Fetva izdata od strane reisa dr. Huseina ef. Kavazovića, a vezana je za sakupljanje i distribuciju zekata i sadekat-ul -fitra, imala je, kao što je slučaj i sa fetovom Huseina Đoze, za prevashodni cilj finansiranje Islamske zajednice kao institucije. Ove fetve svakako nisu imale za cilj da služe svojoj glavnoj namjeni, a to je socijalna pomoć i briga prema siromašnima, pravo koje im je svakako zagarantirano od strane Svemogućeg Allaha, dž.š. Druga zajednička odlika, kako Reisove tako i Đozine fetve, jeste da se one ne temelje ni na jednoj metodologiji bilo koje priznate islamske škole prava, mada se Islamska zajednica Bosne i Hercegovine obvezala svojim ustavom da će sljediti učenje hanefijske pravne škole.
Reis Kavazović nije halifa, niti predsjednik države
U svojoj hutbi o zekatu, održanoj 29. jula 2013. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu, reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazovića je između ostalog rekao:
„Vođen tom odlukom, na temelju Kur’ana i sunneta, u svojstvu poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini po ovlastima iz menšure, po kojoj su muslimani u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, te Bošnjaci izvan domovine članovi jedne Zajednice, obznanjujem da je izdvajanje zekata i sadekatu-l-fitra u fond Bejtu-l-mal Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obaveza (farz) svakog muslimana i muslimanke, proistekla iz Kur’ana, sunneta i idžma’a (koncenzusa) naše Zajednice“.
Ovo je vrlo složeno pitanje legitimiteta reisul-uleme i stoga je nuđeno objašnjenje kako je došlo do imenovanja prvog reis-ul-uleme na prostorima Bosne i Hercegovine, ko ga je imenovao, te koliko je ovo imenovanje bilo u skladu sa principima islamskog prava? Za vrijeme Osmanlijskog hilafeta na prostorima Bosne i Hercegovine postojale su muftije imenovane od strane šejhul-islama iz Istanbula. Prvi reisu-l-ulema nije bio imenovan od strane šejhul-islama već od vlasti Austro-Ugarske 1882. godine nakon preuzimanja vladavine nad našim prostorima. Do godine 1882., Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović je obnašao je funkciju sarajevskog muftije. Sejad Mekić, u svojoj knjizi „Muslimanski Reformist u Komunistickoj Jugoslaviji“, pozivajući se na Austro-Ugarske izvore navodi da prije nego što je imenovan za prvog reisa, u svojstvu sarajevskog muftije,
Omerović je izdao fetvu u kojoj je izričito ponovio da je imenovanje qāḍije od strane nemuslimanskog vladara prihvatljivo i u skladu sa šeriʿatom. Značajno je napomenuti, da je habsburški monarh imenovao Omerovića prvim reis ul-ulemom Islamske zajednice Bosne i Hercegovine 1883. godine. Pored toga, vijeće nekoliko drugih učenjaka, na čelu s reisom, bilo je ovlašteno upravljati muslimanskim vjerskim i duhovnim poslovima, uključujući praksu ifte (izdavanje fetvi).
Da li je imenovanje prvog reisa, kao vjerskog autoriteta bosanskih muslimana od strane nemuslimanskog vladara moglo biti u skladu sa šeri'atom, pošto se šeri'atska ispravnost imenovanja temeljila na fetvi izdatoj od strane sarajevskog muftije, čija se ispravnost šeri'atski vrlo teško može braniti?!
Jedan od glavnih zadataka halife je provođenje Božijeg zakona na zemlji. Halifa je zadužen za prikupljanje i distribuciju zekata u islamskom pravu prije svega jer je zekat Božije pravo koje se izričito daje siromašnima i halifa ga je dužan implementirati. Bosna i Hercegovina je sekularna država i kao takva se ni na koji način ne može smatrati islamskom, te na bilo koji način imati halifu. Stoga prenošenje bilo koje vrste funkcije na reisa putem menšure, kako to Husein Đozo navodi u svojoj fetvi, koju je imao halifa je jednostavno nezamislivo i šeri'atski neutemeljeno. “Konkretno, kod nas, taj bi organ bio samo reisu-l-ulema, jer su na njega putem menšure prešle određene javne funkcije koje je vršio halifa.” Ovdje treba dodati i to da uvaženi Reis takođe nema nikakvu izvršnu vlast u državi koja bi implementirala odredbe islamskog prava ili njegove fetve. Svakome je jasno da institucija Rijaseta Islamske Zajednice, a ni sama Islamska Zajednica nije nikakav državni organ.
