnoj umjetnosti i memorijalizaciji potežu se razni argumenti. Često se traži poravnanje računa kroz podizanje statua poznatih crnih ljudi, abolicionista, žena i drugih, nedovoljno zastupljenih ličnosti. Razumijem takvu motivaciju: treba pružiti potpuniju sliku o iskustvima, stavovima, nijansama i ideologijama koje nas čine onim što jesmo. Javna umjetnost treba da odražava život čitave zajednice, ne samo jednog njenog dijela, kako bismo se svi mogli prepoznati u figurama koje nas predstavljaju.
Mada razumijem takav pristup, ne slažem se. Nije problem u tome što imamo premalo spomenika, već u tome što ih je previše. Dobro je što su uklonjene mnoge statue pljačkaša, siledžija, fanatika i lopova, ali ne mislim da ih je trebalo ukloniti zbog uvrjedljivosti. Mislim da treba ukloniti sve statue.
Da pojasnim, mislim samo na figure ljudi, a ne na sve vrste javnih spomenika kao što je memorijal vijetnamskim veteranima u Washingtonu, memorijal Holokausta u Berlinu ili memorijal gladi u Dublinu. Takva dela imaju važnu funkciju javne memorijalizacije, a mnoga nose i dodatnu vrijednost jer su prelijepa.
Za ljudske statue to ne važi. Mislim da su loše i kao djela javne umjetnosti i kao pokušaji memorijalizacije. Sažetije rečeno, ružne su i odraz su lijenosti. Dakle da, uklonite trgovce robljem, imperijalne osvajače, kolonijalne ubice, plaćenike i genocidne izrabljivače. Ali kad ste već tu, uklonite i borce za slobodu, sindikaliste, heroje borbe za ljudska prava i revolucionare. Slažem se, sklonite Columbusa, Leopolda II, Colstona i Rhodesa – ali uklinte i Mandelu, Gandhija, Seacolee i Tubmana.
Ne kažem da su te dvije grupe moralno jednake. Pridajem veliku vrijednost onima koji su se borili za jednakost i inkluziju, a protiv predrasuda i privilegija. Nema potrebe, međutim, da se ta vrijednost ukleše u kamen i podigne na pijedestal. Moj osjećaj samopoštovanja ne zavisi od toga da spomenički prizori ljudi koji predstavljaju moje poglede, historiju i moralni kompas budu nametnuti široj javnosti. Riječima Nye Bevana: „Ovo je moja istina, reci mi svoju“. Samo budi svjestan da, ako mi kažeš da je tvoja istina važnija od moje, pa stoga zaslužuje da mi se potura po ulici ili javnom parku, možda neću imati strpljenja da je saslušam.
***
Za mene je već i sama svrha statue otvoreno pitanje. Kao najkonzervativniji izraz javne umjetnosti, podiže se sa pretenzijom na vječnost. Fiksirana tačka u ambijentu da se nikad ne pomjeri, ukloni, prilagodi ili preispita u odnosu na javni pijetet. Kakve god vrijednosti da izražavaju, statue su potvrda establišmenta. Da biste podigli takav spomenik, morate biti vlasnik zemljišta na kom će se nalaziti, imati ovlaštenje i sredstva. Kao takvi, statue predstavljaju sistem vrijednosti establišmenta u bilo kom datom trenutku koji se projektuje na vječnost.
To je neodrživo i arogantno. Društva se razvijaju, norme se mijenjaju, stavovi se unapređuju. Uzmimo za primjer rudarskog magnata, imperijalistu i bestidnog bijelog suprematistu Cecila Rhodsa. Poklanjao je velike sume novca sa izričitom željom da sjećanje na njega traje 4.000 godina. Prošlo je samo 120, ali želja će mu izgleda biti ispunjena. Doduše, on je htio da ga pamte s poštovanjem, a takva naklonost se ne može kupiti, bez obzira koliko se bronze potroši. Teret spomenika Rjodsu težak je i Južnoj Africi i Britaniji.
Sistem rasnog počinjavanja na jugu Afrike, čiji je Rhods bio glavni arhitekta, još uvijek je prisutan. Razlike u prihodima i imovini u tom dijelu svijeta nisu posljedica loše sreće ili napornog rada. Stvorene su s namjerom, Rhodsovom namerom. To je čovjek koji je izgovorio: „Urođenike treba tretirati kao djecu bez građanskih prava. U svom odnosu prema barbarstvu Južne Afrike moramo primijeniti sistem despotizma, kao u Indiji“. Ne treba nas čuditi što ga potomci takozvanih urođenika, većine na vlastitoj zemlji, ne pamte s poštovanjem.
