Nedavni podcast Rabina Yaakova Shapira pod nazivom “Počinjenje Visokog Razuma” podseća na prošlost osnivača Cionizma i Cionističke države, Theodora Hertzla i baca novo svetlo na izraz “Samomrzeći Jevrejin.”
KAKO POČINITI VELEIZDAJU
Rabin Shapiro metodički izlaže izvore njegovih tvrdnji, i kada se čuje šta Hertzl, koji je i sam bio Jevrejin, piše o jevrejskom narodu, jedini mogući zaključak je da je on bio suštinski “samomrzeći Jevrej.” Nema sumnje da je mrzio Jevreje i nije želio ništa više nego da se odvoji od tih “prostih” Jevreja. Štaviše, on nije bio sam: ostale cionističke vođe – Vladimir Jabotinsky, Chaim Weizmann i drugi – su podjednako i otvoreno prezirali njihovu Jevrejsku braću.
Rabin Shapiro je 2018. godine izdao knjigu od 1.400 stranica sa naslovom “Prazni vagon, cionističko putovanje od krize dentiteta do krađe identiteta”. Knjiga opisuje ogromni jaz između judaizma i njegovog najvećeg protivnika, cionizma. Knjiga je napisana za ortodoksne (pravoslavne) Jevreje, i svaki dom ortodoksnih Jevreja u kojem sam zadnje dvije godine bio pozvan je imao kopiju ovog masivnog djela. I ako knjiga podrazumjeva duboko znanje o judaizmu, ona sadrži mnoštvo dobro dokumentiranih izvora, tako i da oni od nas koji nisu dobro verzirani u judaizmu mogu puno naučiti iz nje.
Informaciju predstavljene u podcastu Rabina Shapira se takođe mogu naći u njegovoj knjizi, i one dovode do neporecivog zaključka da osnivač cionizma – kao i puno njegovih savremenika – je mrzio sve vezano za Jevreje i judaizam, kao i činjenicu da je on sam bio Jevrej. Prema mišljenju Rabina Shapira i mnogih drugih ortodoksnih rabina koje on citira, njihova mržnja prema Jevrejima je bila pokretačka snaga iza kreacije cionizma i osnivanja cionističke države, a ne njihova želja da budu spašeni od antisemitizma.
Osnivač cionizma nije samo vjerovao da su antisemitski trolovi o Jevrejima bili tačni, već ih je i opravdavao, smatrajući da se te rasističke optužbe tiču “drugih” Jevreja koji nisu bili sekularni i “prosvećeni” kao on.
Priča o Hertzlu, koja se uči u cionističkim školama u Izraelu i u svijetu, ga prikazuje kao spasitelja Jevreja, osobom koja je motivirana željom da učini dobro. Međutim, dublja analiza čovjeka i njegovih motiva otkriva da je on prezirao Jevrejski narod i nastojao da se udalji od “običnih” Jevreja stvaranjem egzistencijalnog prostora za osobe kao on koji su bili Jevreji po rođenju, ali su mrzili taj pojam.
Vladimir Jabotinsky, otac desničarskog cionizma i današnje izraelske stranke Likud, je takođe bio klasični primjer “samomrzećeg Jevreja.” Pisao je: “Jevreji su vrlo gadan narod i njihovi susjedi ih sa pravom mrze.”
Drugi Cionistički duševni vođa, Uri Zvi Greenberg, je pisao: “Ti odvratni Jevreji su izbljuvani od strane zdravih kolektiva i država, ne zbog toga što su Jevreji, već zbog njihove jevrejske odbojnosti.”
“Cionisti obožavaju fizičku moć dok ortodoksni judaizam to prezire. U razgovoru koji sam vodio sa Ultra-Ortodoksnim rabinom Dovid Feldmanom iz New Yorka, postavio sam mu to pitanje. Ja sam mu rekao da, za osobe kao što sam ja, koji su odgojeni kao cionisti, ortodoksni Jevreji izgledaju slabašno i bledunjavo i vrlo neprivlačno. Rabin Feldman me pogledao pravo u oči i odgovorio: ‘Nemate pojma koliko naporno radimo na tome da zadržimo taj izgled. Biti Jevrejin je duševno-religiozna, a ne muško fizička egzistencija.’”
MAUSHEL
U izdanju od 15. oktobra 1897. cionističkih novina Die Welt koje je Hertzl osnovao, objavljen je njegov esej pod nazivom “Maushel”, o Jevreju koji je bio anticionista. Fokus eseja je izmišljena osoba koju Hertzl naziva “Maushel”, što je u to vrijeme bio pogrdni naziv koji su antisemiti koristili da opišu Jevreje.