U svojoj hutbi o zekatu održanoj u Carevoj džamiji, uvaženi reis Kavazović prikupljanje zekata pripisuje kao odgovornost predhodnika muslimanske zajednice, ne spominjući izričito da je to odgovornost halife. Ovdje treba naglasiti da termin predhodnik može svakako imati višestruko značenje i može se različito tumačiti.” Da je zekat dužnost i obaveza muslimana, a njegovo prikupljanje odgovornost predhodnika muslimanske zajednice vidimo iz postupka Resulullahovog nasljednika hazreti Ebu Bekra koji je zahtijevao od muslimana da izdvajaju zekat.” U nastavku svoje hutbe, uvaženi Reis Kavazović pripisuje sredstva prikupljena od zekata kao pravom koje pripada zajednici muslimana, umjesto da nedvosmisleno kaže da je to izričito pravo siromašnih, ne dajući potpune detalje o stvarnim razlozima rata, te uvjetima pod kojim ga je moguće poduzeti. “Kada su u nekim plemenima odbili to učiniti, smatrao je to povredom temelja vjere, položenog u samoj Kur'anskoj objavi. U krajnjoj nuždi poveo je oružanu intervenciju protiv onih koji su skrnavili obavezu zekata, i uskratili pravo zajednici muslimana na dio imetka u imovini bogatih da bi uspostavio potpunu primjenu islamskih propisa.”
Hazreti Ebu Bekr Siddik se borio protiv onih koji su odbili dati zekat iz nekoliko razloga. Ovdje moramo ukazati na nekoliko vrlo važnih činjenica, koje su prilično zanemarene kod nas. Prije svega, oni koji su odbili platiti zekat bili su poznati i kao apostati, jer su porekli Kur'ansku obavezu plaćanja zekata. Sa tim činom su uskratili prava siromašnih i oni u potrebi, te se aktivno pobunili te započeli oružani sukob protiv halife hazreti Ebu Bekr Siddik. U toj borbi su čak sklopili savez sa ženom koja je bila kršćanka po imenu Sajah, i koja se proglasila poslanikom nakon smrti Božijeg poslanika Muhameda, s.a.w.s. Stoga se ne može reći da se hazreti Ebu Bekr borio protiv njih samo zato što su odbili platiti zekat.
U svom komentaru Sahih Buharije, Badr ad-Din Ajni piše: „I as- Siddīq (tj. Abu Bakr) se borio protiv onih koji su odbili platiti ‘zekat’ jer su uzeli mač u ruke i započeli rat protiv Ummeta ( muslimanske zajednice).” Zatim dalje tvrdi da je na osnovu toga imam Abu Hanifa temeljio svoje mišljenje da onaj ko odbije da plati zekat ne smije biti ubijen, pa čak ni da se ratuje protiv njega. Međutim, mora biti prisiljen platiti zekat bez upotrebe mača; i mora biti ubijen samo ako je ustao da se bori. To je upravo ono što je Abd Bakr učinio s onima koji su odbili platiti ‘zakat za vrijeme njegovog halifata. On nije ustao da ratuje protiv njih, sve dok nisu ustali da se bore protiv njega.
Dužnost prikupljanja zekata te uručenju primaocima, halifa može prenijeti na svoje sakupljače ili dati vlasnicima imovine na koju se plaća zekat da to učine sami. Ashabi časnog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, lično su davali svoj zekat bliskim rođacima ili susjedima, a hazreti Usman tokom svog halifata omogućio je vlasnicima imovine da sami dijele svoj zekat na trgovinu i amvalu batina (skrivenu imovinu), što je bilo konsensusom odobreno od strane časnih ashaba. Ovdje treba naglasiti da ukoliko halifa sazna da se zekat ne daje onda može poslati svoje sakupljače da ga preuzmu. Danas imamo različite dobrotvorne organizacije koje prikupljaju i distribuiraju zekat. Prikupljanjem i distribucijom, svi oni postaju samo agenti. Kao agenti dužni su prenijeti zekat sa vlasnika na primatelja koji mora biti fizičko lice, nipošto pravno, te nikada pripisivati sebi vlasništvo nad imovinom sakupljenom od zekata kao što to Islamska zajednica čini danas.
