Piše: Joseph Stiglitz, thebosniatimes.ba
Jedini način da se pandemija kovida-19 privede kraju jeste imunizacija dovoljnog broja ljudi širom svijeta. Slogan „niko neće bit siguran dok svi ne budemo sigurni“ precizno sažima epidemiološku stvarnost pred nama. Novo žarište bilo gdje na planeti moglo bi raširiti novu varijantu SARS-CoV-19 koja je otporna na vakcine, što bi nas primoralo da se vratimo u karantin. Zabrinjavajuća pojava novih sojeva u Indiji, Brazilu, Južnoj Africi, Ujedinjenom Kraljevstvu i drugim zemljama pokazuje da takva prijetnja nije samo teorijska mogućnost.
Problem je u tome to što su naši kapaciteti za proizvodnju vakcina još daleko od isporuke 10-15 milijardi doza potrebnih da se virus zaustavi. Do kraja aprila u čitavom svijetu je proizvedeno tek 1,2 milijarde doza. Ako nastavimo ovim tempom, stotine miliona ljudi u zemljama u razvoju doći će na red za vakcinaciju tek 2023.
Zato je važna vijest najava administracije predsjednika Sjedinjenih Država Joe Bidena da će se pridružiti inicijativi stotine zemalja koje zahtijevaju da pravila zaštite intelektualne svojine koja propisuje Svjetska trgovinska organizacija budu privremeno suspendirana zbog vanrednih okolnosti, da bi se na taj način spriječila monopolizacija proizvodnje vakcina. Blagovremeno otpočinjanje pregovora na nivou Svjetske trgovinske organizacije i usvajanje sporazuma koji će eliminirati postojeće barijere osigurat će zakonski okvir potreban državama i proizvođačima širom svijeta da povećaju proizvodnju vakcina, lijekova i dijagnostičkih sredstava.
Bivši predsjednik Donald Trump je prošle jeseni sklopio savez sa nekoliko bogatih zemalja u namjeri da blokira pregovore o eventualnom odricanju od prava intelektualne svojine. Pritisak na Bidenovu administracija da odustane od blokade pregovora u međuvremenu se pojačao jer odlaganje usvajanja predloženih mjera doprinosi produžavanju pandemije. Inicijativi se pridružilo 200 dobitnika Nobelove nagrade i bivših šefova država i vlada (uključujući i mnoge poznate neoliberale), 110 članova Predstavničkog doma Sjedinjenih Država, 10 američkih senatora, 400 organizacija civilnog društva u Americi, 400 evropskih parlamentaraca i mnogi drugi.
Nestašica vakcina širom razvijenog svijeta uglavnom je posljedica nastojanja proizvođača da sačuvaju monopolsku kontrolu i zaštite svoju dobit. Pfizer i Moderna, kompanije koje proizvode veoma efikasne mRNA vakcine, odbijaju da odgovore na brojne zahtjeve kvalificiranih farmaceutskih proizvođača koji im se javljaju tražeći dozvolu za proizvodnju njihovih vakcina. Nijedan od velikih proizvođača vakcina još nije podijelio svoju tehnologiju sa siromašnim zemljama kroz dobrovoljni program razmjene koji je ustanovila Svjetska zdravstvena organizacija pod imenom COVID-19 Technology Access Pool.
Obećanja da će donirati vakcine za program COVAX iz kog se doze distribuiraju najugroženijim populacijama u siromašnijim zemljama svijeta nisu adekvatna zamjena. Takva obećanja će možda ublažiti osjećaj krivice ljudi koji vode ove kompanije, ali neće značajnije doprinijeti globalnoj ponudi.
Farmaceutske korporacije su profitna preduzeća fokusirana na zaradu, a ne na stanje globalnog javnog zdravlja. Njihov način razmišljanja nije teško razumjeti: cilj je zauzeti što veći udio na tržištu, zadržati ga za sebe što duže i tako maksimizirati dobit. U ovakvoj situaciji jedini izlaz je direktniji angažman države na rješavanju problema s vakcinama.
Posljednjih nekoliko sedmica legije lobista farmaceutske industrije opsjedaju Washington i vrše pritisak na političare da blokiraju predloženu suspenziju prava intelektualne svojine. Da su ista sredstva uložena u proširenje proizvodnih kapaciteta, problem pandemije bi možda već bio riješen.