Maushel je jedan “prosti” religiozni Jevrej. Članak je napisan na nemačkom, dok je engleska verzija publikovana u drugoj cionističkoj publikaciji, The Maccabean. Ovo su neki od primjera na koji način je Hertzl prikazao Jevreje u tom eseju:
“Maushel je anticionista. Mi ga znamo dugo i dobro i uvijek smo bili zgroženi kada smo ga vidjeli.” Hertzl je bio još nesretniji i ožalošćeniji što mora priznati da Maushel zaista pripada “našem narodu”, iako nema “ni najmanje potrebe da se ponosimo tom činjenicom,” i sa žaljenjem konstatira da je to ishod “mješanja jedne niže klase ljudi sa našom nacijom u tamnom periodu naše historije.”
Hertzl dalje piše da “gađenje koje imamo prema njemu je povezano sa sažaljenjem. Pokušali smo objasniti njegovu jadnu i bednu pojavu. Rekli smo sebi da ga moramo tolerirati pošto je naša sveta dužnost da ga civiliziramo.” U želji da se odvoji od Jevreja koje Maushel zastupljuje, Hertzl piše: “On je užasan ali i do te mjere nerazdvojni saputnik Jevreja, da se jedan uvijek zamenjuje za drugog.”
Hertzl nastavlja sa njegovom očiglednom mržnjom i konstatuje da je Maushel “suprotnost ljudskog bića, nešto što je neizrecivo degradirano i svojeglavo… Maushel bijedno nastavlja sa njegovim prljavim poslovima, on je jedan bijedni prosjak.” Potom, tužno opravdavajući anti-Semitske napade na Jevreje, Hertzl izjavljuje: “Maushel je uvek bio razlog za napade na nas.” Drugim riječima, Jevreji, “pravi Jevreji” kao Hertzl su bili mete anti-Semita zbog te daleke, nesrodne osobe koji anti-Semiti brkaju sa Jevrejom.
Hertzl u nastavku piše:
“U očima antisemita Jevrej i Maushel su povezani; onda se pojavio Cionizam, i Jevrej i Maushel su se morali opredjeliti, i sada Maushel je učinio uslugu Jevrejima: on se razveo od unije pošto je on anticionista.”
Drugim riječima, Hertzl tvrdi da su jedini pravi Jevreji sekularni cionistički Jevreji. On potom povezuje anticionizam sa antisemitizmom: “Kada ljudi kažu da Jevreji ne podržavaju cionizam, odgovor je ne! Jevrej ne može biti anticionista, jedino je to Maushel.”
Ta retorika je vrlo uobičajena u današnjem Izraelu u kojem se prikazuje da su pravi Jevreji sekularni cionisti, a religiozni necionistički Jevreji se opisuju pogrdnim izrazima.
“To je u redu”, Hertzl nastavlja, “dajte da ga se otarasimo. To je prilika da se pročistimo tih ponižavajućih elemenata.”
Konfuzija oko Jevrejskog identiteta i tvrdnje da je Cionizam sastavni dio Jevrejskog identieta je vrlo uobičajena, i vrlo zabrinavajuća. Taj duboki nesporazum judaizma i cionizma se može pratiti unazad do osnivača cionizma, Theodora Hertzla.
ŠTA JEVREJA ČINI JEVREJEM?
Veliki Jevrejski mudrac, rabin Sa’adiya Ga’on – čije je puno ime Sa’id Bin Yousef El-Fayyumi – je bio jedan od najuticajnijih rabinskih ličnosti svih vremena. Rođen je u mjestu Fayyum u gornjem Egiptu krajem devetog stoleća; studirao je u Tabariya, Palestini, u to vrijeme važni centar Jevrejskog učenja, i kasnije je živio, radio, i pisao u Bagdadu. U jednoj od njegovih najvažnijih knjiga – “Emunot Ve-Deot,” ili “Vera i Mišljenja,” napisanoj na arapskom sa hebrejskim slovima – Ga’on je pisao da izraelski narod – drugim riječima, Jevreji – predstavlja naciju samo zahvaljujući njegovim religioznim zakonima (koristio je Arapski izraz Šerijat za religiozne zakone). Drugim riječima, ljudi koji su povezani vjerom.
Sa druge strane po Hertzlovim riječima, Jevreji su nacija pošto, kako je on formulirao, “naši neprijatelji su to tako odredili bez naše saglasnosti; nevolja nas veže zajedno.” Prvi definiraju Jevreje kao religioznu skupinu koju vežu zakoni i vera, a drugi kao nedefiniranu grupaciju koju ujedinjuje mržnja od strane ne-Jevreja.