Zahira & Batina
U fetvi koja je izdata od strane uvaženog reisa Kavazovića uopće se ne spominje bilo kakva podjela imovine na koju se plaća zekat. Sa tim u svezi bitno je napomenuti da u Islamskom pravu postoje dvije vrste imovine na koju se plaća zekat: zahira, imetak u koji se može imati uvid, i batina, imetak u koji se nema uvid. U skladu sa učenjem hanefijske pravne škole, Islamska Zajednica Bosne i Hercegovine ne može imati bilo koje ekskluzivno pravo sakupljanja zekata vezanim za nevidljivu imovinu “emvalu batina“ (zlato, srebro, novac i druge dragocjenosti) čak ako je ona državni organ, a njen reis predsjednik države. Svoj stav Hanefije temelje na konsenzusu časnih ashaba.
Imam Abu Bakar Ala al-Din Kāsānī, u svom poznatom Hanefijskom dijelu „Bada'i’ al-Sana'i'“ kaže da su, Allahov Poslanik, s.a.w.s., hazreti Abu Bekr i hazreti Omer ubirali (također) zekat na trgovinu. Ali kad su ta sredstva postala obilna za vrijeme hilafeta hazreti Usmana, on je otkrio je da je interes dodijeliti distribuciju zekata njihovim vlasnicima, radi što dijelotvornije raspodijele. Ova odluka je donesena uz suglasnost časnih ashaba, te je zato i tretirana kao konsenzus ashaba. Vlasnici takve imovine postali su agenti halife, posebno otkad je hazreti Usman rekao:’ Ko duguje bilo koji dug, mora ga prvo vratiti, a zatim podijelite ostatak u zakat“. Ovim se ovlašćuju vlasnici da svoj zekat podijele osobno. Dakle, pravo halife se ne odriče. Shodno tome, ako halifi postane poznato da ljudi u određenim područjima ne ispunjavaju svoju obavezu, halifa zadržava pravo da prikupi zekat putem svojih povjerenika.
U slučaju postojanja konsenzusa, a što smo vidjeli u gore spomenutom slučaju, kao Idžma ashaba, poštovani reis Kavazović i Islamska zajednica Bosne i Hercegovine su u skladu sa islamskim pravom dužni poštivati i implementirati ono o čemu su se časni ashabi Božijeg Poslanika, s.a.w.s., složili. Kada smo kod vrsta imovine na koju se plaća zekat po islamskom pravu kako smo već spomenuli postoje dvije vrste imovine: zahira (imetke u koji se može imati uvid ) i batina (imetke u koje se nema uvid ). U svom poznatom dijelu , „Al Ahkam As Sultaniyyah“, Zakoni islamske vladavine, imam Mawardi kaže da imaju dvije vrsteimetka na koji se daje zekat: zahira i batina. Prvi se odnosi na ono što se ne može sakriti, poput usjeva, voća i stoke; drugo, do onog što se može sakriti, poput zlata i srebra i robe (uključujući novac). Osoba koja prikuplja zekat ne bavi se zekatom na imetke u koje se nema uvid (emvalu batine), jer njihovi vlasnici imaju više prava platiti zekat, osim ako ga ne predaju po svojoj slobodnoj volji njemu, i u tom slučaju on ga prihvaća i distribuira na način da im bude od pomoći.. Njegova procjena imetka na koji se daje zekat ograničena je na imetke u koji se može imati uvid (emvalu zahira).
