Piše: Abed L. Azab, thebosnaitimes.ba
1941. godine poznati egipatski pjevač i muzičar Mohammed Abdel Wahab prvi put je otpjevao pjesmu “Al-Karnak”. Pjesma je posvećena ogromnom kompleksu hramova koje su izgradili i proširili mnogi kraljevi, a tekst je napisao pjesnik Ahmed Fathi, koji je napisao brojne pjesme Abdela Wahaba. Muziku je komponovao sam pjevač.
Jedan stih ove besmrtne pjesme kaže: “Lutam bez odredišta, i koliko dugo već lutam.”
Upravo u toj situaciji nalazimo se mi, Arapi sa izraelskim državljanstvom.
Ukratko, potpuno smo se izgubili, a razlog tome je što, prije svega, nemamo vodstvo.
Sadašnja intifada je dosad treća tokom mog života, a broj ratova u Gazi veći je od 10. Kategorički odbijam romantične nadimke koje Jevreji daju nekim svojim ratovima, “operacijama”, koji uglavnom imaju za cilj da se borci na izraelskoj strani osjećaju kao da je ovo kratko “putovanje” – eliminišemo “teroriste” i idemo kući. Naravno da nije ni potrebno spominjati “operacije” koje su naišle na komplikacije i kako je Izrael tražio načine da se izvuče iz komplikovanih situacija, uglavnom okrećući se Egipćanima.
Ako možemo dati izraelsko ime intifadi 2021. godine, ništa se ne čini prikladnijim od “Proljeće mladosti 2”. Počela je u ljeto 2021. godine; vođe na terenu su nasilni tinejdžeri, kako Jevreji, tako i Arapi; i izvrsno se uklapa u nasilnu atmosferu na Bliskom istoku, poznatu kao “Arapsko proljeće”.
Prema mom skromnom mišljenju, za arapske građane Izraela ova intifada dolazi u vrijeme potpunog gubitka pravca, kako u vidu obrazovanja, tako i vrijednosti; i incidenti u džamiji Al-Aksa uvijek su bili i uvijek će biti odlična iskra za paljenje intifada (na primjer, događaji u oktobru 2000. godine). Skoriji događaji došli su u vrijeme kada u arapskom društvu bjesni nasilje, kada je vandalizam i uništavanje javne imovine svakodnevni prizor. To znači da su idealizirani razlozi, koje su arapski sagovornici ponudili u ovim novinama kada su objasnili što ih je poslalo na ulice prije eskalacije nasilja, još samo jedno poglavlje u “1001 noći”(“Ne možemo više šutjeti” Haaretz, 13. maj).
Vođe arapskog društva, a posebno Zajednička arapska lista nakon poraza na izborima, su još uvijek u šoku, a to pokazuju i njihove izjave i postupci. Sa jedne strane su ponosni Palestinci, a sa druge strane podržavaju Naftalija Bennetta, jednog od najekstremnijih desničarskih vođa i proglašenog neprijatelja Arapa, te se sastaju sa rabinom Chaimom Druckmanom, jednim od izvornih osnivača izraelskih naselja i svega u svemiru što je antiarapsko.
Neuspjeh lidera arapskog društva u borbi protiv nasilja unutar njega postao je jedan od najistaknutijih problema, a dijeli ih svega nekoliko koraka od optuživanja „svega što se kreće“ – države Izrael, policije, okupacije i još mnogo toga, sve osim pravog uzroka – sami Arapi i njihovo nasilje. Ako to nije slučaj, neka vođe Arapa objasne zašto obični arapski civili posjeduju oko 400.000 komada ilegalnog oružja, prema vlastitim izjavama.
Vandalizam i uništenje javne imovine vrlo su karakteristični za arapsko društvo u Izraelu – od bacanja smeća u svim područjima koja okružuju njihove zajednice do uništavanja objekata koje su izgradile lokalne vlasti. U Kafr Kari javni park uništen je noć nakon otvorenja. U Um al Famu uništeni su znakovi sa nazivima ulica.
Motiv iza toga se ne može objasniti, osim da je to mentalitet ljudi koji uživaju u ovom načinu života, u nedostatku vodstva.
Arapski predstavnici na rukovodećim pozicijama mogu osuđivati koliko god hoće – ali nije posao izraelske policije da pored svake klupe u javnom parku ili kod svakog uličnog znaka postavi policajca. To znači da sadašnja šteta na semaforima, znakovima i drugim objektima u javnom vlasništvu ni na koji način nije povezana sa protestima ili sa džamijom Al-Aksa.
Svi semafori od Kafr Kara do Um al Fama na autocesti 65 su uništeni. Izlazak na autocestu iz okolnih zajednica postao je prava noćna mora. Samo da pojasnimo da je ovo zaista vandalizam koji je sam sebi svrha, oni koji putuju cestom primijetit će desetine automobila, koji pripadaju Arapima, koji su zapaljeni duž cijele autoceste, a čiji su vlasnici jedino krivi što su ih parkirali na pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme, prema mišljenju vandala.
Kako će vođe “protesta” i razne pristaše Al-Akse objasniti kamenovanje vozila hitne pomoći koja su došla za evakuaciju ranjenih Arapa? Kako će objasniti štetu na električnoj i komunikacijskoj infrastrukturi u samim zajednicama? Uostalom, oštećenje električne mreže u Ari šteti samo njenim stanovnicima, a ne stanovnicima Hadere.
Da zaključimo, nema sumnje da su nasilje i rasizam u jevrejskom društvu eskalirali. Neuspjeh ministra javne sigurnosti i njegove policije je očigledan. Ali kad malo bolje razmislimo, možemo opravdano zaključiti da neredi divljačke desnice nalikuju onome o čemu su nas učili u srednjoj školi u Haderi o pogromima u Rusiji. Neko, kome očito treba haos, daje upute nadajući se da će odgoditi posljednji čin: suđenje i zatvor. Teško je ne povjerovati da je neuspjeh premijera Benjamina Netanjahua da formira vladu na neki način povezan sa sadašnjom intifadom. Kao i u svim prethodnim rundama, Hamas, najbolji Netanyahuov prijatelj, i ogromne svote novca koje mu on prebacuje, su tu kako bi se podmetnuli požari koji će ga na kraju spasiti.
Međutim, ono što je ozbiljnije od pokušaja da se Netanyahu spasi, jeste činjenica da su Arapi u Izraelu uvučeni u ratne igre. Zaustavite ovo bezumlje. Mi, Arapi i Jevreji, želimo živjeti zajedno.
(TBT, HAARETZ)