POHVALA HERTZLU
Hvalospjev koji je Vladimir Jabotinsky izrekao Hertzlu je bila veličanstvena pohvala i izliv obožavanja. Prvo izdat kao knjižica 1905. godine u Odesi, pisan je na ruskom i kasnije je preveden na hebrejski jezik. U njemu, Jabotinsky raspravlja Hertzelovo nasljeđe, kome se on, uprkos njihovim neslaganjima, duboko divio. U jednom odjeljku, Jabotinsky pohvaljuje prelepe karakteristike Hebreja i uporedjuje ih sa, kako on naziva, odvratnim osobinama Jevreja. Umesto da koristi izraz Jevrej, on koristi taj užasno ponižavajući antisemitski termin “Žid.”
Hvalospjev počinje sa priznanjem Jabotisnkog da pravi Hebrej nikada nije uočen (“Niko od nas nije vidio pravog Hebreja sopstvenim očima.”) i nastavio izjavom da Jevrej koga danas vidimo oko sebe nije Hebrej već Žid (“I tako danas, uzimamo Žida kao polaznu tačku, ali pokušajte zamisliti njegovu suštinsku suprotnost u naporu da zamislite Hebreja.”).
“Pošto je Žid ružan, bolešćiv,” osnivač Izraelske političke stranke Likud piše, “mi ćemo idealnoj slici Hebreja dodeliti mišićavu ljepotu, stas, masivna ramena, energične pokrete”, i zaključuje:
“Žid je uplašen i ugnjeten, Hebrej je ponosan i nezavisan. Žid je odvratan svima, Hebrej treba biti šarmantan za sve. Žid prihvata pokornost, Hebrej treba umeti komandovati. Žid voli da se krije od očiju stranaca, Hebrej će posedovati drskost i veličinu.”
Hertzl, po rečima Jabotinskog, je bio savršen primjerak Hebreja koga niko nije vidio sopstvenim očima.
CIONIZAM – ZA KOGA?
Ako su Hertzl i druge vodje cionizma zaista bili samomrzeći Jevreji i “obične” Jevreje gledali sa visine, koja je bila njihova motivacija u zasnivanju cionizma i ulaganju toliko truda u uspostavljanju cionističke države?
U prvom poglavlju knjige, rabin Shapiro citira jednog od najuglednijih rabina krajem devetnaestog stoljeća, rabina Chaima Soloveichika iz Istočne Evrope. Po tom citatu, Rabin Soloveichik tvrdi da su cionisti nastojali da osnuju tu državu da bi uništili Judaizam.
Drugim riječima, Cionisti su bili sekularisti i sebe smatrali prosvetljenijim i boljim od “običnog” Jevreja. Oni su sa visine gledali na Jevreje sljedbenike Tore (Biblije). Tražili su mjesto gdje ljudi kao što su oni, koji ne izgledaju i ne žive kao “obični” Jevreji, mogu živjeti, a da se ne nose sa (ili čak da ih gledaju) vjernim Jevrejima, i gdje bi mogli biti kao druge nacije.
Država Izrael nije bila stvorena za “običnog” Jevreja, onog sa dugačkom bradom i sa payot (lokne koje vise sa strane glave), one koji su živeli u Evropskim štetlovima (getoima). Cionistička država takođe nije osnovana za arapskog Jevreja, već za sekularnog evropskog Jevreja, koji više od svega želi da bude Evropljanin.
U knjizi koja opisuje kako su cionističke vođe gledale na evropske Jevreje, jedna fotografija prikazuje grupu Jevreja na pijaci u Varšavskom Getou Nalewki. Postoji citat koji se pripisuje Chaim Weizmannu, jednog od glavnih vođa cionističkog pokreta i kasnije prvog predsjednika izraelske države. U natpisu stoji, “Eretz Yisrael (Zemlja Izraela, ili Palestina) nije namjenjena za ulične prodavače iz Varšavskog Nalewki.” To su bili Jevreji koje su Hertzl i ostale cionističke vođe prezirale.
Kada žrtve cionizma napokon dobiju svoj dan na sudu, svijet će vidjeti koliko su u stvarnosti rani cionisti bili okrutni i rasistički nastrojeni. Cijeli svijet će vidjeti da je današnja cionistička država, Izrael, savršen odraz onoga što su rani cionisti bili: rasisti, nasilni i mrski.
U današnjem Izraelu, ultra-ortodoksni Jevreji koji se suprotstavljaju cionizmu su prezirani i ismijani; nereligiozni, anticionistični Jevreji su odgurnuti; a Palestinici su samo kolateral – cijena koja se mora platiti kako bi se ostvarila vizija Hertzla i ostalih “samomrzećih Jevreja”.
(TBT, Autor: Miko Peled, MPN.news )