Iz gore navedenog teksta, jasno se vidi da se osoba koja prikuplja zekat ne bavi zekatom na imetke u koje se nema uvid (emvalu batine). Vlasnici imovine u koje se nema uvid (emvalu batine), imaju više prava platiti zekat po svom nahođenju, te sa tim u svezi halifa sa njima nema ništa osim ako ga ne predaju po svojoj slobodnoj volji njemu. Kada smo kod hanefijske pravne škole, koju oficijelno slijedi Islamska zajednica Bosne i Hercegovine, oni tvrde da zekat na na nevidljivu imovinu – “emvalu batina“ (zlato, srebro, novac i dr. dragocjenosti), treba ostaviti vlasnicima na distribuciju. Dodaju kako država, iako u principu, ima pravo upravljati ovom vrstom zekata, još od vremena kada je hazreti Usman ovaj zadatak, dodijelio vlasnicima takozvane nevidljive imovinu – “emvalu batine“. Ovaj zadatak ne ukida nadležnost države da nadgleda plaćanje zekata na nevidljivu imovinu. Ako je država obaviještena da vlasnici “emval batine“ na određenim područjima ne plaćaju zekat na svoju nevidljivu imovinu, njegovo plaćanje može provesti tijelo za provedbu javnog zakona. Zekat na trgovačku robu država može prikupiti ako se prevoze s jednog mjesta na drugo, ali ako se trgovinska roba ne prevozi, s njom se postupa kao s drugom nevidljivom imovinom “emvalu batina“.
Iz gore navedenog teksta od dr. Jusufa Qaradavija vrlo je jasno da Islamska Zajednica Bosne i Hercegovine ne može imati bilo koje ekskluzivno pravo sakupljanja zekata vezanim za nevidljivu imovinu “emvalu batina“ (zlato, srebro, novac i druge dragocjenosti) čak ako je državni organ a njen reis šef države. Kao potporu našem argumentu možemo spomenuti i poznati klasični hanefijski priručnik „Mukhtasar Al-Quduri“, Priručnik islamskog prava prema hanafijskoj pravnoj školi, po kojem je imam Abū Ḥanīfah je rekao da ako neko plati zekat osobi za koju vjeruje da je siromašna , i poslije mu postane jasno da je bogata, ili [platio je] hāšimīju, ili nevjerniku (kāfiru), ili ga dadne siromašnoj osobi u mraku i poslije mu postane jasno da je to njegov (vlastiti) otac ili sin, on nema [obavezu] ponovo platiti zekat, ali Abū Yūsuf, (Allah mu se smilovao), je rekao da otplate je [dužnost] za njega. Postavlja se pitanje kako neko može izdati fetvu da je farz uplatiti zekat Islamskoj zajednici na svaku vrstu imovine kada sam imam Ebu Hanifa dozvoljava da se zekat na „amvalu batina“ ( zlato, srebro, novac) lično može dati siromašnima?
Prioritet kod raspodjele zekata
Zajednička karakteristika svih izdanih fetvi od strane Islamske zajednice Bosne i Hercegovine sastoji se u tome da je stroga obaveza svakog pojedinca uplatiti zekat samo Islamskoj zajednici bez bilo kojeg prava izbora. Kome se daje prednost kod davanja zekata? Da li je to siroče koje je siromašno , neko od rodbine a siromašan je, ili ipak treba dati u Islamsku zajednicu, koja sebe smatra većom čak i od halife ili bilo koje država kada su prikupljanje i raspodijela zekata u pitanju, jer oni kažu da je farz samo njima uplatiti zekat u suprotnom nije halal, nedajući nam nikakvu drugu opciju? Ko ima prioritet kod raspodjele zekata u skladu sa učenjem hanefijske pravne škole čijeg se učenja Islamska zajednica svojim ustavom obavezala sljediti?
Ako je Božiji Poslanik, s.a.w.s., rekao supruzi Ibn Mes'uda da njen suprug i njena djeca imaju više prava na njen zekat od bilo koga drugog, pitam se zašto u Bosni ulema iz IZ-e na svojim hutbama ne objasni narodu ko ima prioritet pri davanju zekata te spomenu takoder praksu Ashaba Bozijeg Poslanika, s.a.w.s. U hadisu koji se nalazi u Sahih Buharijinoj zbirci, tačnije u Knjizi o zekatu (Kitab Al Zekat), supruga Ibn Mes'uda otišla je do Božijeg poslanika, s.a.w.s., i pitala sljedeće:”O Allahov Poslaniče! Danas si naredio ljudima da daju sadaku (zekat), a ja sam imala nakit i namjeravavala sam dati sadaku (zekat), ali Ibn Mas`ud je rekao da su on i njegova djeca to zaslužili više od svih ostalih.” Poslanik,s.a.w.s., je odgovorio: “Ibn Mes`ud je rekao istinu. Vaš suprug i vaša djeca imali su više prava na nju od bilo koga drugog.”