Umjesto toga, farmaceutske kompanije uporno ponavljaju svoje kontradiktorne argumente. Tvrde da je suspenzija prava nepotrebna jer je postojeći regulatorni okvir Svjetske trgovinske organizacije dovoljno fleksibilan da omogući pristup njihovim tehnologijama. Tvrde i da ovaj potez ne bi donio željene rezultate, jer proizvođači u zemljama u razvoju nemaju potrebne kapacitete za organizaciju proizvodnje.
S druge strane, iste kompanije strahuju da će suspenzija prava uz posredovanje Svjetske trgovinske organizacije biti previše efikasna. Kako drugačije tumačiti njihova upozorenja da će se na taj način ukinuti podsticaji za istraživački rad, smanjiti dobit zapadnih kompanija i konačno – kada svi drugi argumenti propadnu – da će to pomoći Kini i Rusiji da pobjede zapad na geopolitičkoj sceni?
Nema sumnje da bi predložena suspenzija prava u ovom slučaju donijela velike promjene. Upravo zato se farmaceutske kompanije snažno protive inicijativi. To je potvrdilo i „tržište“ kroz oštar pad vrijednosti dionica vodećih proizvođača vakcina nakon što je Bidenova administracija najavila da će podržati pregovore u STO. Ako inicijativa uspije, na tržištu će se pojaviti veće količine vakcina, cijene će padati, a sa padom cijena smanjit će se i profit.
Farmaceutska industrija tvrdi da bi to bio opasan presedan. Zato njihove tvrdnje i argumente treba podrobnije ispitati.
Poslije godina žestoke kampanje i miliona žrtava pandemije HIV/AIDS, zemlje članice Svjetske trgovinske organizacije najzad su se složile da treba ustanoviti institut prinudnog licenciranja (koji državama omogućuje da domaćim proizvođačima dozvole proizvodnju patentiranih farmaceutskih proizvoda bez saglasnosti vlasnika patenta) da bi se osigurao pristup neophodnim ljekovima. Ali farmaceutske kompanije na svakom koraku nastavljaju da čine sve što je u njihovoj moći da taj mehanizam ospore. Upravo zbog očigledne nespremnosti farmaceutskih kompanija da sarađuju, suspenzija prava se mora regulirati na nivou STO. Da su bili spremniji za saradnju, proizvodnja vakcina i lijekova bi odavno bila povećana.
Tvrdnja da zemlje u razvoju nemaju potrebne kapacitete za proizvodnju vakcina korištenjem novih tehnologija je netačna. Kada su američki i evropski proizvođači prihvatili saradnju sa stranim proizvođačima kao što su Serum Institute u Indiji (najveći proizvođač vakcina na svetu) i Aspen Pharmacare u Južnoj Africi, nije bilo značajnih problema u organizaciji proizvodnje. I mnoge druge kompanije i organizacije širom svijeta mogu doprinijeti povećanju ponude vakcina: potreban im je samo pristup tehnologiji.
Koalicija za inovacije za spremnost na pandemije identificirala je oko 250 kompanija sposobnih da proizvode ove vakcine. Ali, kao što je predstavnik Južne Afrike u STO nedavno konstatirao: „Zemlje u razvoju također raspolažu naprednim naučnim i tehnološkim kapacitetima… nestašica vakcina je posljedica postupaka nosilaca vlasničkih prava koji insistiraju na restriktivnim ugovorima da bi zaštitili svoju monopolsku poziciju, pokazujući tako da im je profit važniji od ljudskih života“.
Nema sumnje da je razvoj tehnologije za proizvodnju mRNA vakcina bio kompliciran i skup proces, ali to ne znači da druge kompanije širom svijeta nisu sposobne da proizvode vakcine koristeći već razvijenu tehnologiju. Jedan od bivših direktora kompanije Moderna, Suhaib Siddiqi, izjavio je da bi uz malo više spremnosti da se tehnologija podjeli sa drugima mnoge moderne fabrike u svijetu mogle započeti proizvodnju mRNA vakcina već za tri ili četiri mjeseca.