Slična je priča i na jugu Sjedinjenih Država. U svojoj knjizi „Vojnici stoje, robovi kleče“, američki historičar Kirk Sevage piše o 30-ogodišnjem periodu poslije građanskog rata: „Javni spomenici treba da izraze konsenzus, a ne da nastavljaju sukob… Simbol javnog pamćenja treba označiti historijski epilog, da objedini različite perspektive historijskog događaja ili ličnosti i da sažme njihov smisao“.
Očigledno je da za statue vojnika Konfederacije na američkom Jugu, ili Rodsa u Južnoj Africi i u Oxfordu, danas nema konsenzusa. Da ga ima, ne bi se toliko osporavale. Niko ozbiljan ne osporava spomenik sifražetkinji Millicent Fawcett na Parlamentarnom trgu, jer niko ozbiljan ne osporava pokret za žensko pravo glasa. Niti ko traži zatvaranje ove historijske teme kroz uklanjanje njene statue. Međutim, teme koje neke od spornih statua simboliziraju – rasna nejednakost, bijela supremacija, imperijalizam, kolonijalizam i robovlasništvo – još uvijek su aktuelne. Postoji razlog iz kog su na meti protesta Black Lives Matter bili upravo ti konkretni spomenici, a ne recimo statua Roberta Raikesa, osnivača tzv. nedjeljnih škola vjeronauke iz 18. stoljeća, koja se nalazi u Victorijinim vrtovima u Londonu.
Ti spomenici nikad nisu bili odraz konsenzusa, čak ni u vrijeme kada su podignuti. Na primjer, spomenici predstavnicima Konfederacije u Rishmondu, u Virginiji, oko kojih se prošlog ljeta organizirao protest. Budući da predstavljaju muškarce sa poražene strane u građanskom ratu, jasno je da za njih nije bilo konsenzusa u cijeloj zemlji. Severne države ih nisu odobravale. Čak ni u Richmondu toga doba oni nisu bili odraz općeg raspoloženja. Brojnoj afro-američkoj zajednici teško da je bilo drago da ih vidi na pijedestalu, pa i mnogim bijelcima. Kada je radnička partija preuzela vlast u gradskom veću Richmonda krajem 1880-ih, koalicija crnaca i bijelih radnika odbila je da glasa za svečanost otkrivanja spomenika jer „to služi samo određenoj klasi“.
Zahtjevi da se statue sklone odbacuju se kao politički hir usmjeren na stara dela javne umjetnosti. „Zar vam ništa nije sveto? Ko je sljedeći?“, pitaju se šokirani protivnici upirući prstom na Churchilla. Međutim, naše istraživanje je pokazalo da statue nisu obarane iz trenutnog ćejfa, pa ni kao incident u nemirima. Ljudi već pola vijeka traže da se ti spomenici sklone. Pritom, njihovi zahtjevi nikad nisu bili ograničeni na same statue, već uvijek pokreću pitanje nasljeđa koje one simboliziraju.
***
Kada se povede razgovor o uklanjanju statua iz javnih prostora, često se ističe da bi to značilo brisanje historije, da bi takva promjena značila falsifikovanje povesti. To je takva besmislica da ne znam odakle da počnem; pretpostavljam da ima smisla početi ispočetka.
Statue nisu historija, one predstavljaju historijske ličnosti. Možda su postavljene da označe historijski doprinos određene osobe, ali same po sebi ne čine historiju. Ako uklonite bistu Nelsona Mendele sa londonske Južne obale, nećete time izbrisati historiju borbe protiv aparthejda. Statue su simboli uvažavanja, a ne simboli historije. One uzdižu pojedinca iz historijskog trenutka.
Niko ne misli da su Iračani htjeli da zaborave Sadama Huseina kad su krenuli da ruše njegove spomenike širom zemlje. Upravo suprotno. Htjeli su da on i njegovi zločini budu upamćeni, samo nisu htjeli da on bude javno uvažavan. Zaista, uklanjanje spomenika nije naročito djelotvorno sredstvo za zaborav: ako je podizanje spomenika činjenica historije, onda je to i njegovo uklanjanje. Čak može značajno doprinijeti podizanju svijesti o historiji. Više ljudi je čulo za Colstona i njegova djela poslije rušenja njegovog spomenika, nego što ih je za njega znalo u vrijeme kad je spomenik postavljen. Ljudi koji vode kampanju da se simboli kolonijalizma i robovlasništva sklone iz javnog prostora, upravo su oni koji traže da se o tome više uči u školi. Oni koji traže da se statue zadrže na mjestu uglavnom se protive izučavanju stvarnih djela tih historijskih ličnosti.