Prema pravilu usuli-fikha po hanefijskom mezhebu, ukoliko dođe do sukoba između mišljenja ashaba i analogije, prema hanefijama treba odustati od analogije i slijediti mišljenje ashaba. U našem slučaju ovdje Islamska zajednica u svojim fetvama potpuno je zanemarila mišljenja ashaba, a dužna je bila da ih slijedi i implementira njihovu odluku.
U svojoj knjizi „Kitab Al-Amwal“, Knjiga prihoda“, autor Abu ‘Ubaid navodi da je Yahya ibn Sa'id prenio od Ibn Jurejja a on od’ Ata, koji je rekao: “Čuo sam Ibn ‘Abbasa kako govori:” Čovjek treba dati svoj zekat njegovoj rodbini koja je u potrebi.'” Na istoj stranici knjige nalazimo da je Isma'il ibn Ibrahim prenio od ‘Abd Al-Khaliqom ibn Selemom, koji je rekao: “Pitao sam Sa'ida ibn Al-Musayyaba o zekatu, a on je rekao:’ Najzaslužniji u mojim očima oni kojima sam dao zekat su siročad pod mojim starateljstvom i moja siromašna rodbina.” Rekao je Abu ‘Ubayd: Yahya ibn Sa'id i Muhammad ibn ‘Ubayd prenose od’ Abd al-Malika a on od ‘Ata-e’ koji je rekao: “Ako to nisu najbliži rođaci koji ovise o njegovom izdržavanju, oni više zaslužuju zekat od drugih, to jest ako su siromašni.”
Kada smo kod islamskih pravnih škola, a prioritet je u pitanju, ne nalazimo razliku. U poznatom dijelu hanefijske pravne škole „Nur Al-Idah“ nalazimo da je “najbolji čin podijeliti zekat i sadaku najbližoj rodbini, a zatim slijedećoj najbližoj rodbini i tako dalje. Nakon toga se dijeli svojim susjedima, zatim ljudima iz svog područja, te onima koji imaju istu profesiju kako je sigurno da su siromašni, a onda i ljudima te države.”
Što se tiče odgovora na pitanje kome od bližnje rodbine nam nije dozvoljeno dati zekat, i zašto, poslužit ćemo se klasičnim priručnikom hanefijske pravne škole „El-Hidaja“.
Osoba koja plaća zekat ne može ga davati ocu i djedu, i ostalim (ako ih ima u uzlaznoj lozi), niti ga može plaćati svom djetetu, unuku i ostalim (ako ih ima u silaznoj lozi). Osnova je u tome što su koristi od imovine povezane izmedu njih, stoga se ne ostvaruje prelazak vlasništva u cjelovitom obliku. Muž ne može dati zekat ni svojoj supruzi zbog zajedničkog učešća u koristima u praksi. Također žena ne može dati zekat svom mužu, prema Imam Abu Hanifi na osnovu onoga što smo naveli. Dvojica najistaknitijih islamskih pravnika imama Abu Hanife, Abu Jusuf i Muhammed, rekli su da mu ga ona može platiti zbog riječi Božijeg Poslanika, s.a.w.s.: “Imate dvije nagrade, nagradu sadake i nagradu za jačanje veza.” Rekao je da je ovo supruga Ibn Mes'uda kada ga je pitala da mu da sadaku (zekat). Rekli bismo da ovaj hadis treba tumačiti kao superobligatornu sadaku (dobročinstvo). Zekat se plaća u mjestu u kojem živimo
FOTO: Sušić, Kavazović (Graphic/TBT)