Rezervni argument farmaceutskih kompanija je tvrdnja da nam suspenzija prava nije potrebna jer je regulatorni okvir STO već dovoljno „fleksibilan“. One ističu da kompanije u zemljama u razvoju još nisu pokušale iskoristiti institut prinudnog licenciranja, kao da time hoće da kažu da su njihovi prigovori samo poziranje. Ali to navodno odsustvo interesiranja zapravo pokazuje koliko su velike farmaceutske kompanije bile uspješne u izgradnji neprohodne regulatorne džungle patenata, kopirajta, industrijskih prava, poslovnih tajni i povezanih „izuzeća“ pred kojima raspoloživi mehanizmi fleksibilnosti nemaju nikakvih izgleda. Pošto mRNA vakcine sadrže više od 100 komponenti sa svih strana svijeta, od kojih su mnoge i same zaštićene pravom intelektualne svojine, koordinacija licenciranja između različitih zemalja za potrebe zatvaranja lanca snabdijevanja praktično je nemoguća misija.
Također, prinudno licenciranje prema pravilima STO je još složenije u slučaju proizvodnje za izvoz, a izvoz je nužan da bi se ponuda vakcina na globalnom nivou povećala. Kanadska kompanija Biolyse nema pravo da svoju generičku verziju vakcine Johnson & Johnson izvozi u zemlje u razvoju jer je kompanija Johnson & Johnson odbila njen zahtjev.
Još jedan faktor koji doprinosi nestašici je strah država i kompanija. Mnoge zemlje strahuju da će im Sjedinjene Države i Evropska unija ukinuti pomoć ili uvesti sankcije ako pribjegnu prinudnom licenciranju, jer to su prijetnje koje slušaju već decenijama. Ako bi Svjetska trgovinska organizacija zvanično proglasila suspenziju prava, ove zemlje bi bile zaštićene od tužbi velikih kompanija, primjene kaznenih mjera i drugih neželjenih posljedica.
To nas dovodi do trećeg argumenta koji velike farmaceutske kompanije rado koriste: tvrdnje da bi suspenzija prava intelektualne svojine smanjila njihovu dobit i obeshrabrila dalja istraživanja i razvoj. Ta tvrdnja je, kao i prethodne dvije, očigledno netačna. Suspenzijom prava intelektualne svojine ne bi se ukinula obaveza plaćanja naknade nosiocima prava intelektualne svojine. Također, poslije ukidanja monopolske zaštite koja im dopušta da blokiraju dodatnu proizvodnju, farmaceutske kompanije bi dobile podsticaj da i same dobrovoljno ulaze u slične aranžmane.
Čak i uz odricanje od prava proizvođači vakcina će zaraditi mnogo novca. Procjenjuje se da će Pfizer i Moderna prodajom vakcina tokom 2021. godine zaraditi 15 milijardi i još dodatnih 18,4 milijarde dolara, iako su države financirale veliki dio fundamentalnih istraživanja i osigurale sredstva za iznošenje vakcina na tržište.
Da ne bude nikakve sumnje: ono što muči lidere farmaceutske industrije nije mogućnost gubitka ogromne dobiti. Brine ih to što će biti lišeni monopolskih profita, uključujući i profit od budućih buster vakcina koje će se u bogatim zemljama sigurno prodavati po visokim cijenama.
Konačno, kada svi drugi pokušaji propadnu, posljednji argument u arsenalu farmaceutske industrije su tvrdnje da bi suspenzija prava pomogla Kini i Rusiji da pristupe američkoj tehnologiji. Ali i to je netačno, jer ovu vakcinu nisu stvorile Sjedinjene Države. U mnogim zemljama već decenijama traju istraživanja mRNA tehnologije i njenih medicinskih primjena. Mađarska naučnica Katalin Karikó napravila je prvi proboj još 1978, a istraživanja su nastavljena u Turskoj, na Tajlandu, u Južnoj Africi, Indiji, Brazilu, Argentini, Maleziji, Bangladešu i drugim zemljama, uključujući Nacionalne institute zdravlja u Sjedinjenim Državama.
Osim toga, duh je već izašao iz boce. Tehnologija mRNA iskorištena za proizvodnju Pfizer vakcine nalazi se u vlasništvu kompanije BioNTech (njemačke kompanije koju su osnovali turski imigrant i njegova supruga) koja je već dala licencu kineskom proizvođaču Fosun Pharma. Primjera krađe intelektualne svojine u Kini ne manjka, ali ovo nije jedan od tih slučajeva. Kina je na putu da razvije vlastite mRNA vakcine. Jedna od njih nalazi se u trećoj fazi kliničkih ispitivanja. U pitanju je vakcina koja se može čuvati na temperaturi kućnog frižidera, što će u velikoj mjeri olakšati njenu distribuciju.
(TBT, Project Syndicate)