Međutim, tvrditi da statue predstavljaju historiju nije tek promašeno shvatanje njihove uloge, već i nerazumijevanje same historije. Vratimo se za trenutak statuama vojnika Konfederacije. Američki građanski rat završen je 1865. Jug je poražen. Uništeni su njegovi infrastruktura i ekonomija. Skoro svaki šesti bijeli Južnjak uzrasta od 13 do 43 godina je poginuo, još više ih je ranjeno, a još više zarobljeno.
Južnjaci su prvo morali zaboraviti stvarnost građanskog rata da bi mogli da ga slave. Nisu htjeli da pamte građanski rat kao period razaranja i poniženja. U decenijama neposredno nakon rata podignut je vrlo mali broj spomenika. Gotovo 500 spomenika u vezi sa Konfederacijom podignuto je u periodu od 1885. do 1915, od čega više od polovine u rasponu od 7 godina, 1905-1912.
Izbor trenutka nije slučajnost. Taman je prošlo dovoljno vremena da bi se užasi građanskog rata mogli predstaviti kao plemenita odbrana lokalne kulture, a ne ropstva. Bila je to sterilizirana, parcijalna i selektivna verzija historije, manje zasnovana na činjenicama, a više na toksičnoj nostalgiji i melanholiji. Zaštitnici tih spomenika ne brane historiju, već mitologiju.
Edward Colstone, službenik Kraljevske afričke kompanije koja je u ropstvo prodala oko 100.000 ljudi iz zapadne Afrike, umro je 1721. Njegova statua otkrivena je 1895, više od 150 godina kasnije. Ni to nije bila slučajnost. Polovina sada osporavanih spomenika podignuta je između 1889. i 1919, u trendu kasnoviktorijanske ere. Očekivano, spomenici čije uklanjanje traže antirasni demonstranti podignuti su u vrijeme kada je segregacija u SAD već čvrsto utemeljena i na vrhuncu kolonijalne ekspanzije.
Spomenici ljudima uvijek više govore o vrijednostima trenutka u kom su podignuti, nego o vremenu kom je ta osoba pripadala. Dvije godine pre smrti Martina Luthera Kinga, ankete su govorile da mu većina Amerikanaca nije naklonjena. Četiri decenije kasnije, kada je Barack Obama otkrio spomenik Kingu u Washingtonu, 91% Amerikanaca je podržalo taj čin. Međutim, umjesto da nas uči o prošlosti, njegova statua izobličava historiju. Pisao sam o tome u knjizi „Govor: Priča o snu dr Martina Luthera Kinga“ – bijela Amerika je prihvatila Kinga onako kako su beli Južnoafrikanci prihvatili Nelsona Mendelu: „preko volje, ali zahvalno, retroaktivno, selektivno, trapavo. Jer do trenutka kada su shvatili da je mržnja prema njemu potrošena i uzaludna, on je već izgradio svijet u kom je bilo u njihovom interesu da ga vole. Ukratko, nisu imali izbora“.
***
Jedan od argumenata protiv uklanjanja statua ljudi koji su počinili užasna nedjela glasi da ne treba da sudimo ljudima iz drugog vremena po standardima savremenog doba. U prijevodu: „To je bilo prije nego što je rasizam bio loš“.
Meni to zvuči kao solidan argument protiv svake statue, jer ništa ne garantira da će konsenzus o bilo čemu potrajati. To što danas postoji osjećaj dovršenosti, ne znači da sva ta pitanja jednog dana neće biti ponovo otvorena. Bilo kako bilo, do trenutka kada su mnoge od tih statua postavljene u javni prostor, u društvu je već bilo značajnog protivljenja postupcima koji su te muškarce (gotovo uvijek su muškarci) učinili bogatim i slavnim. U Britaniji je robovlasništvo ukinuto više od 60 godina prije nego što je postavljena Colsonova statua. Američki građanski rat se završio 30 godina prije nego što je većina generala Konfederacije izlivena u bronzi. Rasizam Cecila Rhodsa i belgijskog kralja Leopholda Drugog bio je sporan već i njihovim savremenicima. Drugim rečima, ne samo da je ono što su radili bilo zločin, već je u vrijeme dok su to radili bilo jasno da je to zločin. Do trenutka kada su uklesani u kamen već su nastali značajni društveni pokreti, ako ne i zakoni, koji osuđuju upravo ona djela koja su ih učinila bogatima i slavnima.
Čini se da je poštenije reći da uklanjanje tih konkretnih statua uzrujava ljude koji zapravo se neće pozabaviti historijom koju one predstavljaju. Moć i bogatstvo mogu se steći na razne načine, ali je brutalnost sticanja malo ko spreman da prizna. Prema prošlogodišnjoj anketi, samo jedan od 20 građana Holandije, jedan od 7 građana Francuske, jedan od 5 građana Britanije i jedan od 4 Belgije i Italije misle da je njihovo nekadašnje carstvo nešto čega se treba stidjeti. Ako statue treba da ispričaju priču o nama zašto onda, poslije više od jednog stoljeća, tako malo ljudi zna o čemu se u toj priči zaista radi?