U svojoj hutbi o fetvi o zekatu reisu-l-ulema dr. Kavazović, između ostalog je rekao da “muslimani u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, te Bošnjaci izvan domovine članovi jedne Zajednice, obznanjujem da je izdvajanje zekata i sadekatu-l-fitra u fond Bejtu-l-mal Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obaveza (farz) svakog muslimana i muslimanke…” Ovdje nalazimo sljedeći vid kršenja šeriatskih propisa od strane Islamske zajednice, što njenu fetvu čini šeri'atskim nevažećom i po ovoj osnovi. Prema islamskom pravu, apsolutno je neosnovano i nezakonito tražiti obavezno plaćanje zekata Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini svakog bosanskog muslimana, u bilo kojoj državi u svijetu da on živi. Na taj način Islamska zajednica nezakonito uzima ono što pripada siromašnima prisvajajući sebi, što je svakako za svaku osudu. Islamska zajednica Bosne i Hercegovine mora obznaniti da je pokuđeno (mekruh) tražiti od bosanskih muslimana iz cijelog svijeta da uplate zekat u njen Bait-ul-mal , čak i ako je to i na dobrovoljnoj osnovi. Glavna svrha davanja zekata nije prijenos sredstava u Bait- ul-mal Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, već dodijela sredstava siromašnim kojima ta sredstva i pripadaju. Danas u svijetu imamo toliko djece koja umiru zbog nedostatka hrane, zar ta dijeca nemaju veći prioritet od Islamske zajednice? Koliko ljudi danas umire nemajući novac za kupovinu najvažnijih lijekova? Zar Uzvišeni Allah, dž.š., ne kaže da ko spasi jedan život, kao da je spasio cijelo čovječanstvo!
Prema poznatom klasičnom dijelu hanefijskog mezheba „Al-Hidaje“ pokuđeno (mekruh) je premještanje zekata iz jedne zemlje u drugu. Sadaku svake grupe ljudi treba podijeliti među njima (siromašnima) na osnovu onoga što smo naveli o predaji Muaza i u tome je osigurano pravo susjeda. Osim ako ga osoba ne prenese rođacima ili ljudima koji su u većoj potrebi od onih u njegovoj zemlji, ukoliko u njemu postoji jačanje veza ili zadovoljenje većih potreba. Ako ga (zekat) pošalje ljudima koji nisu takvi ljudi, njegov je postupak valjan iako se ne odobrava (mekruh).
Sadekatu-l-fitr pripada isključivo siromasima a nikako islamskoj zajednici
Ako su se Islamski pravnici (fukaha) svih islamskih pravnih škola (mezheba) složili da aadekat-ul-fitr pripada isključivo siromašnim, na osnovu čega je Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine mogao izdati nevažeću fetvu po kojoj se izdvajanje sadekat-ul-fitra u fond Bejtu-l-mal Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obaveza (farz) svakog muslimana i muslimanke. Ljudima iz Islamske zajednice je također moralo bilo poznato da je sadeqat-ul-fitr dozvoljeno dati i nemuslimanima po učenju imama Abū Ḥanīfa. Kako je bilo moguće izdati fetvu koja će biti protivna konsenzusu fakiha svih Islamskih pravnih škola?
