Piše: Linsey McGoey, thebosniatimes.ba
Bil i Melinda Gates zatražili su poštovanje privatnosti nakon što su najavili da će se razvesti, ali čini se da će teško izbjeći navalu pažnje. Zanimanje za njihov bračni aranžman nije tek puka ljubopitljivost. Oboje su javne ličnosti, a njihovi privatni životi imaju političke posljedice. Urgentno pitanje u globalnim naučnim krugovima glasi šta će se nakon razlaza desiti sa njihovom moćnom fondacijom. U pitanju su velike količine novca.
Stav javnosti počeo se mijenjati i prije razvoda. Prošle godine, mnogi su saosjećali s Bilom Gatesom zato što je na meti raznih teorija zavjera koje šire QAnon i druge grupe, po kojima je pandemija dio tajnog plana za implantaciju mikročipova u ljude. Doduše, otkad je njegovo protivljenje ukidanju patenata na vakcine stiglo do šire javnosti, osim konspirologa na njega bijesne i mnogi drugi.
Ljudi se opet pitaju – kao i u vrijeme kada se Gates borio za monopol Microsofta – da li je dobro da jedna osoba posjeduje toliko mnogo ekonomske i političke moći. Tokom protekle dvije decenije, to se pitanje izgubilo: konačno, kako neko može ne voljeti najvećeg dobrotvora na svijetu?
No, kao što sam prije nekoliko godina tvrdila u knjizi No Such Thing As a Free Gift / Nema besplatnog poklona, Gates odavno zaslužuje mnogo više kritičke pažnje, naročito ako se uzme u obzir da su značajna sredstva fondacije usmjerena na istraživače i farmaceutske kompanije sa zapada, čime se produbljuju nejednakosti između globalnog sjevera i juga. Gates također odavno odbija priznati da patentne zaštite lijekova i vakcina nisu poštene i da su usmjerene protiv interesa siromašnih država, postavljajući im pravne prepreke za rješavanje zdravstvenih kriza čak i kada za to imaju naučna znanja.
Privatna filantropija u načelu može biti prijetnja demokratskoj odgovornosti i pravednom društvu. Poštovanje velikih donatora podrazumijeva da milijarde nedovoljno plaćenih i izrabljivanih ljudi trebaju biti zadovoljni sa filantropskim mrvicama koje im baca samoproglašena aristokratija, umjesto da imaju pravo na ekonomsku pravdu. Milostinja ne čini pravedno društvo već pravda, mada Gates odavno misli drugačije.
Od najtežih godina HIV krize, kada su cijene antiretroviralnih lijekova bile astronomske, sve do danas skandalozno skupih terapija za dijabetes i rak u SAD i drugdje, Gates insistira da je sistem patentne zaštite dobar. Njegova poruka zdravstvenim aktivistima koji se bore za niže cijene u osnovi glasi: umuknite i ostavite posao zdravlja ljudima koji najbolje znaju biznis, milijarderima poput mene i našim prijateljima u farmaceutskoj industriji.
To zvuči nelogično ako želite pravičan zdravstveni sistem, ali ima smisla ako ste svoje bogatstvo izgradili na patentima za softver i druge tehnologije. Zato ne iznenađuje to što Gates dosljedno brani interese industrije, već to što je ljudima trebalo toliko dugo da shvate da on zapravo podriva zdravstvene ciljeve koje navodno podržava.
Krajem aprila on je svoje viđenje patentnih prava objasnio u razgovoru sa Sophijom Ridge. Na pitanje da li misli da je prijedlog o ukidanju patentnih restrikcija na covid vakcine dobra ideja, njegov odgovor bio je decidno odrečan. Ono što „u ovom slučaju ometa stvari nije intelektualna svojina“, insistirao je Gates, već nedostatak sigurnih proizvodnih pogona u siromašnim zemljama.
Mada Gates već mjesecima ponavlja istu tezu ona nije tačna. „U ovom trenutku“, rekao je Simonu Allisonu za južnoafrički Mail & Guardian u januaru, „promjena pravila neće dovesti do veće dostupnosti vakcina“. Međutim, kako navodi Allison, stručnjaci iz Svjetske zdravstvene organizacije se s tim ne slažu. Dok ukidanje patenata samo po sebi zaista „nije čudotvorno rješenje“, ono je neophodan prvi korak u angažiranju više fabrika na izradi sigurnih vakcina, fabrika koje trenutno nemaju posla, a koje nude svoje usluge za povećanje proizvodnje.
U martu je čelnik SZO pozvao na ukidanje patenata kojem se Gates protivi, dok je izvršna direktorka UNAIDS zatražila od Svjetske banke da se „usaglasi s nama“ u podršci za ukidanje patentne zaštite. Ona je istakla da je popuštanje regulative o intelektualnoj svojini bio neophodan korak da se u mnogim afričkim državama cijena tretmana za HIV spusti sa 10.000 dolara na 1.000 dolara po osobi.
Rastuće nepoverenje u Gatesa moglo bi biti znak promjene odnosa prema rizicima od toliko nagomilanog bogatstva i moći u rukama osobe bez demokratske odgovornosti. Sklonost nevjerovatnim, neistinitim teorijama u tom smislu potiče iz opravdanog straha. Trgovci koje je 1830-ih zapošljavala Britanska istočnoindijska kompanija donijeli su koleru na pristaništa Liverpoola i Londona. Kako se bolest širila, glasine su je povezale sa zločinima koje su 1828. u Edinburgu počinili Villiam Burk i Villiam Her, ubice najmanje 16 osoba čije su leševe prodavali Robertu Knoxu, nastavniku anatomije na edinburškom univerzitetu. Na kraju su uhvaćeni: Her je postao svjedok saradnik, a Burk je osuđen na smrt vješanjem. Javnost je vjerovala da je Knox znao, ili bar sumnjao u počinjene zločine, ali da se pravio nevješt. Istraga ga je oslobodila svake sumnje, ali je javnost ostala nepovjerljiva.
Nekoliko godina kasnije, dok je kolera kosila stanovništvo, porodice umrlih su izašle na ulice zahtijevajući pravdu, ubijeđeni da su njihovi rođaci ubijeni zbog trgovine tijelima, a da je zvanični uzrok smrti izmišljena bolest. Naravno, nije istina da su bolnice bile mjesta sistematskog zločina. Ali je istina da su neljudski uvjeti rada, loše javno zdravstvo, te kultura klasizma i rasizma uvjetovali pravedan gnjev siromašnih. Neredi u vrijeme kolere bili su politički okidač za aktivizam koji je do kraja 19. stoljeća izdejstvovao unapređenje sanitarnih i drugih mjera javnog zdravlja.
Učesnici u neredima nisu bili u pravu za koleru, ali su ispravno shvatili da je ekonomski i politički sistem naštelovan protiv njih. Bolest im je donijela korporacija koja je poharala Indiju u korist aristokratije i više srednje klase, sa mrvicama za radnike koji su živjeli i umirali u radionicama, rudnicima i fabrikama širom svijeta. Danas, kovid-19 nesrazmjerno teže pogađa siromašne, naročito žene i muškarce druge boje, dok bogati imaju privilegiju zaštite.
Bil Gates, kao i Villijam IV prije njega, sjedi na vrhu globalnog finansijskog carstva. Ne treba kriviti ljude koji su bijesni na njega, ma kakve razloge navodili za to. Glavni krivci su milijarderi poput Gatesa koji pravdaju sistem u kome smo prinuđeni živjeti.
(TBT, London Review of Books)