To me dovodi do posljednjeg argumenta. Ne samo da statue ne mogu da nas poduče o prošlosti, niti je samo problem u tome što mogu da nam pruže pogrešnu ideju o ljudima ili historijskim događajima – one izvrću razumijevanje historije kao takve. Odavanje počasti određenom historijskom trenutku kroz podizanje statue, reducira taj trenutak na samo jednu osobu. Pojedinci igraju važnu ulogu u historiji, ali ne stvaraju je sami. Tzv. teorija velikih ljudi daje pogrešnu predstavu o tome kako, zašto i ko stvara historiju.
Šta govori statua Rose Parks na američkom Kapitolu? Parks je bila velika žena, koja je odbila ustupiti belkinji mjesto u autobusu, što je u Montgomeriju, u Alabami, značilo kršenje lokalnih zakona o segregaciji. Incident je bio podsticaj građanskom pokretu. Kada je Parks preminula 2005, njenoj sahrani prisustvovalo je na hiljade ljudi, a njen doprinos borbi za građanska prava slavljen je širom svijeta.
Stvarnost je, međutim, daleko složenija. Parks nije bila prva koja je odbila da prizna krivicu pošto je prekršila zakone segregacije u javnom prijevozu. Pre nje, recimo, bila je 15-godišnja djevojka Claudette Colvin koja je trebalo postati ikona pokreta za građanska prava, ali je onda zatrudnjela. Konzervativne vođe pokreta iz lokalne parohije odbili su prihvatiti nevjenčanu tinejdžerku. Kada sam prije 20 godina razgovarao sa Claudette Colvin, radila je kao bolničarka u Bronxu i bila gotovo sasvim zaboravljena.
Mada je postupak Rose Parks bio katalizator otpora, ono što je segregacioniste prinudilo da se povuku nije bilo djelo jednog pojedinca u jednom trenutku, već rezultat dugotrajnog, kolektivnog napora Afro-Amerikanaca iz Montgomerija koji su bojkotirali prijevoz – domaćica i baštovana koji su na posao išli pješke po suncu i kiši, uprkos zastrašivanju, onih koji su prevozili ljude svojim kolima, onih koji su žrtvovali svoje vrijeme i snagu. Promjene su omogućili neznani junaci građanskih prava. Gdje su njihove statue? Gdje je njihovo mjesto u historiji? Prelako su glavni glumci ražalovani na bezlične statiste.
Jednom sam intervjuirao urugvajskog pisca Eduarda Galeana, koji je priznao da ga najviše plaši da „svi patimo od amnezije“. Ko je, pitao sam ga, odgovoran za zaborav? „Nije to jedna osoba“, objasnio je. „To je sistem moći koji u ime čovječanstva odlučuje ko zaslužuje da bude upamćen, a ko da bude zaboravljen… Mnogo smo bolji nego što nam se govori. Mnogo smo ljepši“.
Statue zaklanjaju tu ljepotu i kompleksnost čak i onih ljudi čijoj su počasti namijenjene. Ja volim Rosu Parks, ali rutinska priča o njoj zanemaruje njenu ličnost. Nije to bila jadna žena koja je zalutala u historiju samo zato što je jednom bila preumorna da stoji. Nije to bio ni prvi put da je izbačena iz autobusa. „Čitavog života se bunim protiv maltretiranja zbog boje moje kože“, rekla je jednom. Bila je aktivistkinja, feministkinja i poklonica Malcolma X: „Ne vjerujem u postepene promjene, niti da treba vječno da čekamo da nam bude bolje“.
Naravno da želim da pamtimo Rosu Parks. Naravno da želim da ona ima svoje mjesto u historiji. To je još jedan razlog iz kog se protivim potiskivanju sjećanja izlivanjem u bronzu.
Hajde da ne opterećujemo buduće generacije težinom našeg nepouzdanog pamćenja i lažima naših parcijalnih mitologija. Hajde da ne dižemo ljude koje tobož cijenimo, na pijedestal zaborava. Hajde da ih uzdižemo kroz nastavni program, stipendije i muzeje. Hajde da ih podvrgnemo kritici koju zaslužuju kako bi, umjesto statičnih modela, bili ono što jesu – komplicirani ljudi koji su često griješili. Hajde da vrijednosti onih kojima se divimo ugradimo u našu politiku i kulturu. Hajde da o njihovim godišnjicama pričamo u medijima, a njihova djela uvedemo u školske zadatke. Mermer i bronza su posljednje što nam treba.
(TBT, The Guardian)