Ibn Rushd u svom poznatom fikhskom dijelu,,Bidajet-ul-mudžtehid“ vezano za gore navedeno kaže: „Kome treba platiti sadekat-ul-fitr? Složili su se fakihi svih Islamskih pravnih skola da se plaća siromašnima, jer je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, rekao: „Oslobodite ih (siromahe) od potreba na ovaj dan.” Nisu se složili da li je to dozvoljeno za siromašne nemuslimane koji žive u islamskoj državi. Većina smatra da im to nije dozvoljeno, dok je Abu Hanifa rekao da je to dozvoljeno. Razlog njihovog neslaganja je da li je osnova za njihovo pravo samo siromaštvo ili je siromaštvo, kao i to što su muslimani. Oni koji su tvrdili da je to siromaštvo, kao i da su muslimani, to nisu dozvoljavali nemuslimanu, dok su oni koji su smatrali da je to samo siromaštvo to sebi dozvoljavali. Međutim, muslimanski pravnici složili su se jednoglasno, da zekat na imetak nije dozvoljeno dati nemuslimanima, jer je Poslanik, s.aw.s. rekao: „To je sadaka koja se uzima od njihovih bogataša i dodijeljuje siromašnima.“
Krajnje nepravedna raspodjela sredstava iz Bait-ul-mala
Šokantno je, a također potpuno nedopustivo, da Islamska zajednica Bosne i Hercegovine izdvaja samo 13,6% iz svog privatnog Beit-ul-mala za pomoć socijalno ugroženima dok broj siromašnih usljed pandemije korona virusa raste iz dana u dan. “Procjenjuje se da oko 15 % stanovništva Bosne i Hercegovine živi ispod apsolutne granice siromaštva. Prema procjenama Ujedinjenih Nacija više od polovine stanovništva u Bosni i Hercegovini je na rubu siromaštva. Zbog pandemije korona virusa povećava se i broj korisnika javnih kuhinja.” Također je vrlo sramotna i poražavajuća činjenica da se Bosna i Hercegovina i dalje nalazi na spisku zemalja kojima je potrebna humanitarna pomoć u osnovnim životnim namirnicama kakve smo dobijali u ratu. Nedavno je Vijeće ministara BiH, na izvanrednoj telefonskoj sjednici, donijelo je Odluku o prihvatu humanitarne pomoći Ujedinjenih Arapskih Emirata u prehrambenim namirnicama. “Radi se o dvije vrste paketa, i to 1.160 paketa u kojima su brašno, šećer, makaroni, grah i 1.120 paketa u kojima su riža, ulje, tunjevina, mlijeko u prahu, sol, grah, leća i čaj.”
Sva ostala sredstva sakupljena u Bait-ul-mal, što znači da je 86,4% namjenjeno za finansiranje Islamske zajednice kao institucije, što je šeri'atski apsolutno nedopustivo. Ovdje moramo ponoviti već rečeno da Islamska zajednica BiH, kao pravno lice nema pravo po šeri'atu koristiti sredstva prikupljena od zekata za finansiranje svoje institucije. U skladu sa Islamskim pravom, primalac zekata može biti samo fizičko lice, nikako pravno, jer pravno lice ne može biti mukelef, osoba koja je šeri'atski obavezna obavljati šeri'atsku dužnost. Na primjer, molitva je šeri'atska obaveza koji se nameće onima koji dostignu dob razlučivanja (bulgh). Glavni razlog zasto Islamska zajednica ne može biti korisnik sakupljenih sredstava od zekata leži u tome da pravno lice ni u kom slučaju ne može biti odgovorno pred Uzvišenim Allahom, a ta odgovornost je i najvažnija i zato se traži.
Prema dobro utvrđenom pravilu u islamskom pravu zekat se ne može davati pojedincu kao dnevinica ili mjesečna plaća, bilo da je imućan ili siromašan. Isto pravilo važi i za plaćanje rada ili usluga imama , profesora, ili bilo kojeg drugog uposlanika unutar Islamske zajednice. Razlog leži u činjenici da na ime davanja zekata nije dozvoljeno pribaviti bilo kakvu vrstu koristi ili usluge za zauzvrat. Ukoliko bi se to desilo onda se to više nebi zvalo davanje zekata već nepisani ugovor o radu na primjer. U tom slučaju zekat bi sam po sebi izgubio svoju smisao. Zekat se svakako može dati imamu , profesoru, ili bilo kome drugom uposleniku unutar Islamske zajednice ukoliko je siromašan, a nikako na ime bilo kakve usluge koju treba da izvrši pošto je primio zekat.
Islamska zajednica može prikupljati zekat samo na dobrovoljnoj osnovi. Međutim, deklarirati plaćanje zekata samo Islamskoj zajednici kao striktnu šeri'atsku obavezu je bez ikakvog šerišatskog osnova i kao takva nije pravno valjana. Ukoliko musliman nema povjerenja u Islamsku zajednicu kada je raspodijela sredstava sakupljenih od zekata u pitanju onda svakako može slobodno osobno dati zekat siromašnoj osobi, ili da tu vjersku obavezu izvrši preko islamske humanitarne organizacije u koju ima povjerenje.
/Dr. Sušić Sejo je Assistant Professor Faculty of Shariah and Law International Islamic University Islamabad/
(TBT)